Ne volim pretjerano zimu, iako sam u januaru rođen. Zima me bukvalno uvuče u zimski san, pa mi se zna desiti da danima spavam po 12 sati i da se probudim pospan (?!). Jednostavno, ne volim taj osjećaj hinjskog bola, u vratu kad se ramena nesvjesno povlače gore, od daha zimskog vjetra. Ne volim ni promrzle prste koje ne osjećaju cigaretu među njima, nego je drže refleksivno. Ipak, ova zima mi je draga. Draga jer sam sa Monijom potpisao "najvažniji ugovor" u životu, 26.12. Draga i zbog toga što kad god izađem na ovu snježnu mećavu beogradsku, nosim kaput koji mi je ona kupila. Ah, da mi je kupila vreću za spavanje, ja bih samo probio rupe za ruke, noge i oči i tako izlazio. A ovako, onaj dio tijela nepokriven kaputom, privlači hladnoću kao komarce svjetlost. Otud i taj spomenuti hinjski bol u ukočenom vratu i podignutim ramenima.
Zima budi iste emocije u meni, bio u Mostaru, Beogradu, Amsterdamu ili Atini.Pretpostavljam da je ista i u Londonu, na primjer. Možda je u Beogradu oštrija nego u Mostaru, ali je osjećaj beznađa i letargije svugdje isti. Jer, da nije isti, ne bi se moj mp3 plejer sasvim slučajno, zaljubio u plejlistu koju tako grčevito uhvati u svoj zagrljaj i ne pušta mjesecima. Naime, zimska "idila" obavezno podrazumijeva trip hop i dubstep u slušalicama mog mp3 plejera. A da, kako rekoh, London nema istu zimu, tu istu letargiju, onda ni Burial ne bi savršeno sa svojim "Archangelom" dočarao zvučne kulise hladnih ulica zimskog Londona noću.
Onda, odjednom, sa prvim zracima proljeća, mp3 plejer naglo raskida emotivnu vezu sa svim tim Burial, Massive Attack, Laika i sličnim bendovima i zvucima. Šutne ih od sebe kao "zimsku avanturu", izbriše ih sa svoje plejliste. Proljeće stiže, a sa proljećem mp3 plejer počinje strastveno da vodi ljubav sa punkom i ska. Nižu se proljetne avanture mog mp3 sa Public Image Ltd, Sex Pistols, sa Manu Chao, sa Ska-P. Ljubi se moj mp3 na svakom koraku sa Buzzcocksima. Po mračnim haustorima se faćka sa Ramonesima. Nježno vodi ljubav sa Madness ili leži na travi zagrljen sa Amy Winehouse.
A u stvari, proljeće predstavlja samo uvertiru...samo predigru za ljeto ljubavi. Ljeto umiruje puls mog mp3 plejera i dovodi otkucaje njegovog srca u potpunu harmoniju sa procvjetalom okolinom. Ljeti meni treba blizina vode. To me valjda Neretva naučila. A uz vodu, mp3 plejer reaguje nekako...smireno...hoće reggae i Bog! Umori se ljeti od poskakivanja koje proizvode ska i punk vibracije, sad bi on nešto lagano. Sebi naručujem hladnu pivu (u mojoj mašti, to je uvijek Karlovačka)...konobar pita "A za njega?", pokazujući diskretno prstom na mp3 player. "Njemu daj Marlija...a možeš i Groundation ili Midnite". Konobar sve to uredno zapisuje u svoj tefter i dodaje "Želite li nešto za dezert?". Ah, ta znam svoj mp3 player u dušu..."meni ništa, a za njega Misty in roots 'Live at countervision'."
Ponekad ljeti , iskren da budem, volim prekinuti svoj mp3 u vođenju ljubavi sa reggeom. Naljuti se, ali šta me briga. Jer, kad se odmaknem od vode i prošetam ulicama s kojih asfalt isparava nepodnošljivu toplinu od koje se đonovi tope, reggae me samo dodatno oznoji. Meni tad treba halucinacija. Fatamorgana. Treba mi oaza vode u toj vrućoj asfaltnoj pustinji. Treba mi droga da preživim sparinu.
Srećom, moja droga je oduvijek bila muzika. A ako je muzika spektar raznih mojih droga, onda bi Pink Floyd neizostavno bili LSD. Takva halucinacija mi treba, pomišljam u sebi, dok drhtavim znojnim prstima, minut pred sunčanicu grozničavo stiskam mp3 pleyer i tom kučkinom sinu naređujem da mi pusti "Shine on you crazy diamond
Sve prolazi, pa tako i ljeto. Nižu se nove note na kajdanci mojih godišnjih doba. Nizovima svojim stvaraju nove simfonije kojima razbijaju rutinu svakodnevnice. No i one su nemoćne kada dođe jesen.
Ja ne mislim kao većina da je jesen depresivna. Nostalgična- da, ali depresivna nikako. Mene taj prizor žutog lišća u kombinaciji sa braon drvećem u stvari podsjeća na one stare 'sepia' fotografije, požutjele slike iz starih albuma. Možda upravo podsvijest stvarno povezuje boje jeseni sa bojom starih slika i tako pravi nostalgične asocijacije.
Kako moj mp3 nije nostalgičan, ne dozvoljava mi da me jesen vrati u dane djetinjstva mog Mostara, nego mi okreće podsvijest skroz na drugu stranu...šapće mi - "Ako te već sve ovo asocira na stare požutjele slike, onda ćeš sad sa mnom putovati dalje u prošlost, tamo odakle stvarno stižu crno bijele požutjele slike. U vrijeme kad nije bilo kolor slika, kao u tvojim osamdesetim, dokle tvoja nostalgija dopire. Vodim te u doba swinga."
I tako moj mp3 postaje moj vremeplov. Julia Lee, Bessie Smith, Dizzy Gillespie, Benny Goodman...a posebno hit svake jeseni:
Ah, moj mp3 zna da će sledeću jesen dočekati u nekoj drugoj klimi, pa me lopov već polako privikava na buduće stanje. Sve češće mi u plejlistu ubacuje stvari poput Chattanooga Choo Choo.
Onda...onda dođe zima i iznova sve. Violinski ključ drži stražu na početku kajdanke, dok se razmotavaju četvrtinke i triole, povisilice i snizilice, sve moguće i nemoguće note života mog, u kajdanku Tozzinu upisane.
I zato prijatelju, putniče namjerniče...ako me ikad sretneš i poželiš sa mnom razmijeniti koju riječ...prvo me upitaj šta mi je trenutno u plejlisti, jer ćeš na osnovu toga proniknuti u moje raspoloženje. Muzika je droga, a ja ne želim nikada da odem na rehabilitaciju. Pozdrav od muzičkog narkomana...
Постови
