Najpoznatije svjetske fotografije iz časopisa

Afganistanska djevojčica. Slikano 1984, kada je otprilike imala 12 godina, u izbjegličkom kampu od strane forografa National Geographic, Steve Mc Curryja. Njeno ime je Sharbat Gula. Planetarno popularna postala onog trenutka kad je njena slika izašla na National Geographic naslovnici. Identitet je otkriven tek 1992.

Omayra Sánchez je jedna od 25.000 žrtava erupcije vulkana u Kolumbiji 1985. Ova 13-godišnja djevojčica je bila zarobljena u vodi 3 dana, a nemoguće joj je bilo prići. Slika je snimljena malo prije nego što je jadna djevojčica umrla, i ubrzo obišla svijet izazvavši velike kontroverze oko fotografske etike.

Fotografisano prilikom Čerčilove posjete Otavi. fotografija je doživjela meteorski uspjeh nakon što je objavljena na naslovnici magazine Life. Mnogi tvrde da je ova slika najreproduciranji foto portret u istoriji.

Slika kosovskih izbjeglica 2000. Prikazuje dvogodišnjeg Agima shalu kojeg kroz žicu prebacuju do njegovog dede u albanskom izbjegličkom kampu. Njegovi roditelji su ga ponovo vidjeli tek nakon završetka napetih situacija na Kosovu.

Ova potresna slika je dobitnik Pulicerove nagrade 1994. Slikano u Sudanu, prikazuje izgladnjelo dijete kako puže prema kampu UN, udaljenom otprilike jedan kilometar, dok lešinar pozadi strpljivo čeka da dijete onemoća i padne u nesvijest prije nego što stigne do kampa, kako bi ga dokrajčilo. Najžalosnije je što niko ne zna šta se desilo sa ovim djetetom, pa tako ni fotograf Kevin Carterwho, koji je iz pčaja i depresije počinio samoubistvo 3 mjeseca kasnije.

Rasna segregacija u Sjevernoj Karolini. slikano 1950-te.

Budistički sveštenik u plamenu, slikano 1963. Spalio se u znak protesta prema represivnom režimu južnog Vijetnama. Tražio je jednaka prava za Budiste kao za katolike. Potresno i šokantno je što za cijelo vrijeme dok je gorio, nije pomjerio nijedan mišić niti pustio glasa.

Ovu sliku sigurno poznajemo svi, kao destkop fotku za windows xp. Slikano u Napa County, California, čak 1979 godine. 

Slike mrtvih tijela u Triangle Shirtwaist Company, 1911. Pravila kompanije su bila da se vrata drže zaključanima kako radnici ne bi mogli pobjeći ili ukrasti nešto. Kad je izbio požar, ljudstvo u fabrici su činile većinom imigrantkinje, niko se nije mogoa spasiti. Bilans je 146 žrtava.
(interestingstuffs.com)


Za finu raju priredio Radovića sokak....

19. 3. 2011. | posted in cooltura, fotografija | [ More ]

Otvorena izložba u čast Vladislava Petkovića Disa

Gradska biblioteka u Čačku, koja nosi ime Vladislava Petkovića Disa, otvorila je 16. marta, u Parizu izložbu pod nazivom "To je onaj život gde sam pao i ja", posvećenu stvaralaštvu tog značajnog srpskog pesnika 20. veka.

Domaćin izložbe je Kulturni centar Srbije, a za tu priliku štampane su publikacija o Disu i njegovom vremenu, na srpskom i francuskom jeziku, kao i reprint izdanje knjige o srpskoj koloniji, koja se tamo nalazila u vreme Prvog svetskog rata.

Predviđeno je da izložbu otvori ambasador Srbije u Parizu Dušan Bataković.

Izložbom u Parizu, čiji je autor Olivera Nedeljković, obeležava se 131. godina od Disovog rođenja i 100 godina od objavljivanja njegove prve zbirke pesama "Utopljene duše", koja mu je osigurala istaknuto mesto u srpskoj književnosti.

Prilikom gostovanja u Parizu biće promovisano i stvaralaštvo Čačanina Vladana Matijevića, ovogodišnjeg dobitnika nagrade "Meša Selimović" i "Borisav Stanković" za roman godine, čije su dve knjige već prevedene na francuski jezik.

Vladislav Petković Dis je jedan od najviše osporavanih, i povremeno hvaljenih srpskih pesnika, rođen je 1880 godine u Zablaću kod Čačka.

Prvi svetski rat proveo je na mestu ratnog dopisnika Braničevskog odreda, preživeo je povlačenje srpske vojske preko Albanije, a zatim odlazi u Pariz 1916. godine, odakle se, zbog bolesti, naredne godine vraća na ostrvo Krf.

Međutim, nemačka podmornica je, 18. maja izjutra 1917. godine, torpedovala parobrod "Italija", koji je potonuo na dno Jonskog mora i sa sobom odoneo i velikog srpskog pesnika.

(trojka.rs/izvor: Tanjug)

17. 3. 2011. | posted in cooltura | [ More ]

Josipović podržao splitski Pride: U Hrvatskoj je visoka netolerancija prema različitima

Foto: Goran Mehkek / Cropix

HRVATSKI predsjednik Ivo Josipović danas je primio predstavnike Iskoraka, lezbijske grupe kontra i splitske udruge Domine.

Predsjednik je upoznat s problemima u organizaciji prvog Gay Pridea u Splitu te sa diskriminacijom s kojom se istospolni parovi susreću u Hrvatskoj, iako ih se prema Europskoj konvenciji o ljudskim pravima smatra obiteljima.

Josipović je ranije uputio pismo podrške organizatorima splitskog Pridea, a danas je ponovio da se protivi svakoj diskriminaciji pa tako i diskriminaciji na temelju seksualne orijentacije.

"Iako smo svjesni kako u našem društvu još uvijek postoji visok stupanj netolerancije prema drugom i različitom, zajednički moramo i dalje graditi društvo tolerancije prema drugačijem, posebno među mladim  generacijama", kazao je Josipović, priopćeno je iz njegova Ureda.

index.hr

| posted in cooltura | [ More ]

Predstavljena knjiga "Plači, voljena zemljo"

Knjiga "Plači, voljena zemljo", čiji je autor Petar Jozelić, jedan od osnivača Hrvatskog narodnog vijeća (HNV), predstavljena je danas u Sarajevu kao promišljanje čovjeka koji je u ranoj mladosti otišao iz rodne Bosne, ali 'Bosnu nikad nije prestao živjeti'.

Njegovo djelo u izdanju RABIC-a, koje kroz piščeva proživljavanja prati dešavanja u ovom dijelu Evrope od tridesetih godina 20. stoljeća naovamo, promovirali su: nekadašnji predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić, aktuelni gradonačelnik Sarajeva Alija Behmen, univerzitetski profesori Slavo Kukić, Mirko Pejanović, Besim Spahić, kao i Goran Milić, dugogodišnji novinar.

Zajedničko zapažanje promotora je posebna emocija u autorovom kazivanju u poglavljima o Bosni, zemlji u kojoj je tridesetih godina prošlog stoljeća rođen u vareškoj općini, a nakon gubitka roditelja u Drugom svjetskom ratu, usljed nedaća koje su potom obilježile djetinjstvo, otišao u Hrvatsku.

Jozelićeva tvrdnja da je Bosni zlo uvijek dolazilo svana provijavala je u promotorskim tezama; Besim Spahić je povodom toga ustvrdio da Bosna "ima odsustvo vlastitog subjektiviteta", a donedavni predsjednik susjedne Hrvatske Stjepan Mesić izjavio da se uprkos svemu, ona nikada neće raspasti.

Srpski lideri u Srbiji treba da poruče Srbima u Bosni i Hercegovini, kao što je iz Zagreba svojevremeno poručeno bh. Hrvatima - da je njihova država Bosna i Hercegovina, glavni grad Sarajevo i da stoga treba u Sarajevu da kreiraju svoju politiku.

"Nek izgube iluziju oni koji misle da se Bosna i Hercegovina može raspasti", zaključio je Mesić,dodavši da će nastojanja njegove zemlje, Hrvatske, da se pridruži Evropskoj uniji, doživjeti potpuni, zaokružen uspjeh tek kad sve zemlje susjedstva budu u evropskoj porodici jer će udružena Evropa biti najsnažniji faktor mira, a samim udruživanjem izgubit će se svaki smisao za rat.

Jozelićeva knjiga "Plači, voljena zemljo" promovirana je u prisustvu brojnih gostiju, a među njima - članova nekadašnjeg i aktuelnog bosanskohercegovačkog političkog establišmenta: Ejupa Ganića, Harisa Silajdžića, Željka Komšića, Ive Komšića, Sulejmana Tihića.
sutra.ba

15. 3. 2011. | posted in cooltura | [ More ]

13.03. 1975 preminuo Ivo Andrić

NOBELOVAC ZA SVA VREMENA:  1975. preminuo Ivo Andrić

Јedini pisac južnih Slovena, dobitnik Nobelove nagrade za književnost i najprevođeniji srpski pisac u svijetu, Ivo Andrić preminuo je na 13.03- 1975. godine.

Vojnomedicinska akademija u Beogradu saopštila je 13. marta 1975. godine da je Ivo Andrić umro u 1.15 časova, a pariski list " Mond" je sljedećeg dana imao na prvoj strani opširan članak "Smrću Ive Andrića jugoslovenska književnost gubi svog jedinog nobelovca..."

Andrić je umro s nepune 83 godine, a u bilježnici je ostao zapis: "Pomisao na smrt izaziva, već sama po sebi, kod čovjeka strah. A kod književnika i svakog 'javnog radnika' dolazi uz to još i odvratnost od glupih i neiskrenih nekrologa koji nas čekaju..."

Danas, 36 godina kasnije, Srbija, region, pa i svijet, obilježavaju pola vijeka otkako je Ivo Andrić, rođen u Travniku, primio u Stokholmu Nobelovu nagradu za književnost kao prvi i, za sada, jedini pisac južnih Slovena koji je ovjenčan najvišim literarnim priznanjem.

Andrić je kao nobelovac i akademik, i već onda najprevođeniji srpski pisac u svijetu, sahranjen uz najviše počasti, a u Odboru za sahranu bilo je 45 najuglednijih ličnosti iz političkog i kulturnog života Јugoslavije, jer on jeste pripadao i Bosni i Hercegovini u kojoj je rođen i Hrvatskoj i Srbiji po porijeklu roditelja, ali je sebe smatrao srpskim piscem.

Prema testamentu koji je juna 1975. proglašen punovažnim, obrazovana je Zadužbina Ive Andrića kojoj su pripala sva sredstva od autorskih honorara, kao i piščeva ušteđevina, uključujući novčani dio Nobelove nagrade.

Prva sjednica Upravnog odbora kojoj je predsjedavao Rodoljub Čolakovićodržana je godinu dana nakon piščeve smrti i za prvog upravnika izabrana je njegova dugogodišnja saradnica Vera Stojić.

Od tada, pa do danas, Zadužbina vodi računa o Andrićevoj književnoj baštini i dodjeljuje nagradu koja nosi njegovo ime za najbolju pripovijetku ili knjigu priča.

Kao nosilac autorskih prava, Zadužbina vodi evidenciju o svakom novom objavljivanju njegovih romana, pripovijedaka i poezije, bilo da se radi o knjizi ili samo fragmentima.

Iz Zadužbine je saopšteno, da su od 13. marta 2010. do 13. marta 2011. godine domaći izdavači objavili 14 knjiga, kao i da je emitovana jedna radio dramatizacija. Strani izdavači su štampali 12 knjiga i jedan odlomak koji je uključen u veću cjelinu.

Povodom obilježavanje 50 godina od dodjeljivanja Nobelove nagrade, Zadužbina je pripremila 10 tematskih zbirki pripovjedaka i iz te kolekcije već su štampane četiri knjige, a do kraja ove jubilarne godine u knjižarama će se pojaviti sve zbirke.

U ovaj projekat su se do sada uključile izdavače kuće "Dereta" i "Laguna". "Dereta" je objavila "Fratarske priče" i "Priče o gradovima", dok je "Laguna" štampala "Beogradske priče","Priče o osobenjacima i malim ljudima" (dva izdanja u tiražima od po 2000 primjeraka), "Sarajevske priče" i "Priče o moru", a u pripremi su "Turske priče" i "Priče o selu".

Zanimljivo je i to, što je "Laguna" saopštila da je na Beogradskom sajmu knjiga oktobra 2010. zbirka Andrićevih beogradskih pripovijedaka bila među njenim najprodavanijim izdanjima.

Englesko izdanje "Travničke hronike" doživjelo je treće izdanje kod "Derete".

Ove godine se pojavila i prva "zvučna knjiga" Andrićevih izabranih tekstova u izdanju Službenog glasnika koju je priredio prof. dr Radovan Vučković.

"Čigoja štampa" je objavila knjigu "Ljubav u kasabi" koju je priredila urednica Zadužbine dr Žaneta Đukić Perišić.

Izdavački centar Matice srpske je u okviru edicije "Deset vekova srpske književnosti" objavio "Na Drini ćuprija" i "Prokleta avlija".

Beogradski izdavač "Draganić" angažovao je Vučkovića da priredi knjigu "Izabranih pripovedaka", a "Evro Đunti" je štampao nova izdanja "Na Drini ćuprija" i "Znakovi pored puta".

Radio Beograd je, u dramatizaciji Meline Pote-Koljević, emitovao "Letovanje na jugu".

Roman "Na Drini ćuprija" štampali su u periodu između dvije godišnjice Andrićeve smrti izdavači u Sarajevu, Španiji na kastiljanskom i baskijskom,

Austriji, Italiji, u Njemačkoj je izveden na sceni u Diseldorfu u dramatizaciji i režiji Nikite Milivojevića i u Turskoj je doživio 13. izdanje.

U Španiji su drugo izdanje imali "Travnička hronika" i "Gospođica", u Norveškoj je štampan "Omer-paša Latas", u Italiji "Žena na kamenu i druge priče", a u Rumuniji "Znakovi pored puta".

Odlomak iz romana "Na Drini ćuprija" štampan je u knjizi Francuza Žaka Roasana "O sposobnosti preživljavanja".

(B92, BLIN MAGAZIN/DEPO PORTAL/ma)

14. 3. 2011. | posted in cooltura | [ More ]

Iz bosanske vile...

Odnedavno imam čast da se mogu predstaviti i kao saradnik Bosanske vile, jednog nenametljivog, nepretencioznog i ozbiljnog književnog časopisa, ujedno i najstarijeg te vrste u ovoj zemlji.

Onima koji u rukama budu imali primerak poslednjeg broja, preporučam sjajnog niškog pesnika Zvonka Karanovića, kao i ulomak iz tek prevedenog romana splendidnog pisca Lea Perutza, Razgovor Pasa.

No, razlog za ovaj tekst nije predstavljanje časopisa. Ona Dodikova podguzna muva, Rajko Vasić, čovek sa rektalnim grčem na mestu gde bi na ljudskom licu trebala stajati usta, ostrvio se u tekstu na svom blogu na Bosansku vilu, nastupajući na jedini njemu moguć način - kao neorganizovana, bahata seljačka horda koja samo zna i ume da ruši, pali i grdi svet. U načelu, kao posednik jednog bloga jasno mi je da na takve tekstove ne treba odgovarati, jer nemaju nekog značaja, no ovaj su preneli brojni mediji, čineći tako da se osetim lično obavezan da utišam nesnosni zvuk krila pomenute podguzne muve.

Tekst koji sledi napisan je za naredni broj Bosanske vile, no kako će do njegovog izlaženja proći podosta vremena, stavljam ga i ovde, čisto da ga do tad ne prekrije paučina.

 

Prolog

Mila majko,
Što sam Vasić Rajko?
Ja sam samo hteo
Da sam Srbin ceo.

I - Mi gradimo identitet, identitet gradi nas

Započinjem ovaj tekst sa mišlju o dvema stvarima. Prva je da na šaru zemaljskom ne postoji pojava, uključujući tu i one sasvim benigne i bezazlene, koja ne bi mogla izazvati podeljene, potpuno oprečne reakcije. Dobro de, takva je pomisao opšte mesto i njome se može započeti skoro svaki tekst. No druga je misao nešto neudobnija, upravo me podbada svojim sintaktičkim laktom i nimalo obazrivo mi govori da ovakvom tekstu uopšte nije mesto u ovom časopisu. Dođavola, moram priznati da je u pravu!

Evo još jedne dvojine, no ne misli, već poriva, zbog kojih ću tekst ipak napisati. Prvo zbog svog hrsuzluka i posvemašnje nesposobnosti da držim jezik za zubima. A potom i iz jednog uzvišenijeg razloga - suviše se dugo na ovom podneblju najvećma koristi jedan merkantilno-farmaceutski jezik, jezik podesan ne za označavanje stvarnosti koju živimo, već isključivo za trgovanje našim spremnostima na kompromiserstvo i za anestetiziranje kako govornika, tako i onoga ko govor prima. To je teška i mučna pojava i niko razborit neće pomisliti da je može odagnati, umesto toga ostaje nam da se privikavamo na takav jezik ukoliko ne želimo za sebe poziciju izopštenika.

Međutim, postoje časovi kada čovek u pomoć mora pozvati svog nekadašnjeg vernog saborca, onaj jezik kadar da precizno i nedvosmisleno označi stvari i sapne misao u sintaktičko sečivo koje saseca svaki kompromis i koje britkim udarcem razdvaja zlo od dobroga, smisao od besmisla, mržnju od ljubavi, laž od istine. A posebno je čovek obavezan da potegne tu jezičku sablju ako je svedok onih tako čestih i svaki put sve gadnijih nasrtaja zlog na bespomoćnog.

Sada ću te, čitaoče, zamoliti za oproštaj, jer ćeš u redovima koji slede pronaći i neke reči koje nisu prilične za jedan književni časopis. Čak ni za dnevnu novinu, taj najodvratniji način arčenja hartije. Možda tek za kakv opskurnu kafanu. No siguran sam, čitaoče, da ćeš mi oprostiti tu moju neodmerenost, jer spodobe kojima te reči upućujem imaju dušu grubo opletenu od strahova, mržnji i pakosti, te drugačiji jezik prosto ne mogu razumeti.

Ta spodoba invalidne duše o kojoj je reč, taj Rajko Vasić, politički pregalac, logoreični tribun, autolatrični skriboman i neumorni bloger, nedavno se obrušio na feljton o Bosanskoj vili objavljen na Blin portalu. Mada je u feljtonu reč o povesti i o počecima časopisa Bosanska vila, taj jurodivi nesrećnik koji rajskim imenom prekriva paklene ambise u svom biću, u stvari se obrušio na ovu, današnju Bosansku vilu, dodeljujući joj nekakav kompendijum uloga u rasponu od Trojanskog konja do Vuka Brankovića. Najstrašnija optužba koja se može izreći u svetu blogera, pregaoca, ignoranta i opasnika Rajka Vasića jeste ona o nemanju identiteta. Te on, zlurado i verujući da je posednik jednog sasvim dobrog i upotrebljivog primerka identiteta, optužuje ovaj časopis ne samo za neposedovanje vlastitog i autentičnog, već i za destrukciju onih preostalih tragova nekadašnjeg identiteta.

A ono što Vasić ne razume, i nikada neće razumeti jer je do somnabulnosti opijen formaldehidom u koji je potopljena jedna lažna i mitologizirana prošlost u čiju valjanost on neupitno veruje, jeste to da je vrsta identiteta o kojoj je ovde reč, identiteta duhovnog i kulturološkog, uvek određena lepim i dobrim, jer samo lepo i dobro su ultimativne istine. A ne-lepo i zloćudno su uvek laži, te kao takve ne mogu poslužiti da se na njima gradi bilo kakav identitetski konstrukt koji pretenduje da bude trajniji od jednog četvorogodišnjeg perioda. Identitet za koji Vasić veruje da ga poseduje nije nikakav identitet, već najobičniji, čak prilično neukusan marketinški slogan. Taj je identitet lažan jer je izgrađen na albumu falsifikovanih, nakazno i nasilno retuširanih slika prošlosti i bitno je određen horizontom očekivanja Vasićeve ideološke bratije. Lažan je i stoga što su Vasić i ini vasići puno više izgradili taj njihov identitet, nego što je on izgradio njih. A sa pravim, istinskim identitetima, proporcija te razmene uvek je obrnuta, uvek identitet više gradi nas nego mi njega.

II - Anđa je laž, te su joj i ljubavnici laž

Protekle jeseni zatekao sam se u jednom lepom nekadašnjem gradu u Hercegovini, gradu kojem je Vasićev identitetski model doneo samo jednu posvemašnju izopštenost. Trebinje, upravo zahvaljući tom bižuterijskom identiteskom kodu koji mu je nametnut, više nema svoju topologiju. Ono više nije u Hercegovini, jer Hercegovina više ne postoji, postoje tek ostaci ostataka tog čudsenog podneblja, ono više nije gospodar dubrovačkog zaleđa, ono nije grad u Bosni i Hercegovini, a nije ni sasvim u Republici Srpskoj, jednostavno stoga što je suviše udaljeno od Banjaluke da bi se moglo na njemim vatrama ogrejati. Najviše što se o Trebinju danas može reći, jeste da je to grad podno Leotara i grad u kojem je snimana serija Ranjeni orao. A mesto koje se određuje samo po obližnjoj planini i jednoj bljutavoj trakavici, tužno je i ojađeno mesto.

Za čoveka koji poseduje ma i najrudimentariji estetski zor, bolan je prizor otelotovorenja Vasićevog identitetskog modela - tabla u trebinjskom Starom gradu sa natpisom Anđina kapija. Ta je uznemirujuće ljubičasta kapija nalik na one portale iz naučnofantastičnih filmova, portale kroz koje se ubrzano teleportuje duh iz Trebinja, da bi se uklonio pred osvajačima iz galaksije kiča. No to je, što kažu Hercegovci, ni polu jada. Pravi, golem jad bio je sabijen u noć kada je Vasićeva družba proslavljala jednu temporalno strogo omeđenu pobedu svog ideološkog diskursa. Te noći sve do u sitne sate, upavo sa mesta gde je ove godine jedna užasna i večno opominjuća smrt postala punoletna, dopirale su kreštave, po Vasićevoj meri estetične obrade skradenih pesmuljaka nekadašnje estradne dive, Fahrete Jahić, Mile voli disko, juhuhu, ija, ija, op!...

Eto, tako stoje stvari sa identitetom kojeg zagovara Rajko Vasić i čije odsustvo spočitava ovom časopisu. Sa identitetom koji je čitav jedan grad pretvorio u nedovršenu grobnicu, u mesto gde su mrtvi istinski vlasnici istinskog života, a živi ni vlastite smrti ne poseduju. Zahvaljujući vasićevskom identitetu, Trebinje i danas ima geografske koordinate, ali ne i pripadništvo i uronjenost u podneblje u kojem se nalazi.

I siguran sam da nije jedino mesto na ovim prostorima koje namerniku nudi ovako makabričan prizor.

Srećom, postoji i identitet istkan na estetskom i etičkom razboju od finog prediva lepoga i dobroga. Tom ujedno dražesnom i nepoderivom tkanicom jedan se Rajko Vasić nikada neće ogrnuti, no to i nije problem, jer on je sasvim zadovoljan u svom identitetskom odelu, sa čakširama od grubog seljačkog platna i košuljom od poliestera.

Jedan od puteva iz Trebinja za Mostar vodi preko Stoca. Kada se uđe u taj gradić iz pravca Trebinja, netom što se prođe Begovina, već sa ceste se može videti jedna sasvim mala, nežna ćuprija preko jednog od bregavskih rukavaca. Brzoplet posmatrač lako će biti doveden u zabludu i pomisliti da je u pitanju jedan od brojnih mostograditeljskih dragulja iz osmanskog perioda. Međutim, ta ćuprija, koja ne vodi nigde do li na jednu adu sa nekoliko baščica i ispod koje Bregava ima najlepši žubor, ima mnogo kraću povest. Novac za njeno podizanje dala je godine 1896-te nadaleko čuvena stolačka lepotica Sara Kašiković, vlasnica hotela Evropa, za kojeg su upućeniji govorili da je dar lično od bečkog ćesara, iskrenog i odanog poštovaoca Sarine lepote i talenata.

Sarin otac, uzoriti i ugledni stolački i srpski veletrgovac, nije se prenerazio kada je doznao za ljubav njegove kćerke i stasitog Salke iz komšiluka, ali brak svoje miljenice sa inovercem niti je mogao, niti smeo blagosiljati, te naprečac udade Saru za nekakva beskvasna čoveka, kojem teško da i čempresi uz Bregavu pamte ime. Neispunjena ljubav nije sprečila Saru da postane uspešna i znamenita žena, koja je u stolačkim muškarcima budila maštu i zanose, a u stolačkim devojkama nadu i nekakvu čudnu, blagonaklonu zavist.

No Salku nije zaboravila, pa te 1896-te godine, kada je urednik Bosanske vile bio još jedan Kašiković, Nikola, ona naloži da se na mestu gde je ašikovala sa svojim ljubvenikom podigne mostić koji dobi dva imena - Most Sare Kašiković i Djevojačka ćuprija. Sara je starila polako i odmereno, kako to čine lepi ljudi. Dokoni šetači uz Bregavu viđali su je ponekad u suton, kako sedi kraj prozora sa pogledom spuštenim na Bregavu. No ni najpronicljiviji posmatrač ne bi mogao da odgovori da li je taj pogled video tu Bregavu, Bregavu tog trenutka, ili je pak uspevao da, osim kroz prostor, prostruji i kroz vreme.

Postoji još jedno predanje o nastanku Djevojačke ćuprije. Mada je apokrifno, ono je čak i lepše, jer kaže da je ćurpiju podigao Sarin uzoriti otac, da bi mu kćerka, slava čije lepote će kasnije zaseniti i bečki dvor, imala posebno, izuzetno mesto za ašikovanje.

Uostalom, potpuno je nevažna činjenična istinitost jednog ili drugog predanja o tom ljubavničkom mostu. Zato što oba bubre lepotom i ljubavlju, te tako sebi osiguravaju večno mesto u panteonu Istine. I zato što će svako ko u svoju dušu pripusti dirljivu priču o Sari i njenoj neumirućoj ljubavi biti oplemenjen i bogato nagrađen. Između ostalog, i identitetom kojeg može ponosito prikazati svetu i glasno reći: „Evo, to sam ja."

Rajko Vasić i ini vasići sa svojom nekrofilnom i vampirskom predodžbom identiteta prolazni su. Za koju deceniju, ako ga uopšte bude, sećanje na takve će biti propraćeno tek prezrivim odmahivanjem rukom. Ali će zato identitet koji se okrepio žuborom reke ispod Djevojačke ćuprije trajati i kada samo retki tragači za tajnom i magijom ljubavi budu znali za priču o uzoritoj i plemenitoj Sari, devojci neusporedive i pikantne lepote, baš poput kakve hercegovačke vile.

A Tebi, Rajko, dobra je i Anđa iz Ranjenog orla.

III - Mojne više, matere ti

Kad bolje razmislim, pusti i jadnu Anđu na miru. Ljudi poput Tebe kadri su zagasiti radost i u voštanoj figuri, kamoli u biću koje je, barem na ekranu, od krvi i mesa.

preuzeto sa blog.b92.net

13. 3. 2011. | posted in cooltura | [ More ]

Intervju: Goran Sudžuka, strip autor- Odmetnik s tušem i olovkom

Outlaw Nation (Jamie Delano & Goran Sudžuka)

Ne znam boluju li Hrvati od apatije, ali znam da mnogo njih boluje od dužničkog ropstva. Dok imaju što izgubiti neće dizati revoluciju. Kada izgube sve, možda se krenu glave korljati po ulicama, ali opet – što poslije toga? Naći će se neki gorljivi urlator i rulja će za njim u novu bolju budućnost? Kako se sve to odražava na strip? Pojma nemam. Na mene, krajnjim pesimizmom glede budućnosti i tihom srećom što imam vlastiti krov nad glavom, a nemam kredit koji moram otplaćivati idućih dvadeset godina

Pročitavši strip album Odmetnuti i sam se htio „odmetnuti“ i poći putem bezakonja. Planovi su se izjalovili, ali upoznao sam jednog od autora tog stripa –Gorana Sudžuku. Taj prvi susret je bio u zagrebačkom klubu Krivi put, nedaleko Ministarstva kulture RH (a koje je bilo cilj putovanja osječke strip ekspedicije, točnije dogovori oko programa udruge StripOs koji će biti upućeni spomenutom ministarstvu). Nekako sam uspio se suzdržati i ne tražiti odmah autogram, intervju, crtež, skicu, uvojak kose i slične kolekcionarske memorabilije, kako to obično biva prilikom ovakvih susreta. Drugom prilikom smo se susreli tijekom CRŠ-a. Tada je Goran radio na jednom strip projektu i pao je dogovor za intervju po završetku ugovorenih obveza. Inače, detalj iz Odmetnutih koji je, uvjetno rečeno, kupiodobar dio publike je i onaj kada glavni lik Story napiše knjigu, pa mu je dušmani spale, zatim on ponovo napiše tu knjigu te ju sam spali! Dakle, o tom serijalu, danu profesionalnog strip crtača, nagradama, novim i starim projektima u slijedećim retcima...

SP: Pozdrav Gorane. Prije svega hvala što ste se odlučili podvrći „trećem stupnju“! Dok se kolega prisjeti malajskih trikova za pjevanje koje je vidio u filmu U vodama Žutog mora sa Jean Harlow i Walace Beerijem možemo odpočeti s mučenj... ovaj, intervjuom. Recite mi što ste radili dvadeset i drugog srpnja 2002. u sedamnaest sati i dvanaest minuta?

Vrlo vjerovatno sam pio dupli espresso i 2 deci mineralne u kafiću Jazz na Jarunu.

Photo: dzukalog.blogspot.com

SP: A u dvadeset i dva sata i četrdeset minuta trećeg ožujka 1986?

Lako je moguće da sam pio treći „bambus“ u klubu Jabuka na Tuškancu.

SP: Hm... Dobro. A sada mi kažite, jeste li ikad krali orahe?

Odgovorno tvrdim – nikad!

SP: Ovi odgovori će biti sasvim dostatni za naše planove svjetske dominacij... mrmlj, htjedoh reći promocije stripa... Nego, krenimo od početka pa ćemo vidjeti gdje će nas to dovesti. Goran Sudžuka i strip. Neke su stvari poznate, no kako je zapravo počelo? Kako je izgledao koloplet okolnosti u kojima ste zaključili - hoću crtati stripove?

Vrlo klasično... Odrastao sam uz kioske prepune stripova koje su svi čitali, kupovali, mjenjali, posuđivali i poklanjali. Naučio sam čitati uz stripove, crtao od kad znam za sebe. I oduvijek sam crtao stripove, to jest, pokušavao ih crtati. Crtao sam likove iz drugih stripova, smišljao svoje.

SP: Odrasli ste u Zagrebu, je li postojala grupa, unutar vašeg kruga društva, koja je čitala stripove? Jesu li nastavili s tom strašću? Ujedno, kada ste prvi puta objavili nekomercijalan strip, samostalno ili u suradnji s scenaristom ili drugim crtačem?

U osnovnoj školi su gotovo svi čitali stripove, a nekolicina nas je i crtala, onako, neobavezno. Mene je to držalo više od drugih i upisao sam se u Školu za primjenjenu umjetnost i dizajn. Tamo sam upoznao Edvina Biukovića i još neke momke i tu se počela rađati želja i ambicija da se stripom bavimo ozbiljno. Da nam to bude životni poziv. Ostali su odustali od toga s vremenom, ali Eddy i ja smo ustrajali. Bilo je to i vrijeme kada je, pored svih silnih stranih stripova, bila užasno jaka i domaća scena. Kordej, Pahek, Janjetov i mnogi drugi bili su nam heroji koliko i Jean Giraud, Buscema ili Hermann, ali stvarniji, životniji jer su naši. Silno smo željeli jednoga dana biti dio toga i nije nam se to činilo kao puka maštarija, nego kao vrlo izgledna budućnost.
Prvi strip sam objavio, kao mnogi drugi iz moje generacije, u Patku - strip časopisu koji je uređivao Krešimir Zimonić. Strip se zvao Nije vrijeme za heroje i nacrtao sam ga prema vlastitom scenariju.

SP: Nekako prvi doticaj s vašim radom je bio strip Batler Albert, epizoda objavljena u Reporterovom Comixeru. Nažalost, objavljen je samo jedan broj te odlične revije, no i to je za mnoge koji su sudjelovali u istom bila dobra odskočna daska. Sa čitateljskog stanovišta, često sam se vraćao na tu reviju, pa evo i sada. Recite kako je to izgledalo, redakcija, planovi, kolege? Pored odličnog koncepta epizode Batlera Alberta koja je objavljena u istom (sa porukom kako Rock and Roll konzervira), tamo je objavljena cijela rapsodija stripa naslova poput: Seru li guzice?, Crni Popaj,Gluhe Laste, Ima li krokodila u New Yorku?, pa onda onaj o lukavom Isusu i tekst s kojim se nikad neću složiti o bendu Kojoti koji su peglali u to vrijeme...

Martina Mjesec (Goran Sudžuka i Darko Macan)

Hm. Okej, valjda tvoj prvi doticaj, valjda je to stvar generacije.
Prije te epizode nacrtao sam još četiri. Isprva za njemački časopis Gespenster, a kasnije za ĐaniševStari Mačak. Prije Comixera sam objavio nekoliko kraćih stripova u Patku, a mislim da sam tada već počeo raditi i Svebora i Plamenu za Modru Lastu. Tako da meni Comixer nije bio odskočna daska, nego još jedan strip časopis pokrenut u '90-tima. Njega je pokrenula ekipa koja je prethodno objavljivala fanzinStripoholic, ovaj puta uz podršku ozbiljnog izdavača. U redakciji nikada nisam bio, ali poznavajući ekipu, sigurno je bilo veselo! Planovi su bili grandiozni, ali drugi broj nikada nije izašao. Međutim pamtim sprovod u tadašnjem Klubu Istrana koji smo mu organizirali – pretvorio se u strašan dernek, naravno.

SP: Imate pravo, otprilike se radi o prvom doticaju moje generacije (83/84) s vašim radom. Zahvaljujući Comixeru, onom jednom broju Endema što je bio objavljen na kioscima i ako se ne varam, jednom broju Striporame, došao sam do zaključka da su najbolje revije one koje izađu u jednom broju... Slažete li se?

GS: Ne, nikako se ne mogu složiti s tim. Endem je izlazio prije i poslije tog kiosk izdanja i mnogi od tih brojeva su bili bolji. Patak prije toga i Q Strip kasnije su puni odličnih stripova.

SP: Krenimo malo dalje. Kako izgleda radni dan jednog profesionalnog crtača stripa? Koji pribor preferirate? Koliko koristite mnogobrojna elektronska pomagala? Iz primjera drugih crtača, imate li pomoćnicu?

Nemaju svi profesionalni crtači istu rutinu, ali moja izgleda otprilike ovako - ustajanje u kasno prijepodne, šetnja psa, dućan, doručak. Kava u obližnjem kafiću ako je lijepo vrijeme ili ako imam društvo. Ako ne, onda kod kuće uz internet. Pa lagano na posao do kasnog popodneva. Pa ručak, šetnja psa, pa natrag na posao. Nekad sam znao raditi do kasno u noć, danas više ne mogu.
Pribor je „old school“ – plava drvena bojica, eventualno obična tehnička olovka za finiširanje, pa kist, pero, tuš, flomaster. Internet koristim za traženje dokumentacije kad treba, gotove crteže skeniram u Photoshopu. U zadnje vrijeme pomalo koristim Google SketchUp za perspektivu i poneki 3d model.
Moja pomoćnica je kujica Točkica. Njeno pomaganje se sastoji od toga da bude izgovor da se maknem od crtaćeg stola.

SP: Negdje sam nabasao, u pripremi za ovaj intervju (točnije i prije toga, prilikom pisanja recenzije Odmetnutih) na, pretpostavljam, original table iztoga stripa. Pa možete li potvrditi da to zaista i jest original te ono što je zapravo pitanje: postoji tržište originalnim strip tablama, legalno i ilegalno, jesu li sve vaše table tamo gdje bi trebale biti? Bilo je situacija, ne smijem otkriti tko je u pitanju, gdje crtač dobije svoju originalnu tablu na poklon za potrebe reprinta stripa od osobe kod koje baš i nije trebala biti...

Je, to je originalna tabla iz Odmetnutih. Sken je sa web stranice mog službenog dilera i tamo je posve legalno, na ponudi za kupnju. Velika većina mojih originalnih tabli je tamo gdje treba biti. Danas je to mnogo lakše jer možeš sam poskenirati svoje radove i poslati ih izdavaču, original ostaje kod tebe. Legalno tržište originalnim strip tablama postoji i sve je raširenije, zahvaljujući internetu koji omogućava komunikaciju između kupaca i prodavača bez obzira gdje žive. Sigurno postoji i ilegalno, ali o njemu ne znam gotovo ništa. Inače, američki izdavači su vrlo savjesni i profesionalni oko toga pa će, ako si im slao originalne table, uredno sve vratiti nakon što strip bude odštampan. Nekada davno, prije kompjutera, a pogotovo u vrijeme kada je bilo teško i kvalitetnu fotokopiju napraviti, bio si u milosti urednika da ti vrati original nakon što je strip odštampan. Čuo sam i ja za slučajeve nekih koji su te stvari voljeli „čuvati“ kod sebe.

Photo: flickr.com

SP: Ovo je bio uvod u slijedeći niz pitanja koje je kolega pripremio, a vezano za serijal Odmetnuti koji ste radili. U originalu Outlaw Nation. Dobili ste nagradu The Russ Manning Most Promising Newcomer Award za taj serijal. Jeste li ju osobno primili i kako je izgledala dodijela? Imate li koju fotografiju tog događaja? U konačnici, što ta nagrada u svijetu stripa znači, ali i vama osobno što predstavlja?

Da, primio sam je osobno jer sam te godine bio u San Diegu na strip konvenciji gdje se dodjeljuje. Nažalost nikakvih fotki nemam sa tog događaja. Ta se nagrada dodjeljuje zajedno sa nagradamaWill Eisner koja je svojevrsni Oskar u svijetu stripa. Poput Oskara, ona se dodjeljuje u velikom broju kategorija, a jedino se ona za najboljeg debitanta zove po Russu Manningu i dodjeljuje se na početku ceremonije. Od silnog uzbuđenja cijeli mi je događaj u maglovitom sjećanju i nemam pojma ni što sam rekao na pozornici. Sjećam se samo da sam odmah nakon toga izašao van da utažim svoju nikotinsku ovisnost i više se nisam vratio u dvoranu! Tada mi je nagrada značila puno. Prvi razlog je što je istu tu nagradu šest, sedam godina ranije dobio i Eddy Biuković za Grendel Tales, a drugi je što sam dan kasnije upoznao legendarnogJohna Buscemu koji se sjetio da me sinoć vidio na pozornici i čestitao mi zbog toga. Inače, dugoročno to i nije velika stvar. Svake godine novi debitanti dobiju nagradu, a tebe će ljudi zapamtiti jedino ako si nakon toga radio nešto vrijedno pamćenja.

SP: Zasad toliko, vidim kolega je naoštrio sjek... ovaj priredio tipkovnicu, pa mu prepuštam tortur... intervju...

Bring it on!

IT: Uglavnom ste na Outlaw Nation sami sebe tuširali (preciznije, vaš crtež;tuširate se vjerojatno i inače sami). Je li to prednost ili nedostatak crtaču? Gnjavi li nakon svladavanja figura, sjena, dinamike i svega ostaloga, još i jednolično nanošenje crnila? Ili možda nije jednolično? Je li to pravi izazov?

Pa, uglavnom nisam sam sebe tuširao na Odmetnutima. Prve tri epizode sam radio sam, slijedećih pet sam samo crtao olovku koju je tuširao Sebastijan Čamagajevac, a ostatak serijala je crtao Goran Parlov, a ja sam tuširao. I ne, ne gnjavi me tuširanje nimalo. Dapače, uživam u tome. Kad god je moguće (ovisno o rokovima) sam ću raditi olovku i tuš. Ne osjećam se najugodnije kada netko drugi tušira moj crtež. Ako radim sam, olovka i neće biti skroz precizna pa ću stvari poput sjena i tekstura napraviti tek u tušu. Kada radim u tandemu osjećam se obaveznim to napraviti u olovci. S druge strane, jako volim tuširati tuđe olovke. Kada radite sa crtačem koji je mnogo bolji od vas (poput Parlova) možete jako puno naučiti na taj način.

IT: Koliko su bile detaljne smjernice scenarista, odnosno izdavača, po pitanju vašeg rada na tom serijalu, kod nas izdanom kao Odmetnuti? Jeste li imali potpunu slobodu, jesu li bile dane osnovne smjernice fizionomije tipa „nizak, debeo, škiljav, sisata" ili se točno znalo koliku tko ima dužinu kose, noktiju i slično, a od vas se očekivao "samo" talent stavljanja tih zamisli na papir?

Smjernice daje scenarista, ne izdavač. Najčešće je to karakterni opis lika iz kojeg proizlazi i njegov izgled. Nekad je opis izgleda detaljniji, nekad ne. Ovisi i o tome koliko je lik bitan u stripu. Nemam problem sa time da mi bude zadan opis. Još uvijek sam ja taj koji ga kreira vizualno u konačnici.

IT: Njezin lik zaslužuje vlastito pitanje: tko je poslužio kao model za Dolores? Crtate li inače po aktovima neke važnije nositelj(ic)e radnje?

Hahaha!!! Dolores je naprosto utjelovljenje super „over the top“ komada! Nešto poput onih cura iz Princeovog spota za Batmana, All this and brain too! Za nju konkretno nije nitko poslužio kao model, ona je kompilacija najboljeg od najboljeg. I to prema uputama scenariste. Inače rijetko koristim stvarne ljude ili njihove fotografije za crtanje. Eventualno kao polazišnu točku, ali ih onda pustim da se razviju sami.

IT: U propratnim riječima za hrvatsko izdanje spominjete da su vam Odmetnuti najdraži zbog turbulentnosti vlastita života i doživljaja Amerike u vrijeme kada ste ih radili. Hoćete li nam reći nešto više o tom periodu i događajima koji su ga obilježili, pa čak i na privatnom planu?

Pa taj period je „breaking point“ između mladalačkog, bezbrižnog života i onog odraslog i ozbiljnog. Na početku rada na tom stripu iznenada je umro Eddy Biuković, što mi je bio strašan šok. Eddy mi je bio jedan od najboljih prijatelja, a i u profesionalnom smislu je bio oslonac, inspiracija, ali i najstroži kritičar. Znali smo se od petnaeste godine, što znači da je tada u našim tridesetima to bilo točno pola života tijekom kojih je Eddy bio neodvojivi dio istoga. Iza njega je ostala ogromna rupa i mnogi segmenti mog dotadašnjeg života su se nakon njegove smrti urušili poput domina. U profesionalnom smislu, našao sam se u situaciji da sam končno dobio veliku priliku svog života, a nisam ju bio u stanju sam iznjeti. Iz mnogo razloga sam se osjećao da sam iznevjerio i sebe i druge i trebalo mi je puno vremena da se saberem.

U to sam vrijeme izgubio i zadnju iluziju o Americi kao „zemlji slobodnih i domu hrabrih“. Putovanja tamo, e-mail razgovori sa Jamiem Delanom (scenaristomOdmetnutih), internet, pa u konačnici i 11. 9. 2001. – sve to je ogoljelo laži kojima nas šopaju. I nisu to samo laži o SAD-u, nego o cijelom svijetu u kojem živimo, počevši od vlasitiog doma.

IT: Pripadamo u onu skupinu čitatelja, odnosno stripofila, koji checkirajuimpressum, oznake utrošenih araka papira i slične popratne inskripcije. U samom djelu nam, dakle, ništa ne promiče, pa tako ni prizor u kojem Kid Gloves ulazi u sobu motela u Miamiju koju je prethodno Story izgrafitiraouzduž i poprijeko. Dali smo si truda i potanko proučili te vrijedne črčkarije za koje pretpostavljamo da su djelo crtača, a ne scenarista. Jesmo li u pravu? Uz političko-korektne i paranoidno-revolucionarne natpise "Africa starves!", "Star Wars - Movie?" i desetke drugih, naiđosmo i na nedvosmislene "Tita je živ", "Budiša je luzer", "Skidaj gaće Severina" i još pokoji na hrvatskom. Odakle inspiracija?

Hahahaha!!! To mi je jedan od dražih djelova! Jamie je u scenariju pobrojao gomilu toga što je Story ispisao po zidovima sobe, pokušavajući gledanjem televizije pohvatati što se sve desilo u svijetu u trideset godina koliko je bio odsječen od civilizacije. U početku sam mislio, Bože dragi, di će sve to stat, no nakon što je Bob (Robert Solanović, koji je upisivao tekst na cijelom stripu u izvornoj, američkoj verziji) ispisao sve što je Jamie pobrojao, ostalo je još puno praznog mjesta, pa sam mu rekao neka piše što god mu padne napamet i – eto! Sve to što se našli, njegova je kreacija!

I, ne, tu originalnu tablu nećete nikad nać' u prodaji! : )

Kad smo već kod tih tridesetogodišnjih skokova kroz vrijeme, zamislite situaciju; vratite se na neku foru na kraj šezdesetih prošlog stoljeća, sjedite pred televizorom sa prosječnom američkom obitelji. Elvis je još živ, a Michael Jacksonjoš nastupa u Jacksons Five. I onda vi kažete „E, ovaj klinjo će oženiti Elvisovu kćer!“ Svi vas zgranuti pogledaju; „Nema šanse da se uda za crnca!“, a vi ćete na to „Pa neće bit crn!“

I onda vas lijepo zbuksaju na trideset godina u tapeciranu sobicu, obučenog u košulju koja se kopča na leđima! Kad mnogo godina kasnije shvate da ste govorili istinu, vama je već svejedno, čak i ako se sjete doć' po vas i oslobodit vas!

IT: Mislite li, u svjetlu ovog serijala koji je i na vama samima ostavio presudan trag, da su, uzevši u obzir aktualne političko-financijske pobune i nerede (Tunis, Egipat, Francuska, Grčka itd.), Hrvati možda premalo ili čak nimalo outlaw nation? Mislim, ljudi izlaze na ulice zbog jednog dodatnog radnog sata ili jednog dodatnog postotka više poreza na brutto plaću, a mi već godinama gutamo puno više na svim poljima i segmentima života, rada i svega ostaloga, pa ništa, ljudi e-psuju po forumima, pomokre se tu i tamo na zgradu općine i nikom ništa. Treba li biti drukčije? Bolujemo li kolektivno od apatije ili smo primjer pravih civiliziranih Europljana? Kako se sve to odražavana strip u cjelini, na strip u Hrvata i na Vas?

Hm, ne znam. Ja sam jedini put izašao na prosvjede zbog Stojedinice '96. i vidite kako je to tužno završilo. Nije mi žao što sam tada izašao, ali teško da će me ponovo itko dobit na cestu. Okej, išao sam par puta i na prosvjede zbogVaršavske, ali više da se izguštam vikat „Ua, lopovi!“ nego iz uvjerenja da možemo išta promjeniti. Manji je problem srušiti vlast, veći je (i za sada neriješiv, barem meni) koga novog dovesti? Zato „Odmetnuti“ i završavaju tako kako završavaju.

Ne znam boluju li Hrvati od apatije, ali znam da mnogo njih boluje od dužničkog ropstva. Dok imaju što izgubiti neće dizati revoluciju. Kada izgube sve, možda se krenu glave korljati po ulicama, ali opet – što poslije toga? Naći će se neki gorljivi urlator i rulja će za njim u novu bolju budućnost?

Kako se sve to odražava na strip? Pojma nemam. Na mene, krajnjim pesimizmom glede budućnosti i tihom srećom što imam vlastiti krov nad glavom, a nemam kredit koji moram otplaćivati idućih dvadeset godina.

SP: Nakon ovih iscrpnih podataka, narod je gladan znanja, ostaje nam pitati još samo tričavih dvadesetak pitanja. Što radite trenutno? Za koga? Je li završeno? Gdje će sve biti objavljeno? Može li kakav predpogled ako nije kršenje ugovora?

Nedavno sam, nakon godinu i pol rada i 145 stranica, završio novi strip zaComics/Vertigo, američkog izdavača za kojeg sa manjim ili većim pauzama radim već skoro dvanaest godina. Zvat će se A.D.D. i biti će objavljen (nadam se) krajem godine u Sjedinjenim Državama. Još nije službeno najavljen, pa službeno ne mogu ni nikakav predpogled pružiti, ali neslužbeno možete prekopati po arhivi mog bloga u zadnjih godinu i pol i naći djeliće tog stripa. Ovih dana očekujem potvrdu angažmana za slijedeći strip na kojem ću raditi, pa ni o tome još ne mogu konkretno govoriti. U međuvremenu uživam u slobodnom rasporedu, crtajući kraće stripove i ilustracije, od kojih me naročito veseli ponovno crtanje Martine Mjesec- stripa koji radim sa Darkom Macanom kao scenaristom već godinama, kad god mi to profesionalne obaveze i vlastita inercija dozvoljavaju. Na žalost, te stvari koje me vesele najčešće ne donose honorar (ili bude simboličan) pa im se ne mogu posvetiti na duži period jer, kako reče Rambo Amadeus, „naviko se ja na sapun i na zubnu pastu“.

SP: Moram pitati, a ne znam koliko ste upoznati s djelovanjem osječke udruge ljubitelja stripa, kako vam se čini?

Sram me reći, al neću ni lagati – nedovoljno sam upoznat. Znam da ste pokrenuli strip časopis StripOs, da ste organizirali nekoliko izložbi i pokrenuli Dane stripa u Osijeku, ali to je to.

SP: Nakon ovakvog odličnog odogovora (sva pitanja su napisana unaprijed), ne preostaje nam ništa drugo no pozvati vas na Dane stripa Osijek 2011. koji će se održati koncem srpnja te ako budete u prilici – dođite, nastojat ćemo složiti kvalitetne sadržaje. S napomenom kako je glavna tema manifestacije, a i prateća izložba „Strip autorice“. Njih 24 iz desetak zemalja...

Dolazim obavezno! Tolike pohvale svih koji su bili prošle godine moram provjeriti! Sumnjivo mi je to. Nešto ste im stavili u čobanac ili ih podvrgnuli masovnoj hipnozi!
A glavnu temu mogu samo pozdraviti. Kvaliteta i raznovrsnost koju stripašice donose u svijet stripa je obrnuto proporcionalan pažnji koja im je bila posvećivana sve do nedavno!

IT i SP: Goran-men, do tada pozdrav i puno uspjeha u radu!

* Intervju prenosimo sa osječkog portala uz dozvolu autora
e-novine
Razgovarali: Ivan Trenkl i Saša Paprić

12. 3. 2011. | posted in cooltura, intervjui | [ More ]