Hrvatski veterani optužili Moona i Inzka za ubijanje BiH


Otvorena pisma

Hrvatski veterani optužili Moona i Inzka za ubijanje BiH

Veterani Hrvatskog vijeća odbrane /HVO/ optužili su visokog predstavnika u BiH Valentina Inzka i ambasadora SAD u BiH Patricka Moona da su, podržavši formiranje vlasti u Federaciji BiH /FBiH/ bez poštovanja izborne volje hrvatskog naroda, podržali državni udar i ubili BiH.
Valentin Inzko
Valentin Inzko
U odvojenim otvorenim pismima Inzku i Moonu, veterani poručuju da je učestvovanje u rušenju ustavnog poretka krivično djelo za koje je predviđena zatvorska kazna.

Veterani HVO-a u pismu Inzku navode da se, umjesto da obezbijedi funkcionisanje pravne države, zbog čega je i došao u BiH, on "pridružuje rušiocima pravnog sistema i lično negira izbornu volju hrvatskog naroda, kao jednog od tri konstitutivna i suverena naroda u BiH". "Udruživanje sa snagama koje su izvele državni udar, neosporni je čin udruživanja u zločinački poduhvat kojim ste ne samo negirali važeće zakone i Ustav FBiH, već ste ugrozili budućnost BiH, a to je krivično djelo, za to će te odgovarati", navode veterani u pismu.

"Žao nam je što Vas kao pripadnika jednog hrišćanskog naroda moramo staviti na stub srama i prozvati za kontinuirano ponižavanje hrvatskog naroda u BiH, a nakon svega što činite ne znamo da li zaslužujete da vas zovemo 'visokim predstavnikom', jer to po svojim djelima i niste. Izdali ste ne smo hrvatski narod, već i sve evropske demokratske i pravne vrijednosti današnjeg društva. Evropa će Vas se stidjeti", naveli su veterani u pismu Inzku.

Veterani očekuju od najviših predstavnika EU i njenih istinskih i demokratski opredijeljenih snaga da će, kako kažu, spasiti BiH od uništenja u koje je poveo Inzko, zajedno sa liderom SDP-a BiH Zlatkom Lagumdžijom i njegovim prijateljima u bošnjačkom nacionalizmu.

"Na Vašu, ali i žalost velikobošnjačkih nacionalista Zlatka Lagumdžije i njegovih potrčkala, BiH od rušenja će spasiti časni ljudi iz Centralne izborne komisije BiH i Ustavnog suda FBiH, jer je njihova obaveza da obezbijede dosljedno provođenje Ustava i zakona BiH", navodi se u pismu.

Veterani su poručili Inzku da će on biti samo još jedna ružna epizoda i jedan više visoki predstavnik koji nije učinio ništa dobro za BiH i budućnost njenih naroda i građana.

"Još imate priliku da BiH vratite budućnost, vladavinu prava i vjeru u ljude i spriječite dalje ponižavanje i očiglednu majorizaciju hrvatskog naroda. Nemojte propustiti priliku da na kraju ipak budete pravi visoki predstavnik koji će uzdignutog čela otići iz ove zemlje", naveli su veterani i poručili Inzku da u suprotnom neće biti doborodošao ni u jedno hrvatsko mjesto, crkvu i svetinju. 

U otvorenom pismu američkom ambasadoru u BiH, veterani ističu da je njegov izazak u javnost prije odluka nadležnih institucija BiH i ocjene ko treba da bude u vlasti, a ko u opoziciji, u najmanju ruku nekorektan prema onima koji su jedini mjerodavni da donesu ove odluke i politički čin bez presedana u 21. vijeku.

"Ne možemo da vjerujemo da ste svoju podršku dali onima koji su grubim kršenjem Izbornog zakona BiH i odredbi Ustava FBiH urušili pravnu državu. Tako ste zajedno sa rušiocima pravnog sistema i lično negirali izbornu volju hrvatskog, kao jednog od tri konstitutivna i suverena naroda na kojima počiva duh BiH. Ubili ste BiH, a svako ubistvo je zločin", poručili su veterani u pismu Moonu.

Veterani su naglasili da je Moon "ličnim i do sada neviđenim i nadaleko nečuvenim nedemokratskim ponašanjem nesvjesno, a možda i svjesno, zajedno sa liderima SDP-a BiH Zlatkom Lagumdžijom i SDA Sulejmanom Tihićem i šakom nekoliko hrvatskih jadnika međunacionalne odnose bošnjačkog i hrvatskog naroda vratili u vrijeme ratnih sukoba".

"Ako neko svojim postupcima priziva i priželjkuje novi rat ova dva naroda, neka mu bude u kući i njegovoj porodici, a neka mu mirotvorci i spasioci budu Vaši prijatelji, osvjedočeni 'demokrati' i 'spasioci'BiH - Lagumdžija, Tihić, Zvonko Jurišić i Jerko Ivanković", poručili su veterani američkom ambasadoru u BiH.

Veterani HVO navode u pismu američkom ambasadoru da bi ga učestvovanja u rušenju ustavnog poretka "odvelo u zatvor" u svakoj normalnoj zemlji, osim u BiH, gdje, kako kažu, ne važi vladavina prava već zakon jačeg i zakon sarajevskog pašaluka, kojeg otvoreno podržava.

21.03.2011. | posted in | [ More ]

Od sutra u Sloveniji u opticaju partizanske kovanice eura sa petokrakom


Slovenska centralna banka u ponedjeljak će pustiti u opticaj milion prigodnih kovanica u apoenu od dva eura s likom, te obljetnicom rođenja i smrti partizanskog komandanta Franca Rozmana "Staneta", te petokrakom zvijezdom, na "nacionalnoj" strani kovanice
Euro s petokrakom i likom Franca Rozmana"To je velika stvar za Sloveniju, ona tako jača svoj identitet u Evropi i afirmira svoje vrijednosti NOB-a", rekao je u nedjelju za Slovensku televiziju predsjednik udruge antifašista-veterana iz II. svjetskog rata Janez Stanovnik.

Franc Rozman, s partizanskim imenom "Stane" ili "komandant Stane" rođen je 1911. u selu Pirinče nedaleko od Ljubljane. Po zanimanju je bio pekar, a rano se uključio u radnički pokret i komunističku partiju. Do smrti 1944. nesretnim slučajem prilikom iskušavanja minobacača bio je komandant glavnog štaba slovenskih partizanskih odreda, a učestvovao je i u španskom građanskom ratu 1936-1939. na strani republikanaca.

Nakon završetka Drugog svjetskog rata posmrtno je odlikovan odlikovanjem jugoslavenskog narodnog heroja.

Legenda koja se razvila nakon njegove smrti glasi da se Rozman zauzimao za formiranje "slovenske vojske" sa slovenskim zapovjednim jezikom te da nije umro nesretnim slučajem nego zapravo u atentatu prikazanom kao nesreća.

Postoje i povijesni dokumenti prema kojima ga je čelnik slovenskih komunista Edvard Kardelj kritizirao i sumnjičio za pretjerani revolucionarni teror u vrijeme NOB-a.

Svaka država članica euro-zone u pravilu jednom godišnje može izdati memorijalnu kovanicu u apoenu od dva eura, koja je zakonito sredstvo plaćanja u svim državama Evropske monetarne unije, a od standardne se razlikuje samo na nacionalnoj strani.

 (FENA/md) depo.ba

| posted in | [ More ]

FRA LUKA MARKEŠIĆ PORUČIO LIDERIMA DVA HDZ-A: Onima kojima se ova zemlja ne sviđa, najbolje bi bilo da odu iz nje


HDZ i HDZ 1990 svojom isključivosti i ucjenama te minimiziranjem izbornog rezultata drugih, rade protiv Hrvata, jer je hvatskom narodu uvijek bila svojstvena tolerancija, izjavio je predsjednik Hrvatskog narodnog vijeća BiH(HNV) fra Luka Markešić u intervjuu Radiju Federacije BiH
fra luka markesicHNV je ovogodišnji kolektivni dobitnik „Šestoaprilske nagrade“ Grada Sarajeva.

Markešić je rekao da dva HDZ-a u svojoj aroganciji preuveličavaju izborni rezutat, „budući da oni nisu osvojili 90 posto hrvatskog biračkog tijela, kako tvrde, nego oko pedeset posto“.

"Manipulirajući narodom dva HDZ-a pominju majorizaciju i navodni nestanak Hrvata u BiH i to samo zato što im nisu pripale sve fotelje predviđene hrvatskom narodu u vlasti. Njima je u razgovorima o podjeli najviših federalnih dužnosti nuđeno dosta, ali oni su to odbili i svoje stranke sveli na oporbu", naglasio je fra Luka Markešić.

Predsjednik Hrvatskog narodnog vijeća govorio je i budućnosti BiH, istakavši da će ona odoljeti dezintegracionim tendencijama.

"Bosne i Hercegovine će biti, bez obzira na to tko će u njoj biti. Onima kojima se ova zemlja ne sviđa, najbolje bi bilo da odu iz nje. To je njihovo pravo, kao što je pravo i nas koji ovdje želimo ostati da radimo za dobro i suživot", rekao je fra Luka Markešić za Radio FBiH.

(FENA/md) depo.ba

| posted in | [ More ]

Grubo prekršeni Ustav i zakoni Federacije BiH, kao i duh Daytona


Predsjednik HDZ BiH Dragan Čović i predsjednik HDZ 1990 Božo Ljubić razgovarali su danas u Zagrebu s predsjednikom Republike Hrvatske Ivom Josipovićem i predsjednicom Vlade Republike Hrvatske Jadrankom Kosor te ih izvijestili o aktualnoj situaciji u Bosni i Hercegovini
covic ljubic flesČović i Ljubić su obavijestili predsjednika Republike Hrvatske i predsjednicu Vlade Republike Hrvatske o svojim stajalištima da su prilikom konstituiranja zakonodavne i izvršne vlasti u Federaciji BiH grubo prekršeni Ustav i zakoni Federacije BiH, kao i duh Daytona kroz pokušaj formiranja vlasti bez legitimnih predstavnika hrvatskog naroda u BiH.

Josipović i Kosor izrazili su zabrinutost zbog trenutne situacije u Bosni i Hercegovini, i pozvali sve političke čimbenike na odgovorno ponašanje. U uspostavljanje dobrih međusobnih odnosa sva tri naroda uloženo je puno vremena i dobre volje svih strana i bilo bi zaista tragično da se oni ponovo naruše.  Kao potpisnica Daytonskog sporazuma, posebno vodeći računa o stabilnosti Bosne i Hercegovine i cijele regije, Republika Hrvatska očekuje da se sve strane ponašaju u skladu sa slovom i duhom Daytona, poštujući ustav i zakone.

Republika Hrvatska još jednom poziva sve političke čimbenike u Bosni i Hercegovini, sva nadležna tijela, visokog predstavnika, i Vijeće za implementaciju mira da u cijelosti osiguraju institucionalnu ravnopravnost sva tri konstitutivna naroda, i poštuju njihovu političku većinsku volju izraženu u demokratskom procesu izbora, navodi se u saopćenju iz HDZ-a.
(FENA, DEPO PORTAL/eb)

| posted in | [ More ]

DODIK I GRAD: Optužio si me da rušim Republiku Srpsku, a ja je ne rušim, već rušim državu BiH, ovakvu nakaradnu


Naš odnos je postao ličan, jer ja ne podnosim njegovu politiku, njegov imperativni način života, niti on podnosi moj način života, moja uvjerenja, moje potrebe, moja rasuđivanja. Ja sam tek izdaja njegovog pojma. Preko njega on se i rješava mene. Svog neuspjeha nezavršene politike.
dodik-dokonije1
Piše: Dražen Crnomat 6uka
I – Prvi dio

Kada želimo govoriti o nekim ljudima, a ne želimo im dati na važnosti niti u afirmativnom niti u negativnom smislu, onda koristimo termine koji su obuhvatniji i generalniji od imenovanja dotične osobe. Tako govorimo o politikama, izvršnim vlastima, strukturama, konstelacijama, potezima, tedencijama i td.

Međutim, političko jeste lično. Sva politika se shvaća preko tog ličnog. Preko projekcije  vlastitoga i okružja kroz političke odluke, politička stajališta, političke zaokupljenosti, preko onih koji odlučuju o našem političkom zbivanju, o bliskoj i daljoj prošlosti i bliskoj i daljoj budućnosti. Sadašnjost je, prema tome, onaj aktualitet i mogućnost borbe ljudi bez prava i bez glasa. Borbe protiv toga da političko mišljenje i službe informisanja poklope sve one disonantne tonove vremena.

Jedno je već postalo poznato. Poznato, makar kao nešto s čim smo već davno u dovoljno razgovjetnom odnosu, a to je prekid sa bilo kavim iščekivanjem od one politike koja uvijek tvrdi da ona nije problem, nego reakcija na problem, da je ona ta koja traži rješenja. Na primjer, ona traži rješenje sukoba i pomirenje kroz negaciju genocida.

U BiH na opštim ili općim izborima 2010. nije pobijedila socijal-demokracija. Pobijedio je SNSD i SDP. O ovima drugima manje znam ili tačnije slabije mnijem. Ovi prvi, na žalost, oblikuju moju sredinu i time su toliko više prisutni u kreiranju strahova, mišljenja, habitusa i jedne nesnošljivosti življenja u gradu u kojem se ja nalazim.

1999. godine ova partija je bila podsjećena da kreiranjem koalicije „Sloga“ uvodi elemente protiv kojih se deklarativno i politički bori. „Dodikovi nezavisni socijal-demokrati i Radišićevi socijalisti iscrpljujući se u borbi za vlast i u kadrovslim kalkulacijama, nisu ni opazili da su izgubili ideološki i politički identitet... Personalno i kadrovski, 'Sloga' je žestoko protiv SDS-a i Poplašenovih radikala. Ali politički, članice 'Sloge' reprezentuju ništa drugo do ideje pripadne upravo esdeesovcima i radikalima... I to je ono što začuđuje. Neshvatljivo je da su Radišić i Dodik zaboravili da se ... ključna pitanja ovdašnjeg života, ne mogu rješavati na onim osnovama na kojima se upravo ta desnica i kompromitovala... Logičan zaključak: ako su prethodne premise tačne, onda i za 'Slogu' ne ostaje ništa drugo do ista takva kompromitacija. Bojim se samo, još veća nego li kod SDS-a i radikala. A onda, pravo rečeno, teško je reći šta nas čeka. Možda rimejk već proživljene tragedije ili samo još gore – ništa.“ (Novi prelom, 1999.). Bilo je to prije 12 godina.

Političko švrljanje i oportunizam Dodikovog SNSD-a vidi se u izjavi koju Igor Radojičić daje 2003., za vrijeme Alijanse. On za Nezavisne novine ocjenjuje „da je ljubav između vladajućih partija i dijela međunarodne zajednice završena, jer su shvatili da sa nacionalnim strankama ne mogu provesti reforme“. Tadašnji visoki predstavnik u BiH Pedy Ashdown, na istom mjestu, kaže: „BiH ima jasan izbor: može se vratiti starim načinima rada u kojima je političarima ili političkim zvaničnicima bilo dozvoljeno da kradu od naroda ili se može pridružiti Evropi.“ Razlog ili povod ovim izjavama je, déjà vu, bilo upozorenje Stranke za demokratsku akciju da će se povući iz izvršne vlasti zbog uplitanja međunarodnih predstavnika u ekonomsku i sigurnosnu politiku države.

Zašto Radojičić odustaje od svojih ideja u ime „real-politike“, nije uopšte pitanje. On je, naime, još 1992. pisao o političkom programu Demokratskog saveza mladih (demokratskom hijatusu Saveza socijalističke omladine Bosne i Hercegovine) kao logičnom nastavku reformskih poteza iz Markovićevog programa. U ovom političkom programu se, navodi on, nude detalji, tadašnjoj jugoslovenskoj javnosti, očišćeni od fraza, međunacionalne netrpeljivosti i proganjanja vječitog neprijatelja. Njegov politički manifest okrenut je, naime, čovjeku.

Dodik, koji je zajedno sa Plavšićkom rastjerivao SDS u Banjaluci 1998., nekoliko godina poslije u emisiji RTRS-a kaže da je SDS bio u pravu. Izgovaranje te konstatacije u tv programu traje manje od deset sekundi, bez ikakvog prijeloma, emisija ide dalje.

Da li ovi ljudi ovdje stvarno ne mogu prihvatiti drugu politiku do one koja im kaže da se ne može živjeti, a da se ne mrzi? Da li stvarno mogu prihvatiti način života koji opravdava zločine, jer su ih i drugi činili? Da li je to stvarno potrebno? Čitavo naše socijalno i prirodno mjesto življenja popločano je korupcijom i kompromitiranošću. Trag se zatire. Sve što se može imati u optici, prevara je. A unutarnja sloboda nije dovoljna, niti je sloboda.

II – Drugi dio

No, hajde da prelomimo ovu situaciju i problem ovako. Kroz još jedan element prizme. Nedavno je Dodik (10.03.2011.) izjavio sljedeće za RTRS: „Kako objasniti recimo činjenicu ... I neodoljivo podsjeća na proces raspada bivše Jugoslavije, kada je Slobodan Milošević organizovao autobuse pa slao ljude po ostalim republikama, rušeći republička rukovodstva. Vi ste imali prije nekoliko dana ovdje došli ljudi iz Cazina, Kladuše i odaju po Banjaluci, a vijest na federalnim vijestima, kaje: Protesti u Banjaluci. I pokazuju ljude kako odaju. To su i naši neki mediji nasjeli na tome, jer su i oni, neki su od njih u toj nekoj službi rušenja i destabilizacije ...“

Riječ je naime o protestnoj šetnji Nevidljivih radnika svijeta u Banjaluci. Cilj ove šetnje 3. marta je bio da se ukaže na problem oštećenih radnika iz Bosne i Hercegovine, koji su radili ili još uvijek rade u Republici Sloveniji, kao i na neravnopravnost naših radnika i njihovog položaja u Evropskoj Uniji. Ja sam bio jedan od posrednika i organizatora ovog okupljanja.

I Dodik se sad tu, u toj emisiji, pita kako je moguće da ovi ljudi dođu u Banjaluku zbog problema u Republici Sloveniji i da „štrajkuju“. Jednostavan odgovor bi bio zato što je tu Generalni konzulat Republike Slovenije, i zato što ljudi imaju pravo na kretanje unutar BiH i to im niko ne može osporiti, a ni spriječiti. Pored adresiranja problema oštećenih radnika prema konzulatu R. Slovenije, potrebno je i senzibilizirati javnost o ovim pitanjima. Pretpostavlja se da veliki broj ovih ljudi dolazi i iz šire regije Banjaluke. Zbog toga je u Banjaluci i otvoren info-centar za prikupljanje dosijea oštećenih radnika iz Slovenije.

Sad kažem, kroz prizmu ovog slučaja, a povodom Dodikovih insinuacija i zabrane kretanja, da se grad i Dodik ne razumiju. On ne može da pojmi grad, a nije ni dovoljno zreo za to da zna da je svako pojmljenje grada, redukcija grada, nasilje nad njim. On se ne snalazi u gradu. On ne zna da grad ima svoju vlastitu dinamiku, da se ti ljudi međusobno ne poznaju, da grad ima svoju kulturu, svoj jezik, svoje sadržaje, svoje proturječnosti, svoj svijet. Grad nema onog vrhovnog, nema autoriteta koji redukuje sadržaje na bit političkog ili ludačkog mišljenja. Dodik poznaje grad samo kroz proces etničkog čišćenja, njegovog ubijanja, njegovog zatvaranja u izolovane nacionalističke idiome (uposebljenosti) i granice.

On ne može da shvati da grad zahtijeva diverzitet mišljenja, uvjerenja, ljudi, da zahtijeva otvorenost i suživot, da se on socijalno raslojava, da se preko socijalnog raslojavanja, zajedničkog življenja stvaraju i jezičke grupe, jezički kodovi, nevidljive, lakše i teže primjetljive diferencije, načini života. Da je grad bogatstvo dijaloga i neprekinutih različitosti. Jednostavno, g. Dodik nije spreman za gradski i genuin način življenja. Genuinost bi značila, makar, da mu ja i moje društvo ne smetamo ili da mu ne ometamo i remetimo njegov pojam.

Naš odnos je postao ličan, jer ja ne podnosim njegovu politiku, njegov imperativni način života, niti on podnosi moj način života, moja uvjerenja, moje potrebe, moja rasuđivanja. Ja sam tek izdaja njegovog pojma. Preko njega on se i rješava mene. Svog neuspjeha nezavršene politike. A njegov pojam ne odgovara ni gradu, ni socijal-demokraciji, ni liberalizmu, ni meni.

Ja ti ne dajem oprost što ovoj djeci kvariš dom, što će im trebati godine da se izvuku iz tvog obrazovnog sistema, što meni svakodnevno otimaš prijatelje, i što se svakodnevno predstavljaš u moje ime. Iako prema gradonačelnikom Banjaluke sigurno makar nekakav respekt, prema tebi nemam. S gradonačelnikom ili izvršnom (i također, tako reći, zakonodavnom) vlašću grada Banjaluka imam problem zbog njegove ili njihove politike prema životinjama, biciklističkim stazama, Trgom Krajine, Parkom Petra Kočića, Statutom Grada Banjaluka koji ne dozvoljava kulturna prava drugih naroda Banjaluke i drugih Banjalučanki i Banjalučana, njihovog odnosa prema ratnoj prošlosti, itd.

Ali, trebaš znati da se izborni rezultati razlikuju od stvarne podrške. Kad se izađe na izbore u ovoj lošoj demokratiji, može se birati samo ono što je na glasačkim listićima. To govori dovoljno da se stvarna podrška ne podudara sa izbornim rezultatima.

Ovaj put si, pod povećalom, pogriješio protiv mene. Optužio si me da rušim Republiku Srpsku, a ja je ne rušim, već rušim državu BiH. Rušim je ovakvu nakaradnu.

| posted in | [ More ]

Titov bunker u Konjicu na kulturnoj mapi svijeta


PROGRAMI / PROGRAM ZA BOSNU I HERCEGOVINU / NA VRATIMA EVROPE

Titov bunker u Konjicu na kulturnoj mapi svijeta

Titov bunker u Konjicu, foto: Mirsada Ćosić
Titov bunker u Konjicu, foto: Mirsada Ćosić
20.03.2011
Podzemni grad – atomsko skloniše kod Konjica, koji je izgradila bivša bivša JNA, mogao bi postati mjesto ucrtano u sve kulturne mape svijeta.

Titov bunker u Konjicu danas čeka da posluži sasvim drugačijoj svrsi nego što je ona bila prije četrdesetak godina. Naime, u ovom će se skloništu, smještenom četiri kilometra od Konjica, 27. maja održati međunarodno Bijenale savremene umjetnosti D-O ARK Underground.

Ovaj događaj već je proglašen kulturnim događajem Evrope za 2011. godinu i okupće preko četrdeset likovnih umjetnika iz cijelog svijeta.

Titovo atomsko sklonište jedno je od najzanimljivijih mjesta u BiH. Njegova gradnja počela je u martu 1953. u blizini fabrike Igman. Riječ je o tri vikendice – kamuflažne zgrade - iz kojih se tunelima ulazi u zaštićeni objekat izgrađen u unutrašnjosti brda, u podnožju planine Zlatar.

Taj je objekat trebao predstavljati sigurno sklonište štabu vrhovne komande JNA u slučaju kriznih situacija i potencijalnog nuklearnog napada.

Radovi na njemu trajali su punih 26 godina i izvođeni su u najstrožoj tajnosti.

Titov bunker u Konjicu, foto: Mirsada Ćosić
1979. godine, kada je sklonište završeno, jedan od radnika koji je dobio posao u njemu bio je Konjičanin Hadžo Norić. Sjeća se kako o skloništu nije smio govoriti ni svojoj porodici, a mnoge je zanimalo šta se to u Konjicu zapravo gradi.

„Potpisali smo nekakav papir koji je bio državna tajna. Ni moji najbliži prijatelji, ni rodbina, nisu nisu mogli znati, nisam smio pričati gdje radim i šta radim. Samim potpisom te državne tajne nisam smio ni konzumirati alkohol. Baš je bila državna tajna. Ni rahmetli žena me nije pitala. Ni djeca. Niko živ. Niti sam smio reći kome šta. Stalno mi je u podsvijesti bilo da mi je to posao, egzistencija. Možda bi i sankcije neke bile. Šta ja znam šta bi bilo da je to došlo u javnost“,
 prisjeća se Norić.

Greške nije smjelo biti. Izgradnja Titovog bunkera je u to vrijeme bila treća po redu najskuplja državna investicija. Izgrađen je na dubini od 280 metara, mogao je primiti 350 ljudi i izdržati nuklearni udar snage do 25 kilotona. Za postojanje objekta šira javnost je saznala tek devedesetih godina.

Šifre ko može ući, a ko ne


Međunarodno Bijenale koje će se biti održano u skloništu ima za cilj da ga pretvori u Muzej savremene umjetnosti. Umjetnici iz cijelog svijeta trebalo bi da ožive ovaj mrtvi objekat, kaže jedan od selektora Bijenala, istoričar umjetnosti iz Crne Gore Petar Ćuković.

„Da na neki način ima bolju svrhu nego onu koja joj je prvobitno bila namijenjena. Ono što mogu da kažem, znajući konkretne radove i umjetnike s kojima smo mi sarađivali i koje smo odabrali da učestvuju na ovoj izložbi, ne sumnjam da će njihovi odgovori biti izuzetno duhoviti i da će imati umjetničku vrijednost sami po sebi, ali da će na izvjestan način i referirati na kontekst u kojem se taj objekat nalazi, a i na kontekst koji sada taj objekat nudi – kao jedno izolovano mjesto itd. Dakle, u tom smislu smo govorili da će se ono oživjeti“, 
kazao je Đuković.
Titov bunker u Konjicu, foto: Mirsada Ćosić

„Ovo je jednostavno prilika da se u tom objektu, koji je sam po sebi fantastičan, sigurno izaziva veliku radoznalost kod svih koji čuju za njega, desi jedno takvo bijenale koje bi sigurno promijenilo dosta stvari“,ocjenjuje direktor Bijenala Edin Hozić.

Direktorica Centra za kulturnu dekontaminaciju iz Beograda, Borka Pavićević, kaže da je jedna od osnovnih ideja Bijenala da igra umjetnost u prostoru i kontekstu. To nije novost u Evropi, dodaje ona.

„Već imate jedan dugi proces u Evropi, kojim se bivši vojni objekti dekontaminiraju kulturom, odnosno pretvaraju u mesta kulturne proizvodnje. Mi smo to uzeli upravo da ne bi bili, da kažem, u tom trendu koji ima jasnu poruku da se nešto demilitarizuje, mi smo uzeli taj bunker kao stvar, kao jedan objekt, kao produkt, takođe perioda hladnog rata“,
 rekla je Pavićević.

Hadžo Norić kaže da mu je tih davnih sedamdesetih godina prošlog vijeka ideja da će atomsko sklonište kraj Konjica biti stjecište umjetnika iz cijelog svijeta bila nepojmljiva.

„To je bilo nemoguće. Recimo, dolazila bi naredba da ja nisam dao generalu ući u objekat. Dođe šifrovano odozgo ko može ući, ko ne može. Drago mi je što je to otvoreno, da vide ljudi da je to u centru grada, a da je sačuvano, da je ostalo, da je ipak Konjic prepoznatljiv po njemu“,
 kaže Norić.

Bijenale u Titovom skloništu sastojaće se od predavanja, izložbi, okruglih stolova, performansa i biti mjesto susreta mnoštva stranih i domaćih umjetnika, kustosa, teoretičara umjetnosti, a u samu organizaciju su uključene brojne institucije i udruženja iz BiH i regiona.

| posted in | [ More ]

Licorize servis


Sve informacije na jednom mestu


Licorize je servis koji vam omogućuje da objedinite kanale informacija iz različitih veb-servisa i dodataka u jedan, u tzv. „stripove“ (engl. strip - traka). 

Svakodnevno dobijamo veliki broj informacija iz raznih izvora. Neke od tih informacija odmah čitamo, a neke ostavljamo za kasnije, tj. pravimo obeleživače. Njih pravimo u svojim omiljenim pregledačima, zatim u Evernote, u Deliciouz, u raznim elektronskim blokovima, od izabranih tvitova u Twitter, od članaka u RSS, od članaka za kasnije čitanje u Instapaper ili Read It Later, od datoteka u Dropbox, itd.
.
Praveći te obeleživače, nadamo se da ćemo nakada kasnije imati vremena da to pročitamo. Ali, često to ne uspevamo, a što više vreme prolazi, sve slabije se snalazimo u toj gomili. Sve te informacije, mogu se importovati u Licorize.
.
Pomoću Licorize tim informacijama se može upravljati i one se mogu lepo sortirati. Sortiranje se može vršiti po: tipovima podataka, oznakama, projektima. Servis upravlja informacijama u stilu GTD (Getting Things Done – David Allen):
.
1) DOLAZNI MATERIJAL - prva etapa je prikupljanje članaka: u toku dana prikupljate materijale na jedno mesto
2) ŠTA JE TO? - sortiranje: npr. jednom nedeljno materijale sortirate; u Licorizepostoji Weekly review (nedeljni pregled) – deo u kome možete brzo pregledati materijale koji su skupljeni za nedelju dana i prisvojiti im tip, oznake, prejekte, a zatim odrediti i tip informaciji: zadatak, zabeleška, ideja,...
3) ŠTA SE SA TIM MOŽE URADITI?“ – imate 3 varijante: 1-udaljiti, staviti u korpu; 2-odložiti za kasnije (prisvojiti mu oznaku somedayMaybe); poslati u arhivu (prisvojiti Archive)
4) KOJA JE SLEDEĆA RADNJA? – ako je dolazni mateirjal vredan i zahteva neku akciju, postavljate pitanje „Koja je sledeća radnja?“
5) DA LI ĆE TO ODUZETI MANJE OD 2-3 MINUTA? - radnju, koja zahteva svega nekoliko minuta, bolje je:
6) URADITI TO ODMAH! – jer će se, inače, takvi zadaci skupljati i na kraju od njih neće biti ništa
Ako za radnju treba više vremena, onda se ona može odložiti na konkretni datum ili joj se može prisvojiti oznaka ASAP (As soon as possible — uraditi što pre).
.
Besplatni nalog daje vama lično velike mogućnosti. Ali postoje i platni nalozi, koji daju mogućnosti grupi: objedinjavanje stripova u projekte, zajednički rad sa drugim ljudima, tako da neku radnju možete prebaciti kolegi, stvaranje javnih online žurnala na bazi vaših prikupljenih materijala (platni nalozi su 5$ mesečno ili 49$ godišnje, a navedene su i mogućnosti za dobijanje popusta). 
.
Integracija s Apture - kad u podešavanjima Licorize uključite integraciju saApture, onda će Apture postati dostupan pri pregledu stripova.
Servis Apture sam pominjala u više članaka: Toolbar po želji,
Praćenje sajtova (blogova)
.
Apture daje u isplivavajućem prozoru rezultate sa Interneta, za selektovani fragment teksta na veb-stranici. Možete ga instalirati u pregledač kao dodatak iApture će raditi na svakoj veb-stranici koju vi pregledate (npr.: dodatak za Chrome). Na svom sajtu (blogu), možete postaviti specijalni kod, da bi vaši posetioci mogli da koriste Apture.

| posted in | [ More ]

Intervju sa mostarskom legendom, Marijanom Zovkom

Zovko: Ono što je Ante Šporki bio u Splitu, to sam ja bio u Mostaru
Image
M
arijan Zovko iz Ilića bivši je vlasnik restorana “Panorama”, najpoznatijeg mostarskog restorana osamdesetih godina. Kod njega je tad dolazila sva mostarska elita, ručali su direktori i značajni dužnosnici, večerali igrači i Uprava Veleža, a “Panorama” je tih godina bila sinonim mostarskog ugostiteljstva.

Čak i Lepa Brena je poslije legendarnog koncerta, kad se na stadion pod Bijelim brijegom spustila iz helikoptera, večerala u restoranu koji se nalazio na Žovnici.

Iz početka je na jelovniku bilo raznih jela, a kasnije se Zovko prebacio na riblje specijalitete, na koje su dolazili gosti iz cijele Jugoslavije. Restoran je radio do početka rata, a danas je Marijan u mirovini, radi malo oko kuće, i ubija dane prisjećajući se ranijih vremena.

U razgovoru uz kavu za Dnevni list priča svojim druženjima s legendarnim Mostarcem, Josipom Jolom Musom, bivšim direktorom JP Parkovi i Aluminijskog kombinata, čiji je Marijan dugo godina bio šofer. Isto tako nam je ispričao cijelu svoju životnu priču, kao i neke neugodne stvari s kojima se tijekom i nakon rata suočavao, jer su ga zbog prijeratnog uspjeha nerijetko nazivali 'komunjarom', iako nikad nije bio član Partije. O svemu tome pomalo razgovarali smo u njegovoj kući, smještenoj tik uz restoran “Panorama”, koji je danas u potpunosti zapušten, ali budi sjećanja na neka bolja vremena.

ImageRođen je u Ilićima u Mostaru 1938. godine. Živio je s roditeljima sve do završetka tesarskog zanata i na taj način nastavio je očev posao. Godinu dana po završetku zanata se bavio tim poslom. Vojsku je služio dijelom u Skopju, a kasnije se na vlastiti zahtjev prebacuje u Niš, gdje dobiva zaduženje voziti jednog zapovjednika JNA. Po završetku služenja vojnog roka dolazi u Mostar i mjesecima traži posao vozača. Međutim, kako ne uspijeva nešto pronaći, počinje raditi kao tesar na izgradnji Partizanskog spomen-groblja. No, kako je na gradilištu bilo jedno auto, on ga je vozao te je razvozio gdje što treba. To je radio cijelo ljeto 1961. godine.

- Tu me zamijetio pokojni Josip Jole Musa, tadašnji direktor JP Parkovi, i prebacio me je da vozim mrtvačka kola, a nakon određenog vremena predložen sam voziti Jolu Musu. Počeo sam vozeći 'Fiću' i onda smo s vremenom dobivali bolja auta. Sjećam se čak i našeg prvog službenog putovanja u Sarajevo. Krenuli smo iz Mostara, i na samom izlazu iz grada, kod današnje Inine benzinske postaje, Jole je rekao: Prelazi! I on je preuzeo auto i vozio do Sarajeva. Tu smo se na večer družili u jednom baru zajedno s radijskim voditeljem Mirkom Kamenjaševićem i još jednim novinarom...

Sutradan kad smo došli u Mostar službenice su me pitale gdje smo bili, što smo radili? Ja sam im rekao da smo odmah po dolasku otišli spavati, i nismo nigdje izlazili. Kad smo sljedeći put krenuli izvan Mostara, Jole me upitao zašto lažem službenicima? 'Što im nisi rekao gdje smo bili?', upitao me tad Jole. Na to sam mu ja odgovorio: 'Moj direktore, što one moraju znati gdje smo mi bili!' I od tad me Jole zavolio i svukuda smo išli. To prijateljstvo je trajalo dugi niz godina i ja sam bio njegov vozač više od dvadeset godina. I kad je otišao u Aluminijski kombinat i postao direktor 1976. godine, ja sam ga vozao, iako sam bio zaposlen u Parkovima. Jole nije vjerovao svojim šoferima u Aluminijskom i kad god bi išao izvan Mostara, zvao je mene. I kada sam 1973. postao šef Vile u Konjusima, ostao sam i vozač. Dolje su u restoranu odsjedali svi, od Džemala Bijedića pa nadalje. To je u to vrijeme bila živa atrakcija.

Koje godine otvarate restoran “Panorama”?

- Restoran sam otvorio 1979. godine. Jedno vrijeme sam tad radio i u Konjusima i Panorami, a prestao sam raditi kao šofer. Godine 1983. napuštam i Konjuse i posvećujem se u potpunosti restoranu.

Kako je uopće krenula ta ideja s restoranom koji je svojevremeno bio najbolji u Mostaru, pa čak i šire?

- Pokojni Jole Musa, Slavko Filipović i ja smo kupili zemlju u Žuljanima i prikolice te bi dolje ljetovali svake godine. Nakon određenog vremena ja se posvađam sa svojom i sa suprugama od Muse i Filipovića. Nešto sam se naljutio, prodao zemlju i odlučio se napraviti restoran ovdje. To je tad bilo brdo, na kojem je bilo nemoguće nešto raditi. Sjećam se da su tad govorili: 'U Zovaka uvijek mora biti jedan mahnit.' Prijatelji su mi pomagali oko izgradnje. Najveći problem mi je bila voda i njezino priključenje, što me je više koštalo nego izgradnja samog restorana. I konačno 1979. sam otvorio Panoramu, a Dragan Bijedić mi je na njoj bio arhitekt.

Odmah po otvaranju restoran je počeo odlično raditi. Sva elita koja je dolazila u Mostar ručala je i večerala u Panorami. Sve se ovdje organiziralo. Od hrane smo imali svega i svačega. S vremenom sam prešao na riblji meni, ali zadržao sam i ostalu hranu. Kakav je to bio restoran navest ću Vam kao primjer da je Getruda Munitić, operna pjevačica s društvom iz Opatije, dolazila na lignje u Panoramu. I danas me ljudi pitaju recept za lignje.

Tko je sve dolazio u restoran “Panorama”?


- Pored Jole Muse, koji je bio redovit gost, dolazili su direktori svih gradskih tvrtki, zatim gradonačelnici Jovo Popara, dr. Nijaz Topuzović, onda Žarko Markić....Sve gradske tvrtke su imale reprezentacijske troškove kod mene i 90 posto sam živio od reprezentacije. Sve je krenulo nizbrdo nakon što je Musa zatvoren, tad je prvo Hekom donio odluku o zabrani reprezentativnih troškova kod mene. Nakon toga odluku donosi Tvornica duhana, pa Elektroprivreda... Sve se mijenja, iako sam ja i dalje dobro radio. No, pred sami rat mi se razboljela žena, koja je nakon teške bolesti preminula 1989. godine. Nakon toga sam izdao restoran nekim momcima iz Širokog Brijega, no oni su to slabo vodili i dosta upropastili posao. Pred sami rat ja sam ponovno otvorio restoran, ali tad sam slabo radio. Nisam dobro kotirao, jer su me smatrali 'komunjarom' iako nikad nisam bio u Partiji.

Dolazilo je dosta poznatih osoba?

- Da, svakako. Kad je Lepa Brena imala koncert u Mostaru i spuštala se helikopterom na stadion, večera je bila kod mene. Sjećam se te večeri. Brena je pjevala na stadionu, a Rokeri s Moravu u hotelu “Mostar”. Ja sam mjesec dana prije znao da će Brena kod mene doći na večeru. To je bilo strašno. Bilo je i malo 'belaja' tu večer, ali o tome ne bih sad pričao. Zatim u moj restoran su dolazili i svi igrači Veleža, rukovodstva, ostali klubovi koji su igrali u Mostaru, ovdje su se dočekivali suci. Ono što je Ante Šporki bio u Splitu, to sam ja bio u Mostaru.

Za Vas se veže i anegdota kako ste kupili prvog dobermana u BiH?

- Imao sam dosta problema s čuvanjem objekta iako sam imao jednog vučjaka, za kojega sam imao osjećaj da ga treba prvo ugristi kako bi zalajao. I jednog dana sam u jednim dnevnim novinama pročitao da izlazi knjiga o svim mogućim pasminama. Knjigu je tiskala zagrebačka Mladost i nazvao sam rođakovu ženu u Zagrebu da mi kupi knjigu. I listajući naiđem na dobermana, koji mi se jako svidio. Nakon toga sam tražio po oglasima takvog psa i u oglasu naiđem na jednog da se prodaje u Ivanić Gradu. Sjednem u auto i odem po njega u Ivanić Grad. Platio sam ga tadašnja četiri milijuna dinara, što je bilo mnogo novca u to vrijeme. Govorili su kako najbolja krava košta milijun, a ja sam za 'ćuku' dao četiri milijuna dinara.

Jeste li ponovno otvarali restoran?

- Bilo je nekih ideja nakon rata. Imao sam ponudu napraviti objekt zajedno s strancima, ali nisam uspio dobiti papire. Isto tako je general Ivan Andabak želio otvoriti kockarnicu, na što nisam pristao i tako je prostor do danas ostao zatvoren i u njega bi se trebalo uložiti dosta sredstava.


Za Vas kažu da ste osamdesetih godina bili jedan od najbogatijih ljudi u Mostaru?


- E, sad, to je teško reći. Od ugostitelja tih godina najjači smo bili ja, Vaha, Širaz, zatim Bale, a i Jusa je jako dobro kotirao. Dobro se zarađivalo.

Kakvo je danas stanje u ugostiteljstvu u Mostaru?

- Nikakvo. Nema narod novca. Onaj tko ima ne troši kao ranije. U naše vrijeme se znalo kad su kome plaće. Znalo se kad naplati Soko, Hekom, Aluminij, Parkovi....

Kakav je bio Josip Jole Musa kao čovjek?

- Moram ustati kad njega spomenem (i ustao je). Jole Musa je bio jedan veliki gospodin, prijatelj, raja i o njemu imam sve najbolje za reći. Nije bio sad neki veliki stručnjak, ali je znao raditi sve i sa svima, te što je najvažnije, bio je veliki čovjek. Kod nas nije bio samo odnos direktor – šofer, nego smo postali veliki prijatelji. Kad je došao iz zatvora, stalno smo se družili, bili smo kao braća. To prijateljstvo je trajalo do njegovih posljednjih dana. Jole je umro skoro na mojim rukama. Bio je jako krupan čovjek. Kad se razbolio, imao je 148 kilograma. Za bolest je doznao 4. srpnja. Umro je 5. prosinca, a tri dana prije toga ja sam ga kući uzeo u naramak i odnio da ga okupam. Tad nije imao ni 50 kilograma. Bolest ga je strašno uništila. Sjećam se njegovih riječi i komentara, kad je govorio da ga rak ni za dvije godine ne može pojest, koliki je bio.

Iako je puno dao Gradu Mostaru, Grad mu je kasnije u potpunosti okrenuo leđa?

- Kad je nakon rata pokrenuta ideja da Jole Musa postane gradonačelnik Mostara, on je rekao da može, ali samo ako će biti gradonačelnik cijelog grada. Govorio je: Jesam li ja pola čovjeka, ili cijel? Ako sam cijel, onda ću biti gradonačelnik cijelog grada! Polovici grada neću bit gradonačelnik, govorio je Musa. Kasnije je izvršen pokušaj atentata na njega, neko je ispalio rafal u stan. Igrom slučaja, Jole i supruga su, na sreću, prošli s manjim ogrebotinama.

Je li Musa poslije Partije kasnije bio član ijedne druge političke stranke?

- On je bio član Partije, ali su ga izbacili. Na prvim demokratski održanim izborima politički se organizirao i nosio je neovisnu listu. I ja sam tad bio peti na listi. Nakon toga Musa je pokrenuo privatni biznis zajedno sa Žarkom Markićem, Ivanom Primorcem. Malo poslije rata Musa je prešao u SDP, nakon čega je na njega letjelo kako kažu 'drvlje i kamenje'. Ubrzo napušta SDP i pokreće Stranku za Mostar zajedno s Radmilom Bracom Andrićem i povratnicima.

Govorite da su Vas zvali 'komunjarom', jeste li bili član Partije?

- Nikada. Jedino sam bio na neovisnoj listi zajedno s Jolom Musom. Osim toga, nikad više nisam bio član nijedne stranke, niti ću ikad više biti. To je meni 'bezveze'.

Kako se nekad živjelo u Mostaru?


- Slušajte, tko sedamdesetih i osamdesetih godina u Mostaru nije napravio kuću, treba ga 'ubiti'! Tako se dobro živjelo u to vrijeme.

A kako se danas živi?

- Pa, s dvjesta-trista maraka mirovine. Općenito mislim da se lošije živi. Znam to, jer radim pomalo u Udruzi umirovljenika 'Hum'. Svaki dan dolaze ljudi i traže financijsku pomoć.

Kakvo je stanje u Mostaru? Koje je po Vašem mišljenju najbolje rješenje?

- Najbolje bi bilo da se živi zajednički u Mostaru, ali ne vjerujem da će uskoro do toga doći. Idemo sve dublje, iako znam dosta ljudi koji su za ujedinjenje. U Mostaru nam rade ljudi sa strane, iz drugih županija dolaze i zarađuju. Ujutro od 7.30 do 8.30 sati nema šanse da se uključim u promet na Žovnici.

Koliko je Mostar izgubio u ratu?

- Mostar je sve izgubio u ratu. Ja sam mnogo putovao, i za mene su Mostar i Novi Sad bili najbolji gradovi. Odlično su se razvijali, a to je kasnije naslijedila i Čapljina. Što ćemo danas? Nemamo ništa. Kontejneri nam se nalaze nasred puta.

Čime se sada bavite?

- U mirovini sam. Radim malo oko kuće. Bavim se poljoprivredom. Imamo kokoši, svinje, i mogu Vam reći da posljednje četiri godine nisam kupio meso. Drago mi je otići i u grad po danu, i malo navečer prošetati. Tako se zabavljam nekako.

Vedrana Rudan: Smrt se zove...

Sve smo to već stotinu puta vidjeli. Ameri bi bili smiješni da nisu toliko opaki. Definitivno najveći zlikovci u povijesti čovječanstva

piše: Vedrana Rudan
Pred neki mi se dan učinilo kako su Ameri odustali od “obrane civila” koji su se digli protiv Gadafija naoružani tenkovima. Nadala sam se da su američki političari koji su većinu svojih građana pretvorili u siročiće bez krova nad glavom, zdrastvenog osiguranja, mirovina i posla, odlučili prisiliti multinacionalke da malo olabave i dozvole da američko roblje dođe do daha.
Koja greška. Na američkim cestama prosvjeduju gladni Amerikanci, bez tenkova, na libijskim cestama su “borci za slobodu” naoružani do zuba. Tko ih je naoružao? Kakvo glupo pitanje. Zašto? Amerima, onom malom Mađaru koji misli da je Napoleon jer nosi cipele broj trideset i šest i ostalim američkim dečkim na terenu, treba nafta.
Rusija se suzdržala? Kina se suzdržala? Njemačka ne želi ratovati? Neki Arapi ne smiju Amerima reći ne. Krenuo je rat koji će u Libiji “civilima” donijeti mir. Koliko je libijskih civila već nakon prvih letova američkih i evropskih borbenih aviona izgubilo život ne znamo a nije ni bitno. Svi su poginuli da bi Libiji demokracija zakucala na vrata.
Sve smo to već stotinu puta vidjeli. Ameri bi bili smiješni da nisu toliko opaki. Definitivno najveći zlikovci u povijesti čovječanstva. Dnevno se zadužuju dvije milijarde dolara, Kina ih je kupila, Rusi nisu goloruki a Arapi imaju i love i iskustva sa svojim dugogodišnjim “saveznicima”…Ipak je sve nekako uzalud.

Frank Zappa - Fuck Your Self in Electric Sheep
Možda će svijetu ipak donijeti sreću revolucija koja tinja u samoj Americi. Obični Amerikanci žive poput ljudi iz trećeg svijeta i sve im je jasnije da je besmisleno ginuti u Libiji i libijama da bi njihovi gospodari spremili milijarde dolara u vlastite džepove. Čak su prozreli i lutka koji im je svojom crnom kožom garantirao promjenu.
Sve je teže živjeti u ovakvom svijetu. Mi evropski bijednici postali smo NATO sinovi i kćeri. Kad plane Amerika krenut ćemo braniti američku demokraciju od Amera. U međuvremenu God Bless Libija.

| posted in | [ More ]

Američki odvjetnik Dražena Petrovića zaradio zlatni rudnik



Nicholas Ivan Goyak zastupao je Dražena u ostavinskoj raspravi na Floridi * Tragično preminulog košarkaša pridobio je dalmatinskim porijeklom pa mu je pokojni košarkaš povjerio spor težak 10 milijuna dolara s Real Madridom * Dok je zastupao Dražena živio skromno na imanju koje je poslije pretvorio u štalu za uzgoj konja * Poslije Draženove smrti Goyak ostao privremeno bez licence za rad da bi se potom obogatio i preselio na imanje vrijedno 3,8 milijuna dolara * Danas upravlja tajkunskim carstvom i involviran je u 60 američkih poslovnih subjekata

Prvi glas o strašnoj pogibiji košarkaškog Mozarta u američkim  medijima objavila je našoj javnosti potpuno anonimna osoba.
Los Angeles Times 8. lipnja 1993. donio je: "Slavni igrač New jersey Netsa Dražen Petrović poginuo je u automobilskoj nesreći u Njemačkoj",kako tvrdi njegov odvjetnik Nicholas Goyak iz Mc Minnvillea iz Oregona.
On je izjavio je kako mu je Draženova obitelj potvrdila tu tragičnu vijest.
Istražujući građu za knjigu "Kondo, kondo" otkrila sam niz zanimljivih podataka o osobi kojoj je Draženza života poklonio povjerenje u pravnom smislu.
Prvi službeni trag uspjela sam pronaći u lokalnim američki  novinama.
Tako je Deseret News 30. srpnja 1989. izvijestio kako je Dražen Petrović preko svojih američkih odvjetnika Nicholasa I. Goyaka i Kevina O'Connella podigao 10 milijuna dolara tešku tužbu protiv Real Madrida.
Zatraženo je 5 milijuna dolara generalne odštete te 5 milijuna dolara kaznene odštete. Tada je Draženimao 25 godina.
U tekstu se spominjalo kako je uz tužbu koja je podignuta na jednom okružnom sudu u Oregonu priložena i kopija ugovora. Spor je nastao zato što je Dražensmatrao kako ima pravo na pripadajući dio otkupne klauzulu prema ugovoru s Real Madridom.
U to vrijeme skauti Portland Trail Blazersa pregovarali su s madridskim klubom oko Draženovog prelaska u NBA ligu.
Petrović je u tužbi tvrdio kako su predstavnici Real Madrida lažno predstavili američkom klubu da nemaju nikakve ugovorne odredbe prema kojima duguju odštetu igraču u slučaju transfera u drugi klub.
Real Madrid se teretio kako je u Portland poslao netočnu i nepotpunu dokumentaciju negirajući postojanje ugovora potpisanog u listopadu 1986. godine.
Uz Dražena formalni sutužitelj je bio i klub iz Portlanda koji nije potraživao nikakav novčani iznos
To je bila pozadina slučaja koji je na stranicama Wikipedije opisan sljedećim riječima: " Fenomenalne igre u Europi nisu ostale nezamijećene među skautima sjevernoameričke profesionalne lige. Košarkašku zvijezdu iz Hrvatske privolili su u svoje redove 1990. godine kada je Dražen postao član Portland Trail Blazersa. Real Madrid ga u početku uopće nije želio pustiti u NBA ligu, pozivajući se na ugovor između španjolskih klubova i NBA lige, kojim se reguliraju prelasci igrača. Dražen je podnio sudsku tužbu i nakon presude u njegovu korist mogao je igrati za Portland Trail Blazerse".
Nisu mi poznati svi detalji ishoda ovog spora. Također, postoje i različite verzije koliko je klub iz Portlanda platio Real Madridu za Draženov prelazak u svoje redove.
No jedna je izjava više nego znakovita.
Kad je u kolovozu 1989. Dražen pristupio NBA momčadi, njegov agent, sada 58-godišnji Warren LeGarieiz Los Angelesa, izjavio je kako se radi o najskupljem prelasku jednog europskog igrača u NBA. LeGarieje u uz Dražena preuzeo i zastupanje njegova prijatelja i reprezentativnog suigrača Stojka Vrankovića. Tako je LeGarie iz svog doma u mondenom predgrađu Los Angelesa, Santa Monica Bulevaru, rješavao vizu za Stojka i transfer u NBA početkom 1990.
Uz sada 70-godišnjeg odvjetnika Gojaka, agent LeGarie je dakle bio druga osoba koja je u američkim medijima objavila vijest o Draženovoj pogibiji.
Puno je medijskog prostora posvećeno temi zašto je Dražen u Portlandu više sjedio na klubi nego igrao.
Dok su neki razloge nalazili u tome da se isprva nije snašao u obrani na NBA način, drugi su isticali slavnog bek šutera Clydea Drexlera tima iz Portlanda. Spominjan je i animozitet Draženovog agenta i njegovog trenera Ricka Adelmana. Rasprave o lošim odnosima Draženova trenera i agenta išle su toliko daleko da se spominjalo kako je Adelman prezirao LeGariea jer je mislio kako mu je jedini cilj trgovina igračima, često i na štetu matičnog kluba.
Tako su napisani i neki tekstovi kako je LeGarijev cilj s Draženom bio prodati ga vrlo brzo drugom klubu te oštetiti Portland.
Bilo kako bilo, Draženovo nezadovoljstvo minutažom u Trail Blazersima nakon sezone i pol  toliko je kulminiralo  da je silno želio otići u bilo koji drugi, pa čak i lošiji NBA klub.
Potpisao je za New Jersey Netse i tada se dokazao  kao pravi košarkaški Mozart.
Ne samo da je te 1992. bio najbolji šuter tima a pogotovo trica, nego i najbolji Europljanin koji je dotad igrao u NBA ligi.
Još jedan trofej, ne manje važan, bio je i onaj najboljeg beka pucača NBA te sezone. Igrački je eksplodirao a američki mediji nazvali su ga Dražen pištolj! Tako je nepogrešivo ciljao u koš!
Stravična igra sudbine 7. lipnja 1993. i fatalna automobilistička nesreća prekinula je san 29-godišnje košarkaške legende.
Njemačku nesreću su, kako je poznato, preživjele vozačica, Draženova djevojka manekenka KlaraSzalantzy, poslije supruga njemačkog nogometnog reprezentativca Olivera Bierhoffa, te košarkašica rodom iz Turske Hilal Edebal.
Imena ljudi od najvećeg Draženovog povjerenja u Americi iščezla su u zaborav. Mene je zanimalo je liDražen i u kolikoj mjeri bio prekretnica u njihovim životima, barem onom financijskom dijelu.
Na ime Nicholasa Goyaka naišla sam u floridskom zemljišnom registru.
Iz dokumenata je bilo vidljivo kako je Goyak formalno prepisao na sebe 1996. floridsku Draženovunekretninu sve do okončanja ostavinske rasprave.
No iz drugih, sudskih papira bilo je jasno kako je propustio neke pravne radnji zaštite Draženoveimovine, te su na jednom lokalnom floridskom sudu čak pokrenuti i sudski postupci u kojima  se pokojniDražen pojavio kao tužitelj kako bi se razriješila jedna sporna situacija.
Što je presudilo da Dražen izabere Goyaka, čije je puno ime glasilo Nicholas Ivan, za pravnog zastupnika.
Vjerojatno njegovo hrvatsko, odnosno dalmatinsko porijeklo.
Naime, odvjetnikova je obitelj Gojak stigla u Ameriku iz mjesta Veliko Brdo iz Baške Vode.
Tako je dalmatinska veza a vjerojatno i poznavanje jezika presudilo da Dražen, rođeni Šibenčanin, izabere čovjeka kojem je uža specijalnost bila korporacijsko pravo. Naime, Goyak je od 1966. pa sve do ljeta 1995. kad je na zahtjev dviju saveznih američkih država (Washingtona i Oregona) privremeno izgubio licencu za rad bio posve izvan sfera tzv. sportskog prava ili zastupanja.
Licencu je izgubio, kako je službeno opisano, zbog kriminalnih postupaka, zloupotrebe povjerenja klijenata te neurednog vođenja kluba.
Bio je niz godina pod monitoringom disciplinke američke odvjetničke disciplinske komisije prije nego što mu je izrečena ta drakonska mjera.
Iz opisa uzroka privremene zabrane rada jasno se vidio Goyakov profil.
Opisano je  kako je izdavao čekove bez pokrića, obećavao izmiriti dugove vjerovnicima a da je potom prestao se javljati vjerovnicima, odnosno izbjegavao suradnju s nadležnim tijelima.
Sve u svemu, prilično hohštaplersko ponašanje za jednog  odvjetnika.
Također, iz javnih američkih registara razvidno je kako je Goyak promijenio na desetine što privatnih što poslovnih adresa seljakajući se kroz tri savezne američke draževe. Također, imao je i više identiteta što se vidi  iz rubrike alias.
Neosporne su i Gyakove  turbo poslovne ambicije. O njima svjedoči to da se njegovo ime u trgovačkom sudskom registru države Oregon  nalazi u čak 68 registara i nešto malo manje poslovnih subjekata.
Kao biznismen bavio se svim i svačim, od uzgoja i trgovine arapskim konjima, kućnim ljubimcima, medicinskim uslugama, savjetovanjem, akvizicijama...
Sve tvrtke do zastupanja Dražena manje više su bile nesolventne i kao takve ugašene.
Godinu dana poslije Draženove smrti registrirao je tvrtku Professional Sports of Oregon Inc. te čitav niz drugih profitabilnih kompanija.
 Neke od njih bave se isključivo rudarstvom a preko jedne je bio i u upravi rudnika zlata Rye Patch Gold Corp.
U vrijeme dok je zastupao Dražena, potkraj osamdesetih, Goyak je živio na skromnoj farmi na adresi 14900 NW Willis Road u gradiću Mc Minnivillle a sjedište njegova iznajmljena ureda u Portlandu bilo je na adresi 101 SW Main Street apartman broj 1550.
Ta će se adresa pojaviti i u floridskom registru uz Draženovo ime gdje je opunomoćenik.
Šokiralo me otkriće da je Draženova floridska nekretnina bila skromna čak i za domaće prilike. Činjenica da je kupljena na kredit samo je posvjedočila kako je fascinantni košarkaš bio iznimno skroman. Draženova prizemnica bila je skoro trostruko jeftinija je od Rađine ili Kukočeve američke nekretnine a čak 10 puta jeftinija od vile Stojka Vrankovića u predgrađu Los Angelesa.
Vratimo se Draženovom odvjetniku.
Kad mu je "krenulo", bivša će kućna adresa postati farma za uzgoj konja arapske pasmine koju će preuzeti na upravljanje njegova kćer Kathleen sa mužem Joshuom. Imanje je bilo oglašeno na prodajupreko weba s cijenom od 595.000 dolara.
Sada  četrdesetgodišnjaci,Goyakovi sin Mark i kćerka Marianne putovat će svijetom a obići će zemlju svojih predaka.
O tome svjedoče brojne fotografije koje će na društvenim mrežama ostaviti Mark Goyak.
Da su sin i kćer američkog odvjetnika Dražena Petrovića itekako svjesni svojih korijena posvjedočit će slika s Makarske rivijere gdje će se u pozadini s velikim brdom uslikati Marko i Marijana (imena su napisana na hrvatskom) s dopisanom frazom "Volim život".
Odvjetnik Goyak je u međuvremenu od skromne farme znatno napredovao tako da je njegova aktualna adresa imanje vrijedno 3.799.000 dolara.
Na adresi 15460 SW Rock Of Ages Road u  McMinnvilleu nalazi se sadašnja Goyakova rezidencija - vila s preko 400 kvadrata i 5 spavaćih soba na preko 20.000 kvadrata zemljišta. Na istoj je adresi sjedište je i odvjetničkog ureda koji je zapravo nekativan.
Goyakove usluge koristi i portlandski poduzetik porijeklom iz ex-Yu Branko Lončar kroz njihovu zajedničku tvrtku.
Nicholas Goyak aktivan je i na Facebooku. Na njegovoj stranici u kategoriji omiljeni sportaš nalazi se samo jedna slika, naravno Draženova u jugoslavenskom reprezentativnom dresu.
Nije mi poznato da je ikad obišao Draženov grob i jesu li posve utihnuli odnosi njega i obitelji pokojnogDražena nakon završetka ostavinske rasprave u Americi.
Što se tiče Draženovog agenta LeGariea zanimljivo je da se njegovo ime pojavljuje u zemljišnom registru Los Angelesa upravo 1990. godine, kad je završen transfer Dražena u Portland.  Iz zemljišnih knjiga San Francisca gdje je sjedište njegove agencije vidi se posjed brojnih nekretnina. Inače, on je i dalje posrednik u košarkaškim NBA transferima preko svoje privatne agencije smještene. Agent LeGarietakođer, posjeduje  nekretninu u blizini Honolulua na Havajima.
I na primjeru pokojnog Dražena vidi se, kako se u vrhunskom sportu gdje se vrte veliki novci, najbolje pozicioniraju razni agenti ili pravni zastupnici posebice ako njihovo temeljno načelo nije,  "zvjezdano nebo nada mnom i moralni zakon u nama". Odnosno likovi poput onog iz proslavljenog filma "Đavolji odvjetnik".
Nažalost, Dražen više nije među nama pa nema šansu kao mi živi - nema šansu biti pobjednik i na životnoj sceni kao što je to bio na košarkaškom terenu.

COPYRIGHT: Informacije su dijelovi iz prve regionalne interaktivne knjige "Kondo, kondo" zagrebačke novinarke Irene Divković Milanović.
(Irena Divković Milanović/SUTRA.BA)

| posted in | [ More ]