*NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisao je Šemsudin Serdarević, a objavljen je u dijelovima u periodu od septembra 1996. do januara 1997. godine.Treba reći da je Mujaga na izborima 1900. godine sa 770 glasova izabran u Opštinsko vijeće i to kao treći po broju glasova što je nagovještavalo njegov još veći uspjeh u narednom periodu.
To se moglo i pretpostaviti nakon izbora u još neke odbore kao što su Odbor za građane, Odbor uboške zaklade i Gospodarstveni odnosno privredni odbor. Tri godine kasnije ponovo je izabran za člana Vijeća te u jednu komisiju za gradski vodovod. Mišljenja smo da je događaj u vezi sa izradom Statuta Mostara posebno interesantan, sa današnje distance i aktuelnih poslova oko iste problematike. Naime, februara 1905. godine zasjedala je Komisija za izradu novog Statuta opštine. Članovi komisije su smatrali da je potrebna veća autonomija Vijeća građana. Za izvjestioca Mujaga predlaže Peru Šantića koji se poslije iznošenja prijedloga obraća prisutnom vladinom predstavniku, kotarskom predstojniku baronu Rudtu, pitajući ga za njegovo mišljenje o predloženom Statutu. Kako mu Statut ne odgovara, on se diplomatski povlači ne dajući eksplicitan odgovor.
Novi Opštinski statut predviđao je da građani neposredno biraju vijećnike koji bi opet time stekli pravo da biraju gradonačelnika i podgradonačelnika (dvojicu). Ovim našinom u stvari je eliminisan direktni upliv vlasti u izbor ličnosti za navedene funkcije. Kako je ovo bio prvi statut ovakve vrste u BiH po kome je garantovana opštinska autonomija sasvim je jasno da su oficijelne austrijske vlasti činile sve da se ne usvoji. Do tada važeći statuti u BiH samo djelimično su pružali šansu da građani odlučuju. Istina samo dvije trećine vijećnika su mogli birati građani dok je taj odnos bio daleko manji kada je riječ o izboru gradonačelnika i podgradonačelnika i iznosio je jednu trećinu. Godine 1905. Mujaga je postavljen za predsjednika Komisije koja je trebala izraditi novi Statut.
U to vrijeme Mujaga se odlučuje da sagradi jednu džamiju u Gornjoj Drežnici gdje do tada nije bilo ni jedne muslimanske bogomolje. Na lokaciji Podglavci 1903. godine podiže džamiju na zemljištu koje je poklonio Mehmed Huseljić. Četvrtasta munara dosezala je visinu od 12 metara.
Mustafi Braci Komadini je otac pričao kako je Mujaga za vrijeme Prvog svjetskog rata odlazio u Beč kako bi osigurao hranu za Mostar. U Beču su mu obećavali da će u Mostar poslati dva vagona žita. Da bi se osigurao, zahtijevao je da se vagoni sa žitom prikopčaju za kompoziciju kojom se on vraćao u Mostar. Tako je i učinjeno.
Vispren duh i naglašena ineligencija često su dolazili do izražaja kod Mujage Komadine. Brzo je reagovao i redovno iznalazio prava rješenja. Jedne tople mostarske večeri poznati novinar i publicist Refik Hamzić je društvu okupljenom na terasi hotela “Bristol” pričao zanimljiv detalj koji se zbio u Beču za vrijeme Mujagine posjete caru Franji Josipu čiju je naklonost usitinu imao. Da li je to istinit događaj ili je to samo anegdota teško je prosuditi. Ipak, cijela priča ima za cilj da naglasi ono što je Mujaga posjedovao, a to je sposobnost za snalaženje i mudro reagovanje. Njegova posjeta glavnom gradu K. und K. monarhije tekla je po utvrđenom protokolu. Navodno ga je car upoznavao sa znamenitostima ove evropske metropole. Na kraju, da bi ostavio najveći utisak na svog cijenjenog gosta iz Mostara, pokazao mu je carsku haznu, odnosno riznicu. Prepuna blaga, zlatnika, dragog kamenja, nakita, novca i ostalih dragocjenosti, zadivila je Komadinu. Car, želeći da ga daruje, ponudi mu poklon koji će sam izabrati. Za svakog bi ta odluka bila preteška. Mujaga se mašio za svoju kožnu kesu sa novcem, izvadio jedan zlatnik, a palcem ga izbacio na gomilu blaga koje je ležalo u saharama. To je popratio riječima:
- Nikad se iz carske nije iznosilo, u nju se samo donosilo.
Ovdje se najbolje potvrdila izjava mostarskog publiciste i novinara Muhameda Hame Ajkića koji je jedne prilike rekao:
- Komadina nije mnogo govorio, ali kad bi nešto rekao, onda se to pamtilo.
Lokalne novine su zabilježile veliku poplavu u Mostaru koja se desila u noći između 6. i 7. novembra 1905. godine. Tada je proradila opasna Dronja čije korito Mostarci zovu Suhodolina, a nalazi se duž gradskog tvrđavskog zida u pravcu Konaka, završavajući se sa velikim ovalnim otvorom u blizini Mravove magaze. Na istoku prosijeca Novo i Staro pravoslavno groblje. Niz Suhodolinu je Dronja te večeri nosila sve što joj se nalazilo na putu: kamenje, pijesak, mrtvačke sanduke - čak i leševe, potom grede, a srušila je i nekoliko objekata. Jutro su mnogi građani dočekali bez krova nad glavom. Gradsko vijeće ne donosi odluku da se stradalnicima pomogne u opravci kuća jer nema odobrenja Vlade. Na scenu stupa Mujaga Komadina tražeći da Vijeće hitno donese odluku jer će u suprotnom on sam snositi troškove što je bio dovoljan argument da se popusti. Tada je došao u oštar sukob sa baronom Pinterom, austrijskim zaštitnikom.
U gradu je Mujaga omiljen i često od njega traže pomoć. Zanatlijsko udruženje “Ittihad” obraća mu se s molbom da im pomogne oko obezbjeđenja prostorija na što on pozitivno odgovara i ustupa im prostorije na uglu Cernice i Krpića ulice. Komadina je i potpisnik Rezolucije Muslimana BiH u kojoj se traži vjersko prosvjetna autonomija. Uz njegov je i potpis Ali Fehmi efendije Džabića. Džabićev pokret nastao je u Mostaru kao odraz pokrštavanja Muslimana od strane katolika. Posebno je na narod uticao slučaj pokrštavanja malodobne Fate iz Kuti Livča koju su oteli i odveli negdje u Dalmaciju.
U kući Mujage Komadine januara 1907. godine održana je Skupština muslimanskih predstavnika Hercegovine. Centralno pitanje na koje se tom prilikom tražio odgovor glasilo je zašto na jednom sastanku predstavnici hadži Husaga Kajtaz i Ahmed efendija Karabeg nisu potpisali peticije. Iz ovoga zaključujemo da je njegova kuća korištena i za značajnije sastanke sa temama od vitalnog ineteresa za muslimanski narod.
Konačno su izbori 1909. godine nagovjestili njegov puni uspjeh. I dalje je zadržan u Gradskom vijeću. Njegov protivnik baron Karlo Pinter - kotarski predstojnik živo se zalaže da za gradonačelnika izabere Ibrahima Kajtaza, a za njegovog zamjenika Dominika Mazija, doseljenog advokata. Sjednica je nakon burne diskusije prekinuta i tek na molbu Pintera vijećnici su se sakupili poslijepodne i za gradonačelnika izabrali Mujagu Komadinu. Najviše glasova za funkciju njegovog zamjenika sakupio je Nikola Smoljan. To je bio razlog da baron Pinter definitivno napusti Mostar što se tumači pobjedom domaćih snaga u političkom životu grada.
Prilikom dočeka cara Franje Josipa u Mostaru 1910. godine sav grad je bio svečano iskićen. Na staroj željezničkoj stanici za tu priliku je improviziran velelepni paviljon. Po ulicama su napravljeni slavoluci iskićeni cvijećem i zastavama. Svaka od tri glavne konfesije imala je svoj slavoluk. Čelični most između hotela “Neretve” i starog “Bristola” bio je sav u cvijeću. Ispred hotela “Neretve” pripremljena je bina za strane goste i domaće gospođe. Ulaz u Karađozbegovu džamiju sav se šarenio od perzijskih ćilima. U Glavnoj ulici Muslimani su podigli dva slavoluka.
Kod Suhodoline, a u blizini Srpske banke, pravoslavni su podigli svoj slavoluk. Terasa Mujagine trospratnice uz Suhodolinu poslužila je za smještaj članova “Gusala”. Najljepši perzijski ćilimi u dužini od oko 400 metara postavljeni su preko cijele Velike ćuprije, odnosno Starog mosta i dalje ka priječkoj čaršiji. Na Rondou je tada postavljen visok obelisk sa pozlaćenim carskim oreolom i širokim funfamentom. Pred Domom Hrvoja katolici su imali svoj slavoluk sa svojom i carskom zastavom.
Tačno u 12 sati oglasili su se topovi sa Huma i to je bio znak da u Mostar stiže car. Nakon što je primio raport počasnog stroja car se uputio ka paviljonu gdje ga je dočekao gradonačelnik Mostara Mujaga Komadina i kratkom besjedom pozdravio.
Na to je Franjo Josip odgovorio:
- Hvala vam najtoplije na dobrodošlici vjerno odanih građana Mostara, a odazivam joj se iskrenom željom da vam grad uspješno napreduje.
Zatim su sedmogodišnji sinčić Mujagin Edhem Komadina i mala Fatima Kajtaz ponudili caru-kralju na srebrnoj tacni hljeba i soli, a djevojčice Ruža Čokorilo i Milka Smoljan buketiće cvijeća. Edhema je car darivao zlatnim sahatom, a curice broševima sa briljantima i ugraviranim svojim inicijalima.
(Nastavlja se)
preuzeto sa MOSHER Bloga
Постови
