Zovko: Ono što je Ante Šporki bio u Splitu, to sam ja bio u Mostaru
M
arijan Zovko iz Ilića bivši je vlasnik restorana “Panorama”, najpoznatijeg mostarskog restorana osamdesetih godina. Kod njega je tad dolazila sva mostarska elita, ručali su direktori i značajni dužnosnici, večerali igrači i Uprava Veleža, a “Panorama” je tih godina bila sinonim mostarskog ugostiteljstva.Čak i Lepa Brena je poslije legendarnog koncerta, kad se na stadion pod Bijelim brijegom spustila iz helikoptera, večerala u restoranu koji se nalazio na Žovnici.
Iz početka je na jelovniku bilo raznih jela, a kasnije se Zovko prebacio na riblje specijalitete, na koje su dolazili gosti iz cijele Jugoslavije. Restoran je radio do početka rata, a danas je Marijan u mirovini, radi malo oko kuće, i ubija dane prisjećajući se ranijih vremena.
U razgovoru uz kavu za Dnevni list priča svojim druženjima s legendarnim Mostarcem, Josipom Jolom Musom, bivšim direktorom JP Parkovi i Aluminijskog kombinata, čiji je Marijan dugo godina bio šofer. Isto tako nam je ispričao cijelu svoju životnu priču, kao i neke neugodne stvari s kojima se tijekom i nakon rata suočavao, jer su ga zbog prijeratnog uspjeha nerijetko nazivali 'komunjarom', iako nikad nije bio član Partije. O svemu tome pomalo razgovarali smo u njegovoj kući, smještenoj tik uz restoran “Panorama”, koji je danas u potpunosti zapušten, ali budi sjećanja na neka bolja vremena.
Rođen je u Ilićima u Mostaru 1938. godine. Živio je s roditeljima sve do završetka tesarskog zanata i na taj način nastavio je očev posao. Godinu dana po završetku zanata se bavio tim poslom. Vojsku je služio dijelom u Skopju, a kasnije se na vlastiti zahtjev prebacuje u Niš, gdje dobiva zaduženje voziti jednog zapovjednika JNA. Po završetku služenja vojnog roka dolazi u Mostar i mjesecima traži posao vozača. Međutim, kako ne uspijeva nešto pronaći, počinje raditi kao tesar na izgradnji Partizanskog spomen-groblja. No, kako je na gradilištu bilo jedno auto, on ga je vozao te je razvozio gdje što treba. To je radio cijelo ljeto 1961. godine.- Tu me zamijetio pokojni Josip Jole Musa, tadašnji direktor JP Parkovi, i prebacio me je da vozim mrtvačka kola, a nakon određenog vremena predložen sam voziti Jolu Musu. Počeo sam vozeći 'Fiću' i onda smo s vremenom dobivali bolja auta. Sjećam se čak i našeg prvog službenog putovanja u Sarajevo. Krenuli smo iz Mostara, i na samom izlazu iz grada, kod današnje Inine benzinske postaje, Jole je rekao: Prelazi! I on je preuzeo auto i vozio do Sarajeva. Tu smo se na večer družili u jednom baru zajedno s radijskim voditeljem Mirkom Kamenjaševićem i još jednim novinarom...
Sutradan kad smo došli u Mostar službenice su me pitale gdje smo bili, što smo radili? Ja sam im rekao da smo odmah po dolasku otišli spavati, i nismo nigdje izlazili. Kad smo sljedeći put krenuli izvan Mostara, Jole me upitao zašto lažem službenicima? 'Što im nisi rekao gdje smo bili?', upitao me tad Jole. Na to sam mu ja odgovorio: 'Moj direktore, što one moraju znati gdje smo mi bili!' I od tad me Jole zavolio i svukuda smo išli. To prijateljstvo je trajalo dugi niz godina i ja sam bio njegov vozač više od dvadeset godina. I kad je otišao u Aluminijski kombinat i postao direktor 1976. godine, ja sam ga vozao, iako sam bio zaposlen u Parkovima. Jole nije vjerovao svojim šoferima u Aluminijskom i kad god bi išao izvan Mostara, zvao je mene. I kada sam 1973. postao šef Vile u Konjusima, ostao sam i vozač. Dolje su u restoranu odsjedali svi, od Džemala Bijedića pa nadalje. To je u to vrijeme bila živa atrakcija.
Koje godine otvarate restoran “Panorama”?
- Restoran sam otvorio 1979. godine. Jedno vrijeme sam tad radio i u Konjusima i Panorami, a prestao sam raditi kao šofer. Godine 1983. napuštam i Konjuse i posvećujem se u potpunosti restoranu.
Kako je uopće krenula ta ideja s restoranom koji je svojevremeno bio najbolji u Mostaru, pa čak i šire?
- Pokojni Jole Musa, Slavko Filipović i ja smo kupili zemlju u Žuljanima i prikolice te bi dolje ljetovali svake godine. Nakon određenog vremena ja se posvađam sa svojom i sa suprugama od Muse i Filipovića. Nešto sam se naljutio, prodao zemlju i odlučio se napraviti restoran ovdje. To je tad bilo brdo, na kojem je bilo nemoguće nešto raditi. Sjećam se da su tad govorili: 'U Zovaka uvijek mora biti jedan mahnit.' Prijatelji su mi pomagali oko izgradnje. Najveći problem mi je bila voda i njezino priključenje, što me je više koštalo nego izgradnja samog restorana. I konačno 1979. sam otvorio Panoramu, a Dragan Bijedić mi je na njoj bio arhitekt.
Odmah po otvaranju restoran je počeo odlično raditi. Sva elita koja je dolazila u Mostar ručala je i večerala u Panorami. Sve se ovdje organiziralo. Od hrane smo imali svega i svačega. S vremenom sam prešao na riblji meni, ali zadržao sam i ostalu hranu. Kakav je to bio restoran navest ću Vam kao primjer da je Getruda Munitić, operna pjevačica s društvom iz Opatije, dolazila na lignje u Panoramu. I danas me ljudi pitaju recept za lignje.
Tko je sve dolazio u restoran “Panorama”?
- Pored Jole Muse, koji je bio redovit gost, dolazili su direktori svih gradskih tvrtki, zatim gradonačelnici Jovo Popara, dr. Nijaz Topuzović, onda Žarko Markić....Sve gradske tvrtke su imale reprezentacijske troškove kod mene i 90 posto sam živio od reprezentacije. Sve je krenulo nizbrdo nakon što je Musa zatvoren, tad je prvo Hekom donio odluku o zabrani reprezentativnih troškova kod mene. Nakon toga odluku donosi Tvornica duhana, pa Elektroprivreda... Sve se mijenja, iako sam ja i dalje dobro radio. No, pred sami rat mi se razboljela žena, koja je nakon teške bolesti preminula 1989. godine. Nakon toga sam izdao restoran nekim momcima iz Širokog Brijega, no oni su to slabo vodili i dosta upropastili posao. Pred sami rat ja sam ponovno otvorio restoran, ali tad sam slabo radio. Nisam dobro kotirao, jer su me smatrali 'komunjarom' iako nikad nisam bio u Partiji.
Dolazilo je dosta poznatih osoba?
- Da, svakako. Kad je Lepa Brena imala koncert u Mostaru i spuštala se helikopterom na stadion, večera je bila kod mene. Sjećam se te večeri. Brena je pjevala na stadionu, a Rokeri s Moravu u hotelu “Mostar”. Ja sam mjesec dana prije znao da će Brena kod mene doći na večeru. To je bilo strašno. Bilo je i malo 'belaja' tu večer, ali o tome ne bih sad pričao. Zatim u moj restoran su dolazili i svi igrači Veleža, rukovodstva, ostali klubovi koji su igrali u Mostaru, ovdje su se dočekivali suci. Ono što je Ante Šporki bio u Splitu, to sam ja bio u Mostaru.
Za Vas se veže i anegdota kako ste kupili prvog dobermana u BiH?
- Imao sam dosta problema s čuvanjem objekta iako sam imao jednog vučjaka, za kojega sam imao osjećaj da ga treba prvo ugristi kako bi zalajao. I jednog dana sam u jednim dnevnim novinama pročitao da izlazi knjiga o svim mogućim pasminama. Knjigu je tiskala zagrebačka Mladost i nazvao sam rođakovu ženu u Zagrebu da mi kupi knjigu. I listajući naiđem na dobermana, koji mi se jako svidio. Nakon toga sam tražio po oglasima takvog psa i u oglasu naiđem na jednog da se prodaje u Ivanić Gradu. Sjednem u auto i odem po njega u Ivanić Grad. Platio sam ga tadašnja četiri milijuna dinara, što je bilo mnogo novca u to vrijeme. Govorili su kako najbolja krava košta milijun, a ja sam za 'ćuku' dao četiri milijuna dinara.
Jeste li ponovno otvarali restoran?
- Bilo je nekih ideja nakon rata. Imao sam ponudu napraviti objekt zajedno s strancima, ali nisam uspio dobiti papire. Isto tako je general Ivan Andabak želio otvoriti kockarnicu, na što nisam pristao i tako je prostor do danas ostao zatvoren i u njega bi se trebalo uložiti dosta sredstava.
Za Vas kažu da ste osamdesetih godina bili jedan od najbogatijih ljudi u Mostaru?
- E, sad, to je teško reći. Od ugostitelja tih godina najjači smo bili ja, Vaha, Širaz, zatim Bale, a i Jusa je jako dobro kotirao. Dobro se zarađivalo.
Kakvo je danas stanje u ugostiteljstvu u Mostaru?
- Nikakvo. Nema narod novca. Onaj tko ima ne troši kao ranije. U naše vrijeme se znalo kad su kome plaće. Znalo se kad naplati Soko, Hekom, Aluminij, Parkovi....
Kakav je bio Josip Jole Musa kao čovjek?
- Moram ustati kad njega spomenem (i ustao je). Jole Musa je bio jedan veliki gospodin, prijatelj, raja i o njemu imam sve najbolje za reći. Nije bio sad neki veliki stručnjak, ali je znao raditi sve i sa svima, te što je najvažnije, bio je veliki čovjek. Kod nas nije bio samo odnos direktor – šofer, nego smo postali veliki prijatelji. Kad je došao iz zatvora, stalno smo se družili, bili smo kao braća. To prijateljstvo je trajalo do njegovih posljednjih dana. Jole je umro skoro na mojim rukama. Bio je jako krupan čovjek. Kad se razbolio, imao je 148 kilograma. Za bolest je doznao 4. srpnja. Umro je 5. prosinca, a tri dana prije toga ja sam ga kući uzeo u naramak i odnio da ga okupam. Tad nije imao ni 50 kilograma. Bolest ga je strašno uništila. Sjećam se njegovih riječi i komentara, kad je govorio da ga rak ni za dvije godine ne može pojest, koliki je bio.
Iako je puno dao Gradu Mostaru, Grad mu je kasnije u potpunosti okrenuo leđa?
- Kad je nakon rata pokrenuta ideja da Jole Musa postane gradonačelnik Mostara, on je rekao da može, ali samo ako će biti gradonačelnik cijelog grada. Govorio je: Jesam li ja pola čovjeka, ili cijel? Ako sam cijel, onda ću biti gradonačelnik cijelog grada! Polovici grada neću bit gradonačelnik, govorio je Musa. Kasnije je izvršen pokušaj atentata na njega, neko je ispalio rafal u stan. Igrom slučaja, Jole i supruga su, na sreću, prošli s manjim ogrebotinama.
Je li Musa poslije Partije kasnije bio član ijedne druge političke stranke?
- On je bio član Partije, ali su ga izbacili. Na prvim demokratski održanim izborima politički se organizirao i nosio je neovisnu listu. I ja sam tad bio peti na listi. Nakon toga Musa je pokrenuo privatni biznis zajedno sa Žarkom Markićem, Ivanom Primorcem. Malo poslije rata Musa je prešao u SDP, nakon čega je na njega letjelo kako kažu 'drvlje i kamenje'. Ubrzo napušta SDP i pokreće Stranku za Mostar zajedno s Radmilom Bracom Andrićem i povratnicima.
Govorite da su Vas zvali 'komunjarom', jeste li bili član Partije?
- Nikada. Jedino sam bio na neovisnoj listi zajedno s Jolom Musom. Osim toga, nikad više nisam bio član nijedne stranke, niti ću ikad više biti. To je meni 'bezveze'.
Kako se nekad živjelo u Mostaru?
- Slušajte, tko sedamdesetih i osamdesetih godina u Mostaru nije napravio kuću, treba ga 'ubiti'! Tako se dobro živjelo u to vrijeme.
A kako se danas živi?
- Pa, s dvjesta-trista maraka mirovine. Općenito mislim da se lošije živi. Znam to, jer radim pomalo u Udruzi umirovljenika 'Hum'. Svaki dan dolaze ljudi i traže financijsku pomoć.
Kakvo je stanje u Mostaru? Koje je po Vašem mišljenju najbolje rješenje?
- Najbolje bi bilo da se živi zajednički u Mostaru, ali ne vjerujem da će uskoro do toga doći. Idemo sve dublje, iako znam dosta ljudi koji su za ujedinjenje. U Mostaru nam rade ljudi sa strane, iz drugih županija dolaze i zarađuju. Ujutro od 7.30 do 8.30 sati nema šanse da se uključim u promet na Žovnici.
Koliko je Mostar izgubio u ratu?
- Mostar je sve izgubio u ratu. Ja sam mnogo putovao, i za mene su Mostar i Novi Sad bili najbolji gradovi. Odlično su se razvijali, a to je kasnije naslijedila i Čapljina. Što ćemo danas? Nemamo ništa. Kontejneri nam se nalaze nasred puta.
Čime se sada bavite?
- U mirovini sam. Radim malo oko kuće. Bavim se poljoprivredom. Imamo kokoši, svinje, i mogu Vam reći da posljednje četiri godine nisam kupio meso. Drago mi je otići i u grad po danu, i malo navečer prošetati. Tako se zabavljam nekako.
Постови
