Degeneracija ljevice u Bosni i Hercegovini i njeno svođenje na elitistički klub čiji predsjednik posprdnim tonom oglašava da „nije studirao marksizam“ (jer ko je još vidio da se cool urbani aristokrat zanima radničkom klasom ili „glupim“ seljacima), nažalost nije društveni fenomen koji ostaje vezan isključivo za uže i odabrane krugove u Socijaldemokratskoj partiji BiH.
Dok se svijest većine stanovništva „elitizira“ mas-medijskom promocijom perverzno bogatih pop-ikona, ona se istovremeno politički idiotizira putem konstroliranih medija. No, sredstva idiotizacije sada više nisu samo Radončićev Dnevni avaz, Davidovićev RTRS ili Kopanjinine Nezavisne novine.
U ponedjeljak smo tako u okviru nekada kvalitetne emisije „60 minuta“ mogli gledati „direktan prenos“ svrgavanja Milorada Dodika. Dodik je bio svrgnut na ulicama Kaira. Više nego naklonjen SDP-u, urednik Hadžiomerović je „uredio“ sinhronizaciju ovog snimka, baš kao da se radnja događa u Banjoj Luci i kao da Milorada Dodika, ustvari, kao i Mubaraka, više nema. No, na žalost ljevice u BiH, baš kao i Zlatku Lagumdžiji, Miloradu Dodiku nećemo uskoro vidjeti leđa, ako i zbog čega drugog, onda zbog načina na koji 'ljevicu' zamišljaju Hadžiomerović i drugi 'ljevičari', čije se 'ljevičarstvo' manje-više svodi na slušanje 'Ay Carmelle' u elitnim klubovima, u koje zalaze samo partijske gazde kojima je Marks smijurija.
Elitistički 'ljevičari' i njihovi medijski prijatelji, čini se, smatraju da će se revolucija u Banjoj Luci naprosto menifestovati na ulicama ovog grada nakon što se virtuelno odgirala na FTV-u. Pa ipak, da više studiraju Marksa, a manje zlatkističku političku teoriju i praksu, onda bi znali da revolucije ne padaju s neba, da nisu, kao etno-nacionalizmi, produžene ruke političkih moćnika u borbi za vlast. Revolucija nije moguća bez sveopšte nacionalne krize koja pogađa sve klase. Za revoluciju je potrebno da klasno ugrožena većina shvata svoj položaj i da je prevrat nezaobilazan. Isto tako, potrebno je da vladajuće klase preživljavaju krizu vladavine, u kojoj više ne mogu producirati model vlasti kojim održavaju sistem klasnih odnosa operativnim. Tada se, dakle, stvara prilika za obaranje vlasti, no za njega je potrebna i revolucionarna partija, a ne 'ljevičarski' medijski djelatnici, koji revoluciju, kao ping-pong lopticu prebacuju iz FBiH u RS i obrnuto.
Napokon, predstavljanje revolucionarne misli građanima RS-a, kao proizvoda federalnog medija, uz postojeću količinu ispiranja mozga, bilo bi ravno pozivu Rajka Vasića naprednoj sarajevskoj omladini da svrgne kantonalne vlasti zbog povećane nesigurnosti na ulicama prijestolnice. Konačno, uokvirivanje revolucije u federalnu simbliku, podmeće noge i onim, za sada, malobrojnim naprednim snagama u RS-u, koji u kriznim vremenima žele ukazati na korijene društveno-ekonomskih problema.
A korijen društveno-ekonomskih problema nisu ni Milorad Dodik ni Zlatko Lagumdžija, ni sami po sebi, ni zbog skandala, korupcijskih afera ili suludih političkih ispada u kojima su pripadnici njihovih stranaka, manje ili više, učesnici. Korijen tih problema je finansijsko-kolonijalni podređeni položaj BiH u kojem obe stranke podjednako učestvuju svojim programskim i platformskim strankama. Maksimalno pojednostavljeno, službenici MMF-a, Svjetske banke i drugih 'prijateljskih' finansijsko-korporativnih institucija, kada dođe vrijeme za naplatu dugova i „finansijsku stabilnost“, neće praviti razliku između televizijskih 'revolucionara' i onih kojima se lažna revolucija izvozi, odnosno tzv. „finansijsku stabilnost.
Jedan od preduslova za revoluciju u BiH, u smislu da niži slojevi stanovništva više ne žele staro jesu ispunjeni, ali to „staro“ nije politika samo u jednom od njenih entiteta ili jedne od stranka, što bi oduševljeni 'ljevičar', poklonik „Ay Carmele“ i osmišljač politički infantilnih spotova u okviru '60 minuta' morao znati.
Kao nekadašnjem vjernom poštovaocu '60 minuta' i mladom novinaru, koji je sa iskrenim poštovanjem i divljenjem pratio priloge starijih kolega i njihovo hrabro raskrinkavanje tranzicijskog kriminala, bilo mi je više nego mučno gledati kako deklarirani ravnogorac i poznati izvođač 'one naše stare' Spremte se, spremte..., direktor RTRS-a, Dragan Davidović Federalnoj televiziji dijeli lekcije iz profesionalizma. I, nažalost, pri tome ima pravo! Bilo je to jednako mučno, kao kad deklarirani ravnogorac, antisemit i Dodikov kreirani Hrvat, Emil Vlajki uveliko obilazi hrvatske povratnike u RS-u, sabirući političke poene, dok 'predsjednik građanin' Željko Komšić i nakon četiri godine na funkciji ostaje politički proizvod namjenjen isključivo sarajevskoj i široj bošnjačkoj čaršiji.
Napokon, vratimo se prezrenom Karlu Marksu: drugi preduslov za revoluciju je i onaj kada vladajuće klase više ne mogu živjeti i upravljati na stari način. Postizborni proces u BiH je potvdio da su vladajuće elite idejno i operativno istrošene i da su im, kako uprava, tako i manipulacije i u Federaciji i u RS-u u potpunosti jalovi. Živimo dakle u razdoblju starosti i senilnosti bh buržoazija. Sada je potrebno 'još samo' taj bitan trenutak prepozati.
Radiosarajevo.ba
sa Buka magazina prenio Radovića sokak
Постови
