Naš odnos je postao ličan, jer ja ne podnosim njegovu politiku, njegov imperativni način života, niti on podnosi moj način života, moja uvjerenja, moje potrebe, moja rasuđivanja. Ja sam tek izdaja njegovog pojma. Preko njega on se i rješava mene. Svog neuspjeha nezavršene politike.
Piše: Dražen Crnomat 6uka
I – Prvi dio
Kada želimo govoriti o nekim ljudima, a ne želimo im dati na važnosti niti u afirmativnom niti u negativnom smislu, onda koristimo termine koji su obuhvatniji i generalniji od imenovanja dotične osobe. Tako govorimo o politikama, izvršnim vlastima, strukturama, konstelacijama, potezima, tedencijama i td.
Međutim, političko jeste lično. Sva politika se shvaća preko tog ličnog. Preko projekcije vlastitoga i okružja kroz političke odluke, politička stajališta, političke zaokupljenosti, preko onih koji odlučuju o našem političkom zbivanju, o bliskoj i daljoj prošlosti i bliskoj i daljoj budućnosti. Sadašnjost je, prema tome, onaj aktualitet i mogućnost borbe ljudi bez prava i bez glasa. Borbe protiv toga da političko mišljenje i službe informisanja poklope sve one disonantne tonove vremena.
Jedno je već postalo poznato. Poznato, makar kao nešto s čim smo već davno u dovoljno razgovjetnom odnosu, a to je prekid sa bilo kavim iščekivanjem od one politike koja uvijek tvrdi da ona nije problem, nego reakcija na problem, da je ona ta koja traži rješenja. Na primjer, ona traži rješenje sukoba i pomirenje kroz negaciju genocida.
U BiH na opštim ili općim izborima 2010. nije pobijedila socijal-demokracija. Pobijedio je SNSD i SDP. O ovima drugima manje znam ili tačnije slabije mnijem. Ovi prvi, na žalost, oblikuju moju sredinu i time su toliko više prisutni u kreiranju strahova, mišljenja, habitusa i jedne nesnošljivosti življenja u gradu u kojem se ja nalazim.
1999. godine ova partija je bila podsjećena da kreiranjem koalicije „Sloga“ uvodi elemente protiv kojih se deklarativno i politički bori. „Dodikovi nezavisni socijal-demokrati i Radišićevi socijalisti iscrpljujući se u borbi za vlast i u kadrovslim kalkulacijama, nisu ni opazili da su izgubili ideološki i politički identitet... Personalno i kadrovski, 'Sloga' je žestoko protiv SDS-a i Poplašenovih radikala. Ali politički, članice 'Sloge' reprezentuju ništa drugo do ideje pripadne upravo esdeesovcima i radikalima... I to je ono što začuđuje. Neshvatljivo je da su Radišić i Dodik zaboravili da se ... ključna pitanja ovdašnjeg života, ne mogu rješavati na onim osnovama na kojima se upravo ta desnica i kompromitovala... Logičan zaključak: ako su prethodne premise tačne, onda i za 'Slogu' ne ostaje ništa drugo do ista takva kompromitacija. Bojim se samo, još veća nego li kod SDS-a i radikala. A onda, pravo rečeno, teško je reći šta nas čeka. Možda rimejk već proživljene tragedije ili samo još gore – ništa.“ (Novi prelom, 1999.). Bilo je to prije 12 godina.
Političko švrljanje i oportunizam Dodikovog SNSD-a vidi se u izjavi koju Igor Radojičić daje 2003., za vrijeme Alijanse. On za Nezavisne novine ocjenjuje „da je ljubav između vladajućih partija i dijela međunarodne zajednice završena, jer su shvatili da sa nacionalnim strankama ne mogu provesti reforme“. Tadašnji visoki predstavnik u BiH Pedy Ashdown, na istom mjestu, kaže: „BiH ima jasan izbor: može se vratiti starim načinima rada u kojima je političarima ili političkim zvaničnicima bilo dozvoljeno da kradu od naroda ili se može pridružiti Evropi.“ Razlog ili povod ovim izjavama je, déjà vu, bilo upozorenje Stranke za demokratsku akciju da će se povući iz izvršne vlasti zbog uplitanja međunarodnih predstavnika u ekonomsku i sigurnosnu politiku države.
Zašto Radojičić odustaje od svojih ideja u ime „real-politike“, nije uopšte pitanje. On je, naime, još 1992. pisao o političkom programu Demokratskog saveza mladih (demokratskom hijatusu Saveza socijalističke omladine Bosne i Hercegovine) kao logičnom nastavku reformskih poteza iz Markovićevog programa. U ovom političkom programu se, navodi on, nude detalji, tadašnjoj jugoslovenskoj javnosti, očišćeni od fraza, međunacionalne netrpeljivosti i proganjanja vječitog neprijatelja. Njegov politički manifest okrenut je, naime, čovjeku.
Dodik, koji je zajedno sa Plavšićkom rastjerivao SDS u Banjaluci 1998., nekoliko godina poslije u emisiji RTRS-a kaže da je SDS bio u pravu. Izgovaranje te konstatacije u tv programu traje manje od deset sekundi, bez ikakvog prijeloma, emisija ide dalje.
Da li ovi ljudi ovdje stvarno ne mogu prihvatiti drugu politiku do one koja im kaže da se ne može živjeti, a da se ne mrzi? Da li stvarno mogu prihvatiti način života koji opravdava zločine, jer su ih i drugi činili? Da li je to stvarno potrebno? Čitavo naše socijalno i prirodno mjesto življenja popločano je korupcijom i kompromitiranošću. Trag se zatire. Sve što se može imati u optici, prevara je. A unutarnja sloboda nije dovoljna, niti je sloboda.
II – Drugi dio
No, hajde da prelomimo ovu situaciju i problem ovako. Kroz još jedan element prizme. Nedavno je Dodik (10.03.2011.) izjavio sljedeće za RTRS: „Kako objasniti recimo činjenicu ... I neodoljivo podsjeća na proces raspada bivše Jugoslavije, kada je Slobodan Milošević organizovao autobuse pa slao ljude po ostalim republikama, rušeći republička rukovodstva. Vi ste imali prije nekoliko dana ovdje došli ljudi iz Cazina, Kladuše i odaju po Banjaluci, a vijest na federalnim vijestima, kaje: Protesti u Banjaluci. I pokazuju ljude kako odaju. To su i naši neki mediji nasjeli na tome, jer su i oni, neki su od njih u toj nekoj službi rušenja i destabilizacije ...“
Riječ je naime o protestnoj šetnji Nevidljivih radnika svijeta u Banjaluci. Cilj ove šetnje 3. marta je bio da se ukaže na problem oštećenih radnika iz Bosne i Hercegovine, koji su radili ili još uvijek rade u Republici Sloveniji, kao i na neravnopravnost naših radnika i njihovog položaja u Evropskoj Uniji. Ja sam bio jedan od posrednika i organizatora ovog okupljanja.
I Dodik se sad tu, u toj emisiji, pita kako je moguće da ovi ljudi dođu u Banjaluku zbog problema u Republici Sloveniji i da „štrajkuju“. Jednostavan odgovor bi bio zato što je tu Generalni konzulat Republike Slovenije, i zato što ljudi imaju pravo na kretanje unutar BiH i to im niko ne može osporiti, a ni spriječiti. Pored adresiranja problema oštećenih radnika prema konzulatu R. Slovenije, potrebno je i senzibilizirati javnost o ovim pitanjima. Pretpostavlja se da veliki broj ovih ljudi dolazi i iz šire regije Banjaluke. Zbog toga je u Banjaluci i otvoren info-centar za prikupljanje dosijea oštećenih radnika iz Slovenije.
Sad kažem, kroz prizmu ovog slučaja, a povodom Dodikovih insinuacija i zabrane kretanja, da se grad i Dodik ne razumiju. On ne može da pojmi grad, a nije ni dovoljno zreo za to da zna da je svako pojmljenje grada, redukcija grada, nasilje nad njim. On se ne snalazi u gradu. On ne zna da grad ima svoju vlastitu dinamiku, da se ti ljudi međusobno ne poznaju, da grad ima svoju kulturu, svoj jezik, svoje sadržaje, svoje proturječnosti, svoj svijet. Grad nema onog vrhovnog, nema autoriteta koji redukuje sadržaje na bit političkog ili ludačkog mišljenja. Dodik poznaje grad samo kroz proces etničkog čišćenja, njegovog ubijanja, njegovog zatvaranja u izolovane nacionalističke idiome (uposebljenosti) i granice.
On ne može da shvati da grad zahtijeva diverzitet mišljenja, uvjerenja, ljudi, da zahtijeva otvorenost i suživot, da se on socijalno raslojava, da se preko socijalnog raslojavanja, zajedničkog življenja stvaraju i jezičke grupe, jezički kodovi, nevidljive, lakše i teže primjetljive diferencije, načini života. Da je grad bogatstvo dijaloga i neprekinutih različitosti. Jednostavno, g. Dodik nije spreman za gradski i genuin način življenja. Genuinost bi značila, makar, da mu ja i moje društvo ne smetamo ili da mu ne ometamo i remetimo njegov pojam.
Naš odnos je postao ličan, jer ja ne podnosim njegovu politiku, njegov imperativni način života, niti on podnosi moj način života, moja uvjerenja, moje potrebe, moja rasuđivanja. Ja sam tek izdaja njegovog pojma. Preko njega on se i rješava mene. Svog neuspjeha nezavršene politike. A njegov pojam ne odgovara ni gradu, ni socijal-demokraciji, ni liberalizmu, ni meni.
Ja ti ne dajem oprost što ovoj djeci kvariš dom, što će im trebati godine da se izvuku iz tvog obrazovnog sistema, što meni svakodnevno otimaš prijatelje, i što se svakodnevno predstavljaš u moje ime. Iako prema gradonačelnikom Banjaluke sigurno makar nekakav respekt, prema tebi nemam. S gradonačelnikom ili izvršnom (i također, tako reći, zakonodavnom) vlašću grada Banjaluka imam problem zbog njegove ili njihove politike prema životinjama, biciklističkim stazama, Trgom Krajine, Parkom Petra Kočića, Statutom Grada Banjaluka koji ne dozvoljava kulturna prava drugih naroda Banjaluke i drugih Banjalučanki i Banjalučana, njihovog odnosa prema ratnoj prošlosti, itd.
Ali, trebaš znati da se izborni rezultati razlikuju od stvarne podrške. Kad se izađe na izbore u ovoj lošoj demokratiji, može se birati samo ono što je na glasačkim listićima. To govori dovoljno da se stvarna podrška ne podudara sa izbornim rezultatima.
Ovaj put si, pod povećalom, pogriješio protiv mene. Optužio si me da rušim Republiku Srpsku, a ja je ne rušim, već rušim državu BiH. Rušim je ovakvu nakaradnu.
Kada želimo govoriti o nekim ljudima, a ne želimo im dati na važnosti niti u afirmativnom niti u negativnom smislu, onda koristimo termine koji su obuhvatniji i generalniji od imenovanja dotične osobe. Tako govorimo o politikama, izvršnim vlastima, strukturama, konstelacijama, potezima, tedencijama i td.
Međutim, političko jeste lično. Sva politika se shvaća preko tog ličnog. Preko projekcije vlastitoga i okružja kroz političke odluke, politička stajališta, političke zaokupljenosti, preko onih koji odlučuju o našem političkom zbivanju, o bliskoj i daljoj prošlosti i bliskoj i daljoj budućnosti. Sadašnjost je, prema tome, onaj aktualitet i mogućnost borbe ljudi bez prava i bez glasa. Borbe protiv toga da političko mišljenje i službe informisanja poklope sve one disonantne tonove vremena.
Jedno je već postalo poznato. Poznato, makar kao nešto s čim smo već davno u dovoljno razgovjetnom odnosu, a to je prekid sa bilo kavim iščekivanjem od one politike koja uvijek tvrdi da ona nije problem, nego reakcija na problem, da je ona ta koja traži rješenja. Na primjer, ona traži rješenje sukoba i pomirenje kroz negaciju genocida.
U BiH na opštim ili općim izborima 2010. nije pobijedila socijal-demokracija. Pobijedio je SNSD i SDP. O ovima drugima manje znam ili tačnije slabije mnijem. Ovi prvi, na žalost, oblikuju moju sredinu i time su toliko više prisutni u kreiranju strahova, mišljenja, habitusa i jedne nesnošljivosti življenja u gradu u kojem se ja nalazim.
1999. godine ova partija je bila podsjećena da kreiranjem koalicije „Sloga“ uvodi elemente protiv kojih se deklarativno i politički bori. „Dodikovi nezavisni socijal-demokrati i Radišićevi socijalisti iscrpljujući se u borbi za vlast i u kadrovslim kalkulacijama, nisu ni opazili da su izgubili ideološki i politički identitet... Personalno i kadrovski, 'Sloga' je žestoko protiv SDS-a i Poplašenovih radikala. Ali politički, članice 'Sloge' reprezentuju ništa drugo do ideje pripadne upravo esdeesovcima i radikalima... I to je ono što začuđuje. Neshvatljivo je da su Radišić i Dodik zaboravili da se ... ključna pitanja ovdašnjeg života, ne mogu rješavati na onim osnovama na kojima se upravo ta desnica i kompromitovala... Logičan zaključak: ako su prethodne premise tačne, onda i za 'Slogu' ne ostaje ništa drugo do ista takva kompromitacija. Bojim se samo, još veća nego li kod SDS-a i radikala. A onda, pravo rečeno, teško je reći šta nas čeka. Možda rimejk već proživljene tragedije ili samo još gore – ništa.“ (Novi prelom, 1999.). Bilo je to prije 12 godina.
Političko švrljanje i oportunizam Dodikovog SNSD-a vidi se u izjavi koju Igor Radojičić daje 2003., za vrijeme Alijanse. On za Nezavisne novine ocjenjuje „da je ljubav između vladajućih partija i dijela međunarodne zajednice završena, jer su shvatili da sa nacionalnim strankama ne mogu provesti reforme“. Tadašnji visoki predstavnik u BiH Pedy Ashdown, na istom mjestu, kaže: „BiH ima jasan izbor: može se vratiti starim načinima rada u kojima je političarima ili političkim zvaničnicima bilo dozvoljeno da kradu od naroda ili se može pridružiti Evropi.“ Razlog ili povod ovim izjavama je, déjà vu, bilo upozorenje Stranke za demokratsku akciju da će se povući iz izvršne vlasti zbog uplitanja međunarodnih predstavnika u ekonomsku i sigurnosnu politiku države.
Zašto Radojičić odustaje od svojih ideja u ime „real-politike“, nije uopšte pitanje. On je, naime, još 1992. pisao o političkom programu Demokratskog saveza mladih (demokratskom hijatusu Saveza socijalističke omladine Bosne i Hercegovine) kao logičnom nastavku reformskih poteza iz Markovićevog programa. U ovom političkom programu se, navodi on, nude detalji, tadašnjoj jugoslovenskoj javnosti, očišćeni od fraza, međunacionalne netrpeljivosti i proganjanja vječitog neprijatelja. Njegov politički manifest okrenut je, naime, čovjeku.
Dodik, koji je zajedno sa Plavšićkom rastjerivao SDS u Banjaluci 1998., nekoliko godina poslije u emisiji RTRS-a kaže da je SDS bio u pravu. Izgovaranje te konstatacije u tv programu traje manje od deset sekundi, bez ikakvog prijeloma, emisija ide dalje.
Da li ovi ljudi ovdje stvarno ne mogu prihvatiti drugu politiku do one koja im kaže da se ne može živjeti, a da se ne mrzi? Da li stvarno mogu prihvatiti način života koji opravdava zločine, jer su ih i drugi činili? Da li je to stvarno potrebno? Čitavo naše socijalno i prirodno mjesto življenja popločano je korupcijom i kompromitiranošću. Trag se zatire. Sve što se može imati u optici, prevara je. A unutarnja sloboda nije dovoljna, niti je sloboda.
II – Drugi dio
No, hajde da prelomimo ovu situaciju i problem ovako. Kroz još jedan element prizme. Nedavno je Dodik (10.03.2011.) izjavio sljedeće za RTRS: „Kako objasniti recimo činjenicu ... I neodoljivo podsjeća na proces raspada bivše Jugoslavije, kada je Slobodan Milošević organizovao autobuse pa slao ljude po ostalim republikama, rušeći republička rukovodstva. Vi ste imali prije nekoliko dana ovdje došli ljudi iz Cazina, Kladuše i odaju po Banjaluci, a vijest na federalnim vijestima, kaje: Protesti u Banjaluci. I pokazuju ljude kako odaju. To su i naši neki mediji nasjeli na tome, jer su i oni, neki su od njih u toj nekoj službi rušenja i destabilizacije ...“
Riječ je naime o protestnoj šetnji Nevidljivih radnika svijeta u Banjaluci. Cilj ove šetnje 3. marta je bio da se ukaže na problem oštećenih radnika iz Bosne i Hercegovine, koji su radili ili još uvijek rade u Republici Sloveniji, kao i na neravnopravnost naših radnika i njihovog položaja u Evropskoj Uniji. Ja sam bio jedan od posrednika i organizatora ovog okupljanja.
I Dodik se sad tu, u toj emisiji, pita kako je moguće da ovi ljudi dođu u Banjaluku zbog problema u Republici Sloveniji i da „štrajkuju“. Jednostavan odgovor bi bio zato što je tu Generalni konzulat Republike Slovenije, i zato što ljudi imaju pravo na kretanje unutar BiH i to im niko ne može osporiti, a ni spriječiti. Pored adresiranja problema oštećenih radnika prema konzulatu R. Slovenije, potrebno je i senzibilizirati javnost o ovim pitanjima. Pretpostavlja se da veliki broj ovih ljudi dolazi i iz šire regije Banjaluke. Zbog toga je u Banjaluci i otvoren info-centar za prikupljanje dosijea oštećenih radnika iz Slovenije.
Sad kažem, kroz prizmu ovog slučaja, a povodom Dodikovih insinuacija i zabrane kretanja, da se grad i Dodik ne razumiju. On ne može da pojmi grad, a nije ni dovoljno zreo za to da zna da je svako pojmljenje grada, redukcija grada, nasilje nad njim. On se ne snalazi u gradu. On ne zna da grad ima svoju vlastitu dinamiku, da se ti ljudi međusobno ne poznaju, da grad ima svoju kulturu, svoj jezik, svoje sadržaje, svoje proturječnosti, svoj svijet. Grad nema onog vrhovnog, nema autoriteta koji redukuje sadržaje na bit političkog ili ludačkog mišljenja. Dodik poznaje grad samo kroz proces etničkog čišćenja, njegovog ubijanja, njegovog zatvaranja u izolovane nacionalističke idiome (uposebljenosti) i granice.
On ne može da shvati da grad zahtijeva diverzitet mišljenja, uvjerenja, ljudi, da zahtijeva otvorenost i suživot, da se on socijalno raslojava, da se preko socijalnog raslojavanja, zajedničkog življenja stvaraju i jezičke grupe, jezički kodovi, nevidljive, lakše i teže primjetljive diferencije, načini života. Da je grad bogatstvo dijaloga i neprekinutih različitosti. Jednostavno, g. Dodik nije spreman za gradski i genuin način življenja. Genuinost bi značila, makar, da mu ja i moje društvo ne smetamo ili da mu ne ometamo i remetimo njegov pojam.
Naš odnos je postao ličan, jer ja ne podnosim njegovu politiku, njegov imperativni način života, niti on podnosi moj način života, moja uvjerenja, moje potrebe, moja rasuđivanja. Ja sam tek izdaja njegovog pojma. Preko njega on se i rješava mene. Svog neuspjeha nezavršene politike. A njegov pojam ne odgovara ni gradu, ni socijal-demokraciji, ni liberalizmu, ni meni.
Ja ti ne dajem oprost što ovoj djeci kvariš dom, što će im trebati godine da se izvuku iz tvog obrazovnog sistema, što meni svakodnevno otimaš prijatelje, i što se svakodnevno predstavljaš u moje ime. Iako prema gradonačelnikom Banjaluke sigurno makar nekakav respekt, prema tebi nemam. S gradonačelnikom ili izvršnom (i također, tako reći, zakonodavnom) vlašću grada Banjaluka imam problem zbog njegove ili njihove politike prema životinjama, biciklističkim stazama, Trgom Krajine, Parkom Petra Kočića, Statutom Grada Banjaluka koji ne dozvoljava kulturna prava drugih naroda Banjaluke i drugih Banjalučanki i Banjalučana, njihovog odnosa prema ratnoj prošlosti, itd.
Ali, trebaš znati da se izborni rezultati razlikuju od stvarne podrške. Kad se izađe na izbore u ovoj lošoj demokratiji, može se birati samo ono što je na glasačkim listićima. To govori dovoljno da se stvarna podrška ne podudara sa izbornim rezultatima.
Ovaj put si, pod povećalom, pogriješio protiv mene. Optužio si me da rušim Republiku Srpsku, a ja je ne rušim, već rušim državu BiH. Rušim je ovakvu nakaradnu.
Постови
