Naravno da je svima iz dijaspore Mostar u srcu, to ne sporim, ali bi trebali da malo stave prst na čelo i zapitaju se - koji Mostar? Je l' onaj Mostar iz osamdesetih godina, dok se još u njemu sretno živjelo?
A čovjek je čudna sorta, sposoban da pamti samo lijepo, dok sve ružne stvari baca na đubrište sopstvenog sjećanja. Zaboravljaju mnogi, koji danas tako pompezno pišu „kako žele svoj grad nazad“, kako su i tim sretnim osamdesetim govorili kako je Mostar selendra i zajedno pjevušili refren od lokalne poznate grupe – „ovaj grad je kao konzerva“. Zaboravljaju da su se i tada mrštili na „seljačine, putare, gunjaše i pridošlice“, prebrojavajući krvna zrnca svakom Mostarcu i uskraćivali mu taj epitet ukoliko mu se slučajno porodica u Mostar doselila poslije vladavine Mujage Komadine.
Zaboravljaju ti vrli nostalgičari Veležove padove i tavorenje u sredini ljestvice. Ne, oni su izabrali da u svojim glavama selektivno pamte samo uspjehe, kako grada tako i kluba. Tako npr. zaboravljaju neuspješnu predratnu generaciju Goste, Čampare, Jokišića i Zije Repka, ali zato pamte trofejnu generaciju prije njih. Hm, čudno baš - da pamte neke starije stvari, a ne pamte ono što se dogodilo poslije toga.
I za Mostar je slična situacija. Svi pamte samo lijepe stvari. I svi hoće taj i takav grad nazad.
E, pa ne može, dragi moji. Sve i da može nekim čudom, da se opet teleportujemo u osamdeset šestu, vi bi i dalje kukali zbog onog splitskog sudije u Tuzli i govorili kako smo jadni i mali, kako je Mostar selendra.
Nema povratka na staro. Nema sretnog djetinjstva osim u sjećanjima i na požutjelim fotografijama. I da rata nije bilo, u ovih 20 godina bi se Mostar promijenio. Došli bi novi ljudi sa strane, koje bi one stare generacije putara, koje ste vi prozivali - sad prozivali njih. Kao što su i vaše pretke prozivali tadašnji starosjedioci u vrijeme kad su se oni doselili, bilo to prije ili poslije Mujage Komadine.
I na kraju krajeva, Mostar nije video igra, za koju vam treba daljinski džojstik. Svi bi vi svoj grad nazad, međutim osim mrtvog slova na papiru, ja ne vidim volju i želju da se nešto konkretno učini osim već spominjanih fantomskih pisama podrške, kojima se cijeli Mostar smije. I odakle vama pravo da pridošlice s obe strane nazivate manjim Mostarcima od vas samih?
Gospodo draga, neoboriv fakat je da su oni u ovom i ovakvom Mostaru već dvadesetak godina, a da vi niste upravo tih 20 godina.
Ovakav Mostar, kakav god da je - je sadašnjost. I ovakav Mostar pripada više njima, a ne vama. Onaj nekadašnji je prošlost i pripada vama, ali ga ne miješajte sa sadašnjošću. To što su vaši pradjedovi bili tu dok su njihovi muzli krave, vam ne daje za pravo da budete veći Mostarci od njih. Po toj logici, ja bih, kao Slaven, trebao da polažem puno pravo na Karpatske oblasti, jer su moji čukun čukun djedovi bili tamo prije više hiljada godina?!
Čak i kad se pokrene pitanje pomoći u Mostaru, kao što je divan projekat Samina Hindića, ili Red Army projekat, tada se vrli Mostarci iz inostranstva većinom dijele na dvije kategorije - one koji ne daju ni cent i one koji uplate 5 eura preko paypala.
Ok, hvala i na takvoj pomoći, ali nema tog deterdženta, pogotovo tako jeftinog od 5 eura, koji će oprati obraz, makar se marka deterdženta zvala pay pal.
Zapitajte sebe da li i KOLIKO ste uopšte upućeni u mostarske prilike i u razmišljanja Mostaraca koji žive dole? Da li ste se ikad zapitali zašto postoji toliki animozitet Mostaraca prema velikom dijelu (ne svima, naravno) dijaspore?
Ne, nije to materijalni status, ne lažite sebe. Pravi Mostarci se ne bi mijenjali za vaše socijalne pomoći, niti za vaše kredite za kuću i kola na trulom zapadu. Oni su svoji na svome. Upravo odatle i potiče ljubomora s vaše strane, pa okrećete priču i govorite kako su Mostarci ljubomorni na vas. Zato se i getoizirate kad dođete u rodni grad.
Hm, ponekad pomislim da je jedini razlog vašeg dolaska u Mostar to da vam je odmor na taj način jeftiniji - imate svoje stanove, cijene u Mostaru su manje nego u ljetovalištima na Azurnoj obali ili možda Cancunu. Gdje je ta vajna pomoć o kojoj pričate? Je l' pod tim podrazumijevate par stotina eura koje ostavite po kafanama ili kod Rote na ćevapima? Ili, možda, mislite kako širite slavu Mostara, slikajući se na Starom mostu i postavljanjem te slike na fejsbuk? Pa to radi i svaki prosječni japanski turista.
Hoćete da pomognete Mostaru???
Odlično! Za početak, prestanite da povlačite svoj grad u rikverc, prestanite da vičete „hoću svoj grad nazad“. Umjesto toga, budite na čelu onih koji hoće da Mostar bude naprijed.
Nemojte samo potpisivati pisma po internetu i klimati glavama. Dajte sami ideju. Pokrenite je. Jedna ideja više vrijedi nego 5 eura uplaćenih na pay palu, dok ste udobno zavaljeni u fotelji i to radite između dvije narudžbine na e-bayu. Svi bi vi sutra bili u masi koja podržava dobru ideju , ali avaj, treba neko ko će dati tu dobru ideju...i što je još važnije - ideju koja je konkretna, a koja se ne zove „pismo podrške“.
Mostaru više od novca trebate vi!!! Da bi se Mostar opet izgradio, nisu dovoljni samo sponzori. Potrebni su arhitekti. Oni koji daju ideje i plan. A i to je džaba, ako nema radnika sposobnih da opet (i fizički ,a i duhovno) izgrade grad. Mostaru treba radnika, onih koji miješaju malter. Onih koji zidaju. Mostaru trebaju neimari, a ne internet ratnici.
Ja, za razliku od vas ne odrastam po skandinavskim, australijskim ili sjeverno američkim vukojebinama. Evo me u Beogradu, Njujorku Balkana. I fenomenalno mi je ovde.
Ipak, Mostar je majka, a Beograd je žena. Od žene se možeš i razvesti, ali majka ostaje majka. I želim da pomognem majci, ali ne tako što ću joj slati razglednice (čitaj- pisma podrške), nego što ću se vratiti kod majke, što i planiram sljedeće godine, što ću joj nacijepati drva i pomoći da stara peć opet proradi, da gori mostarski oganj u njoj.
Jeste li vi spremni na to?
Jeste li vi spremni da se vratite, jer „sunce tuđeg neba neće vas grijati k'o što ovo grije“.
Jesu li vam gorki tamo zalogaji hljeba?
A od svoje majke ko će naći bolju?
Ne želim svoj grad nazad, želim svoj grad naprijed!!!
A vi, ako ga svojom nostalgijom gurate nazad u prošlost, kakva god da je ona bila, vi ste onda kontraproduktivni. Samim tim, radite protiv onih koji Mostaru žele bolje. Ne vjerujete mi? Izađite malo van dijasporskih krugova, izvucite modem iz vene i raspitajte se po Mostaru. Opipajte puls sopstvenog grada, jer ste, izgleda, odavno zaboravili u kom ritmu kuca.
(Samo da napomenem da želim da izbjegnem generalizaciju, naravno da nije sva dijaspora takva, eto gore je naznačen svijetli primjer Samina Hindića. Problem je što su takvi u manjini. A ova kolumna je faktički samo test: ako ste se u njoj prepoznali, pa ste kivni na pisca ovih redova, to onda više govori o vama nego o meni...)
A čovjek je čudna sorta, sposoban da pamti samo lijepo, dok sve ružne stvari baca na đubrište sopstvenog sjećanja. Zaboravljaju mnogi, koji danas tako pompezno pišu „kako žele svoj grad nazad“, kako su i tim sretnim osamdesetim govorili kako je Mostar selendra i zajedno pjevušili refren od lokalne poznate grupe – „ovaj grad je kao konzerva“. Zaboravljaju da su se i tada mrštili na „seljačine, putare, gunjaše i pridošlice“, prebrojavajući krvna zrnca svakom Mostarcu i uskraćivali mu taj epitet ukoliko mu se slučajno porodica u Mostar doselila poslije vladavine Mujage Komadine.
Zaboravljaju ti vrli nostalgičari Veležove padove i tavorenje u sredini ljestvice. Ne, oni su izabrali da u svojim glavama selektivno pamte samo uspjehe, kako grada tako i kluba. Tako npr. zaboravljaju neuspješnu predratnu generaciju Goste, Čampare, Jokišića i Zije Repka, ali zato pamte trofejnu generaciju prije njih. Hm, čudno baš - da pamte neke starije stvari, a ne pamte ono što se dogodilo poslije toga.
I za Mostar je slična situacija. Svi pamte samo lijepe stvari. I svi hoće taj i takav grad nazad.
E, pa ne može, dragi moji. Sve i da može nekim čudom, da se opet teleportujemo u osamdeset šestu, vi bi i dalje kukali zbog onog splitskog sudije u Tuzli i govorili kako smo jadni i mali, kako je Mostar selendra.
Nema povratka na staro. Nema sretnog djetinjstva osim u sjećanjima i na požutjelim fotografijama. I da rata nije bilo, u ovih 20 godina bi se Mostar promijenio. Došli bi novi ljudi sa strane, koje bi one stare generacije putara, koje ste vi prozivali - sad prozivali njih. Kao što su i vaše pretke prozivali tadašnji starosjedioci u vrijeme kad su se oni doselili, bilo to prije ili poslije Mujage Komadine.
I na kraju krajeva, Mostar nije video igra, za koju vam treba daljinski džojstik. Svi bi vi svoj grad nazad, međutim osim mrtvog slova na papiru, ja ne vidim volju i želju da se nešto konkretno učini osim već spominjanih fantomskih pisama podrške, kojima se cijeli Mostar smije. I odakle vama pravo da pridošlice s obe strane nazivate manjim Mostarcima od vas samih?
Gospodo draga, neoboriv fakat je da su oni u ovom i ovakvom Mostaru već dvadesetak godina, a da vi niste upravo tih 20 godina.
Ovakav Mostar, kakav god da je - je sadašnjost. I ovakav Mostar pripada više njima, a ne vama. Onaj nekadašnji je prošlost i pripada vama, ali ga ne miješajte sa sadašnjošću. To što su vaši pradjedovi bili tu dok su njihovi muzli krave, vam ne daje za pravo da budete veći Mostarci od njih. Po toj logici, ja bih, kao Slaven, trebao da polažem puno pravo na Karpatske oblasti, jer su moji čukun čukun djedovi bili tamo prije više hiljada godina?!
Čak i kad se pokrene pitanje pomoći u Mostaru, kao što je divan projekat Samina Hindića, ili Red Army projekat, tada se vrli Mostarci iz inostranstva većinom dijele na dvije kategorije - one koji ne daju ni cent i one koji uplate 5 eura preko paypala.
Ok, hvala i na takvoj pomoći, ali nema tog deterdženta, pogotovo tako jeftinog od 5 eura, koji će oprati obraz, makar se marka deterdženta zvala pay pal.
Zapitajte sebe da li i KOLIKO ste uopšte upućeni u mostarske prilike i u razmišljanja Mostaraca koji žive dole? Da li ste se ikad zapitali zašto postoji toliki animozitet Mostaraca prema velikom dijelu (ne svima, naravno) dijaspore?
Ne, nije to materijalni status, ne lažite sebe. Pravi Mostarci se ne bi mijenjali za vaše socijalne pomoći, niti za vaše kredite za kuću i kola na trulom zapadu. Oni su svoji na svome. Upravo odatle i potiče ljubomora s vaše strane, pa okrećete priču i govorite kako su Mostarci ljubomorni na vas. Zato se i getoizirate kad dođete u rodni grad.
Hm, ponekad pomislim da je jedini razlog vašeg dolaska u Mostar to da vam je odmor na taj način jeftiniji - imate svoje stanove, cijene u Mostaru su manje nego u ljetovalištima na Azurnoj obali ili možda Cancunu. Gdje je ta vajna pomoć o kojoj pričate? Je l' pod tim podrazumijevate par stotina eura koje ostavite po kafanama ili kod Rote na ćevapima? Ili, možda, mislite kako širite slavu Mostara, slikajući se na Starom mostu i postavljanjem te slike na fejsbuk? Pa to radi i svaki prosječni japanski turista.
Hoćete da pomognete Mostaru???
Odlično! Za početak, prestanite da povlačite svoj grad u rikverc, prestanite da vičete „hoću svoj grad nazad“. Umjesto toga, budite na čelu onih koji hoće da Mostar bude naprijed.
Nemojte samo potpisivati pisma po internetu i klimati glavama. Dajte sami ideju. Pokrenite je. Jedna ideja više vrijedi nego 5 eura uplaćenih na pay palu, dok ste udobno zavaljeni u fotelji i to radite između dvije narudžbine na e-bayu. Svi bi vi sutra bili u masi koja podržava dobru ideju , ali avaj, treba neko ko će dati tu dobru ideju...i što je još važnije - ideju koja je konkretna, a koja se ne zove „pismo podrške“.
Mostaru više od novca trebate vi!!! Da bi se Mostar opet izgradio, nisu dovoljni samo sponzori. Potrebni su arhitekti. Oni koji daju ideje i plan. A i to je džaba, ako nema radnika sposobnih da opet (i fizički ,a i duhovno) izgrade grad. Mostaru treba radnika, onih koji miješaju malter. Onih koji zidaju. Mostaru trebaju neimari, a ne internet ratnici.
Ja, za razliku od vas ne odrastam po skandinavskim, australijskim ili sjeverno američkim vukojebinama. Evo me u Beogradu, Njujorku Balkana. I fenomenalno mi je ovde.
Ipak, Mostar je majka, a Beograd je žena. Od žene se možeš i razvesti, ali majka ostaje majka. I želim da pomognem majci, ali ne tako što ću joj slati razglednice (čitaj- pisma podrške), nego što ću se vratiti kod majke, što i planiram sljedeće godine, što ću joj nacijepati drva i pomoći da stara peć opet proradi, da gori mostarski oganj u njoj.
Jeste li vi spremni na to?
Jeste li vi spremni da se vratite, jer „sunce tuđeg neba neće vas grijati k'o što ovo grije“.
Jesu li vam gorki tamo zalogaji hljeba?
A od svoje majke ko će naći bolju?
Ne želim svoj grad nazad, želim svoj grad naprijed!!!
A vi, ako ga svojom nostalgijom gurate nazad u prošlost, kakva god da je ona bila, vi ste onda kontraproduktivni. Samim tim, radite protiv onih koji Mostaru žele bolje. Ne vjerujete mi? Izađite malo van dijasporskih krugova, izvucite modem iz vene i raspitajte se po Mostaru. Opipajte puls sopstvenog grada, jer ste, izgleda, odavno zaboravili u kom ritmu kuca.
Постови
