Sanjaj mene veceras (Monija Radovic)

15.01.2011. | posted in |

I tako .....eto jos jedna noc prolazi u nekom snu nekoj javi,a nekada i oboje pa fino izmjesano skupa i svojevoljno.Nebo se i veceras ispunilo nizom zvjezdica,nizu se kao najfiniji cilibari po tom tamnom raskosu i ja se pitam koja je zvjezdica tebe posjetila.Koja je zvjezdica milovala tvoje snene oci.Krivo mi je na nju jer ti je bila tako blizu,visila je vise tebe kao sto fenjeri vise nad Starim Gradom kuda smo setali u sva doba dana i noci.Svjedocila je tvoj kraj dana da bi nonsalantno posjetila mene veceras.I pravi se luda i smjeska mi se,kao da se bestidno ruga.Gledam je ipak sa ljubavlju jer nekako eto ,drago mi je sto ti je pravila drustvo.

Ide ona na pustolovine tako cesto.Znam da salje i dijeli poruke kao pravi nebeski postar.Poruke od usamljenih dragih koji kroz prozor svojih soba govore “Reci joj da je volim”.....A one ,opet usamljene gledaju u nebesa i govore “Reci mu da ga volim i da cu ga voljeti do kraja zivota.”

Nebesa su ispunjena tim malim svjetlucavim postarima,isarana grafitima u obliku srca i raznoraznih imena,nekih malih tajnih poruka,nekih zelja...... Svasta se gore desava a da niko i ne primjecuje.Sve govori jezikom univerzuma a svako  to ignorise....sem nas....usamljenih parova....razdvojenih polovina,razbacanih tamo i ovamo. Prate one zvjezdice i suze,Nekad su te suze sjajnije od njih samih pa im je krivo,krivo im je na more suza sto se cakle kao Swarovski kristali. Mislim da im je krivo jer vide odraz lica u tim suzicama, pa onda i njih same natjera na razmisljanje.Svakodnevno obavljaju hodocasce trazeci svoje uminule putanje, jer znaju jednom i njima dodje kraj. I one ce da postanu samo prah i pepeo vasione, pa mozda  i one zeljno cekaju svoje polovice da dodju. Mozda se bas i desi njihov kraj u momentu kad nadju tu drugu polovicu. Mozda explodiraju od same srece i ljubavi sto su napokon cjelina. I tada, kada explodiraju desi se onaj fenomen Crnih rupa. Mozda je taj fenomen nesto sasvim drugacije, mozda se tada stvori vakum koji samo usise sve one porukice sto su prenosili i one suze i onu ljubav sto su ljubomorno sagledavali i prozdirali. Tada se to desi i bas i tako. I onda kad vakuum sve to pokupi svu tu ljubav i njeznost, tada  se stvori nova mala zvjezdica, kao plod ove dvije polovine i tako i same postaju cjelina. Recimo da je ovo tacno, jer sta znaju naucnici, oni su sebicni i hladni sasvim.
Zaboravili su na romansu. Kazu da je to samo poremecaj hormona i dio fundamentalne evolucije. Jahhhh to ih je univerzitet naucio. Da svako zasto ima svoje zato .A ako nema onda ni to Zasto nije vrijedno spomena. Evo gledam, zvijezdica mi namiguje. Kaze mi da moram da spavam jer ti vec spavas mirno. Rekla sam joj da te poljubi za mene kada ti opet navrati i da ti posalje jednu od mnogobrojnih poruka .Kaze da hoce jer mi je opet namignula.

Spavaj veceras mirno kao dijete kojem je zvjezda ostvarila sve snove.Veceras sanjaj u jarkim i pastelnim bojama. Sanjaj mene kako sam sa tobom. Sanjaj moj osmjeh koji samo ti mozes da mi podaris. Osmjeh koji samo Van Gogh moze da naslika u svojim carobnim bojama na kanvasu od lana najskljupljeg i najkvalitetnijeg. Lezim na travi ispod visokog platana i brojim latice koje njezno trgam za Lale, i govoirm Voli me, Ne voli Me, Voli me, Ne voli me... ma, bice da me voli, opasno.

Glavu njezno stavljas u moje krilo i milujem ti kosu jagodicama mojih tankih pristiju.Prelazim preko linija tvoga lica kao slijepac koji zeli da vidi osobu koja ga je toliko dirnula. Svaki milimetar tvoga lica djeluje kao pjescani nanos. Utapa se u jos jedan nesto dublji u jos jedan nesto spontaniji. Gledam ti oci kako sjajno i srecno gledaju mene. U njima vidim izraz ljubavi,izraz buducnosti. Usne ti se rasvjetaju kao prva Majska ruza iz Damaska, prekrasna, tako prekrasna. Miris duse iz nje pobjegne poput leptirica, radoznalog i razigranog. Mirise mi na nevinost tog njeznoga bica. Dotice moje usne,rumene i sirom nasmijane. Zvonko se odrazava taj mali ukradeni poljubac. Kako ih zeljno uvijek docekam. Jos jedan ton, jos nedna nota na kajdanci moga srca,na latici tvojih usana.

Muzika tiho dopire do nasih usiju. Uvodi nas u trans iz kojeg ne zelimo da izadjemo. Neka,  jos samo malo. Dozvoli da vjecnost potraje nesto duze. Ni vjecnost nije toliko duga,drago moje. I ona ima ogranicenje a ja nemam ni jedno. Ne,ne postoje brane u rijeci moje strasti , niti postoje korali koje samo moja voda drzi, za tebe. Usnij san jedan, za nas, ove noci. Posalji mi ga kurirom tvoje ljubavi. Cekacu ga, tu na prozorima tvojih sjajnih ociju. Dok svila zavjese njezno miluje i moje sneno lice, cekacu ga. Neka me pokrije povorkom satkanom od tvoje topline i senzibilnosti. Veceras zelim da usnijem tvoje boje. Zelim da budem platno na kojem ce se rasuti sve te njeznosti. Veceras napravi remek djelo sa rukama sudbine. Veceras ce ti zamjeriti i Van Gogh, vjeruj mi, hoce.

Po repicu zvijezdice sto pada, znamda ce se  zelja ostvariti uskoro. I kurirova glavica sada izlazi iznad proplanka mojih zelja, dolazi tiho na prstima, sasvim tiho i umorno.U svojoj koznoj torbici nosi cup ispunjen tvojim snovima i ogledalo pejsaza tvoga lica. Zvijezdice mu pokazu put ka meni, osvjetljavajuci kaldrmu boje mjeseca. Dobrodosao veceras, ti dugo cekani cuvaru svih tajni. Otvori porcelanski cup neka se iz njega bljesak snova prospe po mojim grudima. I predaj mi ogledalo to koje nosis zamotano u Damasku jednog Maja. Spustam se na dusek oblaka, pokrivena toplinom. Uranjam u zov tvojih snova .Veceras ipak sanjas mene…

Monija Radovic