Autor: Ernest Bučinski
U prošlom vijeku smo uspjeli da se sjedinimo, udružimo i pobijemo – te ponovno pomirimo, zbratimimo, pa opet zavadimo! Postigli smo ono što niko prije nas postigao nije, a to je da smo u periodu od 100 godina razjebali jednu imperiju, kraljevinu i republiku! Malo li je?!
Ono na šta smo naučeni kao dresirani kerovi jeste da vjerujemo kako smo za sva zla koja su nam se desila sami sebi krivi, a da za sve one lijepe i dostojanstvene stvari koje nam se dogode treba da zahvalimo nekima trećima - problem je što lijepih i dostojanstvenih stvari nema ni za lijeka.
Pedesete godine prošlog vijeka su bile godine tačkica i štednje, šezdesete su decenija rokenrola (u nas je rokenrol umjesto plesa i muzike, označavao bušenje i kopanje, tj. obnovu); sedamdesete su godine ljubavi i tada bijaše najbezbrižnija era. U osamdesetima smo ispratili vožda dostajanstveno i uplakano, te se primili stabilizacije i stezanja kaiša. Nakon toga je došao Ante i njegove reforme, a onda dolaze devedesete i sve što je do tada bilo za respekta palo je u vodu.
To je neka kratka hronologija društvenopolitičkih dešavanja na ovim prostorima i ako bi dublje ulazili u njih, uhvatio bi nas neki vir i uvukao pod sedru neistina, nedovoljno ispitanih istorija i političkih manipulacija.
Negdje čuh kako jedan mudar čovjek reče da je u današnje vrijeme najbolje biti što manje obaviješten, ne čitati mnogo dnevnu štampu i ne baviti se glupostima. Nalazimo se u milenijumu moderne tehnologije, eri interneta i svakojakih medija; da li je moguće izbjeći silne informacije i dezinformacije kojima nas svakodnevno bombarduju? Između ostalog, čovjek je biće koje stalno tura nos tamo gdje mu nije mjesto - kako onda da suzbijemo svoju nagonsku znatiželju?
Čak bi se i najveći idioti, kada bi se našli u situaciji sličnoj našoj, zapitali šta ih je to strefilo! I eto ti pitanja na koje ni najveći mudraci današnjice ne mogu naći odgovor: Šta je to navelo našeg čovjeka «homo-balkanikusa» da samog sebe ščepa za gušu i da zamalo izvršimo kolektivno samoubistvo? Radi li se tu o mazohizmu, ludilu ili nečem sasvim desetom?
Prošlo je petnaest godina od svršetka rata, a mi ni dan danas ne znamo o kakvom se tu belaju radilo. Da li o građanskom, vjerskom, odbrambenom, agresorskom, osvajačkom, imperijalističkom, bratoubilačkom...? I kako to da se niko nije našao da spriječi sve te strahote i papazjanije?
Nije imao ko! – govore danas. U to vrijeme su padali kojekakvi zidovi i željezne zavjese! Svako je bio zauzet svojim problemima. Pa dobro, hajde da to i jeste istina, ali kako da smo jedno vrijeme bili pušteni sami sebi da presuđujemo, a onda odjednom, nakon 3-4 godine ratnog orgijanja, svijetu postali dovoljno interesantni da nam pronađu suce koji će nas izvaditi iz krvavog klinča?
Vodilo se računa da ishod meča, koji se vodio u četiri runde, svaka na drugom terenu, republici ili pokrajini, bude takav da niko ne ostane nokautiran, a da svi podjednako budu i povrijeđeni i uvrijeđeni.
Dakle, stari milenij, prošli vijek, ili dekadu, kako god, ispratili smo momački. Devedesete su bile burne i pamtićemo ih za vijeke vijekova. Stavili smo tačku na sve nedorečene priče i shvatili da nikada ništa nećemo shvatiti.
U prošlom vijeku smo uspjeli da se sjedinimo, udružimo i pobijemo – te ponovno pomirimo, zbratimimo, pa opet zavadimo! Postigli smo ono što niko prije nas postigao nije, a to je da smo u periodu od 100 godina razjebali jednu imperiju, kraljevinu i republiku! Malo li je?!
Danas imamo entitet. Kakva čast! Od onolike državetine gdje nisi znao na koju ćeš stranu krenuti, a kada kreneš gdje ćeš završiti, sada smo se skupili u entitet kao čvarak. Ali bitno je da smo svoji na svome, non-stop druge tužeći da su svoji na našem! Najgore u svemu tome je što neki istaknuti pojedinci taj čvarak od entiteta identifikuju kao državu, stvarajući užasno jadnu sliku zemlje u kojoj bh. građanin želi da ostvari svoju egzistenciju. Tog građanina niko ne pita od čega živi; glavni stav je: Buraz, ako si Bošnjak, Srbin ili Hrvat, ovdje imaš prođe, u suprotnom - RAZGULI! A ko ovdje ima stvarnu prođu, vidimo i osjetimo kada sa ekrana od Glavonje dobijemo prijetnju da ako se budemo bunili, nećemo dobiti ništa!
Trend cjepkanja i sitnjenja domovine je još uvijek aktuelan, što nije nikakvo čudo jer politikom se u našoj zemlji jedino bave drvosječe i čobani. To je neraskidiva koalicija. Prvi cijepaju državu, a drugi od naroda prave ovce, strižu ih i vode na klanje. To je sjajno podijeljen posao, svako zna svoj dio i tako će nas, ako se ne osvijestimo, zajebavati dovijeka.
I eto, kao i svaka druga priča o nama, tako i ova ima svoj kružni tok. Stalno smo u nekom viru - vrtimo se u krug! A ko se u krug vrti, taj se nigdje i ne miče, te se i ona početna misao stopila sa ovom krajnjom, i identično glasi: Ono na šta smo naučeni kao dresirani kerovi jeste da vjerujemo kako smo za sva zla koja su nam se deslila sami sebi krivi, a da za sve one lijepe i dostojanstvene stvari koje nam se dogode trebamo zahvaliti nekima trećima - problem je što lijepih i dostojanstvenih stvari nema ni za lijeka.
Pedesete godine prošlog vijeka su bile godine tačkica i štednje, šezdesete su decenija rokenrola (u nas je rokenrol umjesto plesa i muzike, označavao bušenje i kopanje, tj. obnovu); sedamdesete su godine ljubavi i tada bijaše najbezbrižnija era. U osamdesetima smo ispratili vožda dostajanstveno i uplakano, te se primili stabilizacije i stezanja kaiša. Nakon toga je došao Ante i njegove reforme, a onda dolaze devedesete i sve što je do tada bilo za respekta palo je u vodu.
To je neka kratka hronologija društvenopolitičkih dešavanja na ovim prostorima i ako bi dublje ulazili u njih, uhvatio bi nas neki vir i uvukao pod sedru neistina, nedovoljno ispitanih istorija i političkih manipulacija.
Negdje čuh kako jedan mudar čovjek reče da je u današnje vrijeme najbolje biti što manje obaviješten, ne čitati mnogo dnevnu štampu i ne baviti se glupostima. Nalazimo se u milenijumu moderne tehnologije, eri interneta i svakojakih medija; da li je moguće izbjeći silne informacije i dezinformacije kojima nas svakodnevno bombarduju? Između ostalog, čovjek je biće koje stalno tura nos tamo gdje mu nije mjesto - kako onda da suzbijemo svoju nagonsku znatiželju?
Čak bi se i najveći idioti, kada bi se našli u situaciji sličnoj našoj, zapitali šta ih je to strefilo! I eto ti pitanja na koje ni najveći mudraci današnjice ne mogu naći odgovor: Šta je to navelo našeg čovjeka «homo-balkanikusa» da samog sebe ščepa za gušu i da zamalo izvršimo kolektivno samoubistvo? Radi li se tu o mazohizmu, ludilu ili nečem sasvim desetom?
Prošlo je petnaest godina od svršetka rata, a mi ni dan danas ne znamo o kakvom se tu belaju radilo. Da li o građanskom, vjerskom, odbrambenom, agresorskom, osvajačkom, imperijalističkom, bratoubilačkom...? I kako to da se niko nije našao da spriječi sve te strahote i papazjanije?
Nije imao ko! – govore danas. U to vrijeme su padali kojekakvi zidovi i željezne zavjese! Svako je bio zauzet svojim problemima. Pa dobro, hajde da to i jeste istina, ali kako da smo jedno vrijeme bili pušteni sami sebi da presuđujemo, a onda odjednom, nakon 3-4 godine ratnog orgijanja, svijetu postali dovoljno interesantni da nam pronađu suce koji će nas izvaditi iz krvavog klinča?
Vodilo se računa da ishod meča, koji se vodio u četiri runde, svaka na drugom terenu, republici ili pokrajini, bude takav da niko ne ostane nokautiran, a da svi podjednako budu i povrijeđeni i uvrijeđeni.
Dakle, stari milenij, prošli vijek, ili dekadu, kako god, ispratili smo momački. Devedesete su bile burne i pamtićemo ih za vijeke vijekova. Stavili smo tačku na sve nedorečene priče i shvatili da nikada ništa nećemo shvatiti.
U prošlom vijeku smo uspjeli da se sjedinimo, udružimo i pobijemo – te ponovno pomirimo, zbratimimo, pa opet zavadimo! Postigli smo ono što niko prije nas postigao nije, a to je da smo u periodu od 100 godina razjebali jednu imperiju, kraljevinu i republiku! Malo li je?!
Danas imamo entitet. Kakva čast! Od onolike državetine gdje nisi znao na koju ćeš stranu krenuti, a kada kreneš gdje ćeš završiti, sada smo se skupili u entitet kao čvarak. Ali bitno je da smo svoji na svome, non-stop druge tužeći da su svoji na našem! Najgore u svemu tome je što neki istaknuti pojedinci taj čvarak od entiteta identifikuju kao državu, stvarajući užasno jadnu sliku zemlje u kojoj bh. građanin želi da ostvari svoju egzistenciju. Tog građanina niko ne pita od čega živi; glavni stav je: Buraz, ako si Bošnjak, Srbin ili Hrvat, ovdje imaš prođe, u suprotnom - RAZGULI! A ko ovdje ima stvarnu prođu, vidimo i osjetimo kada sa ekrana od Glavonje dobijemo prijetnju da ako se budemo bunili, nećemo dobiti ništa!
Trend cjepkanja i sitnjenja domovine je još uvijek aktuelan, što nije nikakvo čudo jer politikom se u našoj zemlji jedino bave drvosječe i čobani. To je neraskidiva koalicija. Prvi cijepaju državu, a drugi od naroda prave ovce, strižu ih i vode na klanje. To je sjajno podijeljen posao, svako zna svoj dio i tako će nas, ako se ne osvijestimo, zajebavati dovijeka.
I eto, kao i svaka druga priča o nama, tako i ova ima svoj kružni tok. Stalno smo u nekom viru - vrtimo se u krug! A ko se u krug vrti, taj se nigdje i ne miče, te se i ona početna misao stopila sa ovom krajnjom, i identično glasi: Ono na šta smo naučeni kao dresirani kerovi jeste da vjerujemo kako smo za sva zla koja su nam se deslila sami sebi krivi, a da za sve one lijepe i dostojanstvene stvari koje nam se dogode trebamo zahvaliti nekima trećima - problem je što lijepih i dostojanstvenih stvari nema ni za lijeka.
preuzeto sa 6yka.com
Постови
