KOLUMNA: Mostarac - Zašto vi koji ste vani trebate biti sretni?

13. 2. 2011. | posted in , |


Mostar. Grad pjesnik, grad ptica, liska, svjetlost, kamen, Radobolja, Neretva, most. U Mostaru danas imas sve ovo, sto znaci da je jos ziv i da jos nije umro, mada je vec dugo na aparatima i zivi, sto bi rekli, «na diznu». Vjeruj mi prijatelju u tudjini da u Mostaru danas cak mozes naci i ponekog Mostarca. Sto bi nas Miso rek'o: «Nije sve voda moru odnijela».
Pisem ti ovo da ti kazem koliko si sretan, koliko si radostan sto danas nisi ovde, sto te nema izmedju brda gdje je rastao, stasao, al jos se s dusom nije rastao jedan grad, moj grad, tvoj grad, nas Mostar. Nisi ti sretan sto mozda i bolje i lagodnije zivis nego ja, jer nije u parama sve. Znam ja da bi ti nekada i mjesecnu platu dao da se probudis okupan mirisom mostarskog proljeca i da te ugrije samo malo ovo nase sunce. Ali samo je ono ostalo isto. Njega nisu mogli ubiti. Dao bi ti svo svoje blago za Mostar, ma koliko ti vecina nas koji smo ovde ne vjerovali, ali ja ti vjerujem, jer znam. Ali gore, na sarafu ili na Temzi ili Rajni, dusa te ne boli, srce ti ne iskace, suze ti teku zbog sjete i nostalgije, ali ti ne teku zbog bola i tuge. Tuzan je danas Mostar, jako tuzan, a Mostarci koji svakodnevno pohode njegove sokake i mahale su jos tuzniji. Nismo mi tuzni zbog teskog zivota, niti smo tuzni zbog toga sto nas vole ili ne vole. Ne. Nije to ta vrsta tuge i bola. Mi malobrojni Mostarci smo tuzni zbog toga sto gledamo kako tvoj, moj i nas Mostar umire pred nasim ocima, polako ali sigurno i samo ga jos cudo moze spasiti. Tuzni smo zbog toga sto postajemo incident i gost u svom gradu, svom najvoljenijem. To je ona tuga kao kad sjedis kraj bolesnicke postelje najmilijih dok su na samrti i znas da ce sa njima otici i dio tebe. Ipak na kraju oni u tebi ostaju vjecno da zive lijepi, cili i veseli. Ali hoce u tebi moj druze, moj Mostarce, koji si danas razasut po bijelom svijetu. A sta je s nama? S nama koji smo u postelji zajedno s gradom. S nama se desava nesto drugo, a objasnit cu ti u narednoj setnji sta, dragi moj brato. Ti imas pravo na sjecanje, a nama je i ono oduzeto. Ti imas pravo da bar jos u mislima i dusi zivis Mostar, a mi, mi koji smo ovde smo i to izgubili. Ostalo nam je jos samo to da mozemo gledati kako se na samrtnoj postelji Mostara radja neki novi, nemostarski, Mostar i to s obe strane ludila, s obe strane rijeke, ali samo s jedne, naopake, strane pameti i srca.


13 godina mi je bilo kada je poceo rat, bio sam dijete, ali dovoljno da znam, a premalo da ojacam. Ti jos uvijek prolazis ulicama Mostara, mnogo cesce nego ja, koji prolazim ulicama necega sto je nekad bio Mostar. Evo krenuh preko Starog. Izronio je za one sto ga vole. Opet se nadvio nad Neretvom kao ptica da premosti i spoji, ali i ti i ja znamo jedno, a to je da nije to taj most. Nije to ono nesto i nema onog osjecaja. To je samo spomenik i dobro klonirana imitacija. Zavolit ce ga ova djeca sto ne znadose za naseg Starog, ali mi koji smo se jos kao djeca klizali na njegovom kamenu i koji smo mastali o trenutku kada cemo skociti s njega volimo i ovaj, ali jedan je Stari. Pricuvat cemo mi ovo njegovo cedo, jer Stari bi to volio i htio, ali ce proci godine dok se usjece i ureze u srca i zauzme ono mjesto koje je Stari zauzeo za sekundu, onu sekundu kad smo praveci prve korake culi za njega i vidili casnu i ponosnu starinu sto je imala mnogo toga za reci. Milovao nas je ljepotom i ljubavlju kao svoje najrodjenije, jer mi to i je smo bili, a mi ga grlili ponosom i nevinoscu. Mislili smo da nam ga nikad niko uzeti nece i da nema te sile koja ga moze istrgnuti iz naseg narucja. Ali njega sada vise nema. Ostao je nas Stari da zivi jos samo u nasim srcima i sjecanju. Njega se sjecam dobro i dijete nije izbacilo oca iz mog oka. Predjoh preko cuprije i doceka me Kujundziluk, ali nema vise koscele. Posadili su novu, a stara je umrla pred samo rodjenje novog Starog, zeleci ga valjda na taj nacin prepustiti novoj djeci. Otisla i ona, ali je tu negdje u srcu jos uvijek i daje nam onaj lijepi hlad neposredno prije stupanja na vreli kamen naseg Starog. Malo dalje krenuh prema Tepi. Skupila mi se nekakva, a i naroda je puno manje nego prije. Nema one zivosti, a i reda slabo ima. Sva je nekakva pogrbljena i tuzna, kao da se pati i place. Gore, Pod lipom sada lezi mostarska mladost, a nekada je pred Pozoristem bilo veselo. Danas je to mjesto tuge. Nekada su se pred pozoristem u vrelim ljetnim nocima skupljali mostarski umjetnici sa svojim gostima, a danas jad i cemer i tesko mogu da dozovem tu prijeratnu sliku, a ona u tebi prijatelju moj jos zivi i nigdje nije otisla. U tebi jos zive i one dvije knjizare – Maslesa i Svjetlost, a preko puta njih izlog Zema. Pa malo dalje bila apoteka, a sad birtija. I spustim se prema najljepsoj Karadjozbegovoj. Ali i ona mi se nekakva nasminkala, a nije sminka za starice. Ne stoji joj, ali nije mogla drugacije. Ne bi ona da nije morala, znam to. 


Ona nova munara joj dodje ko proteza, ali sta ce, takav je zivot. Preko puta nje je jos jedno mjesto gdje spava mostarska mladost, a strazu im cuva pjesnik, nas Djikic. Nece on dozvoliti da im neko poremeti san. Tuzna je danas ulica koju nekada prozvase Vesela, jako tuzna. Eto malo povise napravi se i novi most, a kraj njega napravise nekakav centar. Zasto, kome, cemu niko ne zna, niti iko zna sto ce nam. Ono sto Mostarci znaju je da na tom mjestu nema one zgrade koju Mostar dade svojoj mladosti i u kojoj se odgoji najljepsi izdanak jednog grada. Nema izvidjaca, nema Lolica, a i Mujo, Nefa, Jusa su vec odavno na onom svijetu. Odose s njima i izvidjaci. Nisu valjda bili dobri jer su nas ucili da se volimo, sada ce nas na tom mjestu uciti da se u ime vjere mrzimo. Jad i cemer. Malo dalje dodjoh i do Muje Trovaca. Otiso i Mujo i njegov tabijat. Nadam se da je gore nas'o onaj isti Mostar koji je zivio. Dodjoh ti polako i do Musale. Boze moj sta uradise od najljepseg gradskog trga. Tebi ce u sjecanju ostati cvijetnjak ispred muzicke, a meni parking na katranom zalivenoj mostarskoj kocki. Ti i Neretvu jos vidis ponosnu i lijepu kakva je uvijek bila, a ja ubijenu staricu. Ne mogu da vratim sliku nazad, jer ova mi se duboko usjekla. Ovi novi «Mostarci» su eto i Musalu prilagodili svom ukusu, a Musala je nama sveto mjesto. Parking umjesto cvijeca je odraz novog talasa i ono sto nas razlikuje od njih i njih od nas. Mi smo znali sta je to lijepo. Predjoh preko Titovog mosta. Mogu ti rec da su i njega dobro klonirali


 Prolazim kraj Bristola i gledam hocu li lijevo u najtuznije zivo mostarsko naselje Cernicu ili cu u vec umrlu Santicevu. Hladovina Santiceve je bila nesto posebno i ona ce zauvijek ostati u tvom sjecanju, a meni? Meni ce ostati izresetana ulica najveceg Mostarca. Valjda su je i ubili jer je bila najmostarskija. Ne mogu ni lijevo ni desno. Nesto me tuga ufatila. Pravo cu, valjda ce biti bolje. Dodjoh do banke. Nema je vise. Desno nema ni Jagnjeta. Preko puta Gimnazija klek'la i place. Do nje je unisten i spomenik nasoj Trecoj osnovnoj. Ne zna se ni da je bila. Sta znaci ovim novim jedna tako stara skola? Nista. Pa nije im dedo u nju isao. Kad pogledas niz Bulevar isto jad i cemer, srce ti puca iako nije mostarska bura. Opet okreni se desno i nema Hita. Danas tamo ovi novi prave kazaliste. Zele valjda sebi reci da su kulturni, a gadno je to kad varas sam sebe. Ostala jos samo fontana oko koje je bilo cvijece, a Mostar je bio poznat po cvijecu kojeg danas vise u Mostaru nema. Sta ce nam cvijece, kad je beton ljepsi. Ipak u tvom sjecanju stoji i Hit i cirkus iza njega, a meni to sve nekako izblijedilo. Ova nova kultura mi sve pred ocima, pa nikako da dozovem proslost. Krenuh Setalistem prema izvoru mostarske ljepote i liske, prema Rondou, na koji se naslanjala i ulica koju smo svi zvali Liska, ma kako da su joj imena davali. Setaliste se povuklo u sebe, aleja place, od Mujagine kuce ostale samo zidine, a prije rata bila biblioteka. Sta ce nama biblioteka, kad su zidine ljepse. I park je drugaciji. Po noci je slicniji stadionu nego parku. Osvjetlili ga ko sesnesterac i jos samo golovi fale. Promijenili mu ime. Zrinjevac ga nazvase. Nidje veze, rekli bi Mostarci. Nama ce on uvijek ostati Izvidjacki ili Veliki park, kako ga je ko zvao. Ti ga se sjecas po lijepom, a meni se ovaj novi urezao i nikako da ga otjeram. I dodjoh na Rondo. Uh, tu me tek tuga uhvati. Sjedili su Miso, Ico, Mile na Rondou i radjale se liske. Danas tamo jaslice i nekakav spomenik braniteljima, koji u silnoj zelji da odbrane grad ubise isti. Mislim da bi i Isus postao liska da je tu sjedio na Rondou s nasim liskama. Nema vise tu nista sto bi podsjecalo na Mostar. Nikla i Bogodolka, a tebi ce zauvijek u sjecanju ostati basca, a ja je jos ponekad uspijem dozvati u svoje misli. Sve sam ti rek'o kad sam ti reko kako se zove. Bogodolka govori imenom kakav je to Mostar danas. Kako neko takav moze razumjet Mostar i lisku i shvatiti zasto je ta kafana na Rondou znacajna za Mostar i zasto bas ona treba da bude na mjestu gdje je i bila? 


Krenuh gore prema Starom Velezovom i na raskrsnici jednu tugu vidim, a prema drugoj nemam snage ni da krenem. Partizansko. Mostar ga napravio u znak sjecanja na svoju djecu, na ono najljepse i najbolje sto je dao. Danas su tamo simboli koje su nosili oni protiv kojih se borila ta mladost, a spomenik djeluje sablasno i ponizeno, kao i grad. Ovi novi «Mostarci» ga ne priznaju i jedno vrijeme bio cak i parking. Sta da ti vise kazem? Malo dalje je mjesto nasih masovnih okupljanja. Ti i sada u svojim mislima tamo gledas jedini svemostarski klub kojeg je ovaj grad imao i kojem i napravi stadion – Velez. Samo tako i pamtis to nase sveto mjesto, nas hram. Medjutim dodjose ovi novi da nas odbrane i unistise i taj simbol. Danas tamo igraju nekakvi, a Rodjeni se potucaju po kojekakvim livadama. Protjeruju Mostar iz Mostara, kako bi napravili novi. Ali necu gore, previse me boli. Odo preko jedne od najljepsih mostarskih mahala Balinovca. Tebi je Balinovac i ostao onako lijep, strazar grada pun svjetlosti, ostale su ti i Bare, nase Bare gdje tece ona nasa Radobolja koju ako nismo vise volili od Neretve, onda nismo ni manje. Danas je Balinovac pretvoren u ono zbog cega je strazario. Pretvoren je u vrata skutorije i vise lici na Grude nego na Balinovac. Spustit cu se kraj Tri platana prema Pjescima i kroz Podhum prema Mahali. Nema vise ni hladovine ni bilo cega. Ulazak u Podhum je kao ulazak u horor film. Podhum je nekako pravi distrikt Mostara. Daleko je i jednima i drugima i niko se ne brine o njemu. Ostao sam na svijetu, a lijepa mahala bijase nas Podhum. Dolazim do podvoznjaka i pogled mi ide prema istoku, ali je nema. Nema moje staricice, a bila je najljepsa. O kako je samo bila lijepa. Mogao sam je vidjeti i sa svog prozora i fali mi i nedostaje toliko da to vec prelazi u opsesiju. Nema nase pravoslavne crkve, a bila je predivna. Bila je svjetionik grada i putokaz zivota. Nema vise ni sume oko nje, a gledao sam dok je gorila. Tuzno je i boli i pece ta rana. Ti se ipak sjecas nje, vitke, lijepe i ponosne. Bila je pravljena da se u njoj moli bogu i bas je bila bozanstvena i svi smo je volili isto, krstili se ili klanjali sasvim je svejedno. Bila je nasa i dio nas. Ti je jos uvijek vidis, onakvu kakva je bila, kao najljepsa Mostarka, a ja? Ja pred ocima imam samo golet i nijemu hrpu kamenja koja suze roni i oplakuje grad koji je gordo gledala. Pogledah na lijevo i ugledah raketu. Boze moj ljudska glupost je neogranicena. Ti jos uvijek pamtis onu nasu lijepu crkvu u Zahumu, a ja pamtim ovu rugobu. Svi smo volili tu crkvu i bila je dio svih nas., a vidi sta od nje uradise u ime nacionalnih interesa i inata. Sta uradise od onako lijepe crkve majko moja. Bilo nekada kod nje i kino, kasnije kafana «Zagreb». Medjutim sada je tu nikla nekakva zgradurina, sto nikako da je zavrse i ni na sta nije nalik. Medjutim vec shrvan krenuh dalje u moju Mahalu. Dodjoh do Luckog mosta. Nema ga. Jos ga nisu klonirali i ona praznina vristi nad Neretvom i razdvaja dvije sestre Mahalu i Luku. Volile se te dvije sestre mnogo, a djeca im se vazda bila i mirlila. Jedni puskerali s Gvozdena, a drugi s Limana. Ali ko se bije taj se voli. Jedna drugoj dale ruku preko mosta, ali ga nema vise. Meni ova praznina ubi dusu, a ti se jos uvijek treses zajedno s mostom dok bus «dvica» prelazi preko njega. Jos uvijek vidis njegovu kocku i prelijepi kameni trotoar. Odes li niz Mahalu opet tuga. Nikle haciende kao i preko puta na Luci. Nema to veze s jednom mahalom. Kuce se sarene ko uskrsnje jaje. Rugoba jedna ziva, ali ovi novi «Mostarci» sto nas oslobodise Mostara vole zive boje. Daltonisti bili da bog da. Kad dodjes do Orucluka, preko vode vidit ces Sarica harem, ali nemoj ici tamo. Tuga jedna. Nije sto je harem, nego sto ga unakazise. Nama nikada nije palo na pamet da na njegovom zidu stavimo i crtu, jer tamo su lezali preci od mnogih Mostaraca. Mi smo postovali sve to. Medjutim ovi «Mostarci» puni vjere i ljubavi prema bogu unakazise posljednje pocivaliste i mjesto gdje ima tri puta vise Mostarca nego u ostatku grada. Ni mrtvi im nisu bili sveti, jer ruralno nema svetinju. Ti ga se opet sjecas drugacijeg i cak i ako je harem, ljepseg. Eto vratih se i do Starog grada. Tamo su ti sada gazde oni sto prije rata nisu imali za germe. Osnivaju i nekakve esnafe. Sta ces rat donio i nova pravila. Prave se tri put veci Mostarci od Mujage Komadine. Tako te i ocjenjuju dok prelazis preko novog Starog i ponekad ti kazu da ti to nije babovina. Moja sigurno nije, ali nije vala ni njihova. 


Mostar se vazda ponosio skakacima i skakaci mostom i Mostarom, ali ovo sto ovi «Mostarci» rade na mostu je sramota. Oni samo brukaju ono sto je ostalo od casnog imena naseg grada, ali doslo njihovo vrijeme, pa eto ti.
Eto krenuh ja s mosta i vratih se na most i napravih jednu setnju gradom koji umire i kojeg samo cudo moze spasiti. Danas je on skoro mrtav grad i nadu u zivot mu vratite bas vi kada dodjete da ga obidjete i da ga vidite ranjenog, ali ne umirete s njim i on ce zauvijek ostati da zivi u vama, lijep, cist, suncan, ponosan, mirisan i pun cvijeca, kakav je oduvijek bio. U nama koji smo jos u debeloj maniini ostali ovde umire i zakopat ce ga zajedno s nama. Jer vi se sjecate Mostara, a nama su ubili i sjecanje. Zbog toga ste vi, iako niste u Mostaru, mnogo sretniji od nas, jer vi ga se bar mozete sjecati, a nama su uzeli i to. Medjutim ja se jos nadam da ce se Mostar podici i svako ljeto kada dodjete iz malih Mostara sirom svijeta na ovaj nas ljetni mostarski samit probudi mi se nada i nadam se da ce biti bolje, jer gazile su ovaj grad svakakve spodobe i hulje, a nekada su i na duze vrijeme imali prvu rijec, ali uvijek bi doslo vrijeme kad Mostarci dodju u poziciju da kazu posljednju. Nadam se da je to vrijeme pred nama i da cemo ga zajedno docekati. Vi ste Mostar, ma gdje da ste, jer sto bi pjesnik rek'o «Zumbuli su zumbuli, a ruza je ruza, pa da na kraj sveta iznikne».

 Mostarac