Pješke, sjećanja krenu od Bakijine luke gdje smo imali probe i sanjali o koncertima, pa onda skrenu u onu porušenu samoposlugu gdje smo sendviče na velikom odmoru kupovali. Bože mili, nikad mi nijedan sendvič nije leg'o tako slatko kao sendviči u osnovnoj školi sa parizerom i trapistom, zamotani u papir.
Onda mangupski, cigaru zapališ tu negdje kod Rokove pekare, ne smiješ u dvorište ući, znao se red... a vala ne bi se moglo reći da smo se bojali nastavnika, koliko smo osjećali neko poštovanje prema njima. To smo valjda od kuće donosili, zajedno sa knjigama i tekama - poštovanje prema starijima...
Opšte je poznato da je put od škole do kuće u povratku duplo ili troduplo duži od puta u obrnutom smjeru - od kuće ka školi. U povratku se nikad nije žurilo. Znalo se i baciti torbe pa oplesti jednu lopte iza škole, sve onako u farmericama... ta nismo džaba bili poznati kao fudbalska nacija nekada...mi Mostarci...a danas je drugačije, igrališta zvrje prazna...ali to je već neka druga priča.
Pa isprati ovog, onog, kuda ti ideš...haj' bolan ovuda pa idemo skupa dobar dio puta..
-Mama šta ima za jes'? - jedem na brzinu, uzimam gitaru i idem u Abrašević. Hvala Seji Trnovcu za sve one sate strpljenja s nama, vrijedilo je Sejo, i u muzičkom i u ljudskom smislu. Sladoled u 'Palmi' ili kolač, pa nazad na Aveniju, Aveniju milu moju.
Uzmi nešto, 'ko falan', uči, dok ispod knjige za biologiju sijeva Alan Ford. Pravi džepni format - taman stane u knjigu kad ti stara uđe i misli da učiš a ti gledaš Sir Olivera i ekipu i uživaš u tome. Kasete se presnimavaju na dvokasetašima, jao moje sreće kad sam kupio dvokasetaš, nisam morao nikoga maltretirat' da mi presnimi. Imam dvokasetaš, ko je ko ja!:)
Vrijeme za čitanje Alana Forda... pardon- za učenje je završeno. Mama, odoh ispred zgrade. Puhaljke, pole cijele, razvlake, kukumavčimo ispred samoposluga ili kod komšija da nam daju ostatke hrane za Belu, slično kao što raja preko puta ulice radi za legendarnu Đinu. Jednog dana kad se bude pisalo o legendama Mostara, pored Ace bicikliste, Mehe Džegera, Vase Kise, Bega, Duška Bajevića, Isme Tuce, Grete i ostalih, ne želim vrijeđati ali bilo bi nepravedno ne spomenuti i Đinu. Ako postoji prototip ćuke zvanog "mostarski pas", to je bila Đina. Tabijasus džukela, prava Mostarka naša :)
Pusti sad puhaljke, valja se kući presvlačiti za grad. Čuj 'za grad', imamo po 14 godina, ali već smo veliki, pušimo i pijemo pivu. Oh, i slušamo punk :) Ljeto upeklo a ja držim čizme blizu vrata, pa kad se javim svojima da izlazim, na brzinu obučem čizme da me ne vide...šta bi mi rekli, hm...skidaj to budalo jedna, da te komšiluk vidi s čizmama na ćelopeku, reći će da nisi normalan, da si narkoman, neću da mi komšiluk svašta priča...i zaliži tu ćubu, k'o kod pijevca ti je... makar je malo kultiviši, ah jadna ja šta će mi komšiluk za sina reći...
Bilo je uvijek tako, komšiluk je bio važniji od rodbine. u ratu se to i pokazalo i dokazalo.
A ja? Ha izađem, diži krestu, trljaj kosu do iznemoglosti pa pospi malo vode na ruke kad dođem kod druga, da ispravim je kako valja...ne zaboravite, nije tad bilo šminkerskih flaširanih voda u trafikama..
I tako, čizme same od sebe šibaju, moje prve martinke ahhhh...između zgrada kroz Splitsku pa kroz Uglovnicu, od Madere desno do Hita pa neću preko Bulevara (tamo su šminkeri!) nego kroz Cernicu dole pa na ćošak pored Tina kod džamije. Sjedi tu Tozza s rajom, digni krestu i lupkaj novu pjesmu po koljenima, kao bubnjeve da sviraš. Gladan? Eno sendviča pored tina, moćan pravo.
Krećemo kući. Skupljamo se pored fontane, čekamo nekog poznatog s Bulevara ili iz starog grada da naiđe, da idemo skupa kući...još po jednu cigaru ispred Grgine trafike, mi veliki mali ljudi, djeca kojoj polako ali sigurno raste brada. Eh, da smo znali šta nas sve čeka u svijetu odraslih, vjerovatno bi više od pola nas ostalo pušeći cigaru ispred Grgine trafike...
Sva ta "limunada sjećanja"mi prolazi pred očima. Otišao iz grada, ali grad ne izlazi iz mene. Sreća, moj anđeo, ljubav života mog je takođe iz iste mahale, pa laprdamo stalno o "biogradu na Neretvi" ...da stvar bude još luđa među nama, nakon što smo se upoznali, u foto albumima njene mame pronašao sam više slika svog tate...i kad smo shvatili da su u mladosti bili dio iste raje i družili se, krenuli smo da "kopamo"po tome, pa na kraju ispade i da je njena baba bila prva ljubav rođenog brata od moje prababe.
I onda smo shvatili da je univerzum napravio taj veliki plan za nas kako da nas spoji, još prije 100 godina bukvalno.
Zaključak je jasan - nema meni Mostara bez te moje Mostarke, a "upoznali"smo se prije nego što smo se rodili. U Dudinom sokaku djetinjstvo oboje proveli...
E, to je taj "šećer"koji je nedostajao i mojoj i njenoj limunadi. Do sad nam je malo grka bila...a sad je slatka kao Radobolja žednom čovjeku kad je iz dlanova ispije ...
Постови
