Jutro se danas zrelo spustilo kao kaftan od skupe svile u spektru jesenjih nijansi. Nježno me pomilovalo po licu dok još sanjam. Miris đul behara i prošlosti rasuo se po mom divanu. Huktanje nerazgovijetno, prosto
dovuče nešto već tako dobro poznato. Oblaci tmurni i poluprovidni ukrašavaju tu poznatu muziku. Rastopiše tragove i siluete.Po svježe rosnoj travi u srcu vidim, sklapa mi se sjećanje kao Rubikova kocka davno izmješana i zabačena.
Hodam avlijom među rasturenim kiljerima. Privremene i one su baš. U sebi nosim toplinu i želju sa nadom se da ću opet sresti te tvoje oči kestenaste boje, da ću ukrasti bar jedan pogled kroz prozor tvoje mlade duše.Pa da, kao stari iskusni lopov sakrijem parče tvoje vatre pod svoj izlizani ćurak ,da osluhnem tvoje maštarije i prelude sto ti šume iz središta duše.
Da l' ćeš polako proći mojom putanjom i nonšalantno opustiti osmijeh vragolasti? Da l ' ćeš pomilovati moje oči dodirom svoje kestenjaste nijanse? Oh, utišaj ovu žeđ u grudima.
Otvori se kapija tvrđave tvoje. Iz nje izlaziš kao pobjednik,moj heroj. Dočekah te raširenih krila,maslačku proljeća moga.
Ruka u ruci... ispletene...a usne nježne,blistave, rumene. Vrućina koja plamti iz naših tijela dovodi me do ludila. Vidim kroz tvoje boje da i ti osjećaš isto. Ne želim kraj toga, jer moram nahraniti ovu dušu nemirnu.Preopterećenje nastaje. Kratki spoj.Opet se gubim,graciozno me nosiš u tavan svoga Đana.
Kao mehanizam u starom satu pokrećeš u meni stvari poznate, na nepoznat način. Budiš duhove čežnje,raspiruješ lahore bokova njenog tijela. Znaš naći svaku žicu na mom sazu. Emocije mi trgaš kao povjetarac što trga veo od hara na kosi sramežljive snajke.
Robinja čekanja postala sam opet. U tvrđavi skovanoj od bronze, po kojoj i trag svijetla gubi snagu.
Kasni sati odavno su već stigli.Prišunjali se liskavo po mjesečevoj šari i okačeni kao crveni korali, broje tišinu i njene otkucaje. Sviraju tiho,tiše. Moje violine uzdišu milo. Kako divna je harmonija njihovih veličanstvenih balada. Kompozicije mojih usamljenih nota pišu notna pisma što su nesmjelo proputovala kroz moju podsvijest.Tumače sve što je tabu nekad meni bilo, uspavano pod vrbom starom i nakrivljenom.Samo su njena uvela lišća znala da sakriju violine tužne, ali sada rasuto zlato razdražuje bedra vrela,pa padaju note kao dukati sitni.
Tango se ovaj nemilosrdno nastavlja. Tremorne strasti zaluđuju niti.Cvile dok se lome pod teretom. Uvojci žičani su prorekli mi misli, pobacali dukate kroz prozor tvrdjave od bakra.
Svjetiljka se riđa gasi na brijegu moga daha. Razigrano rasipa svoje zrake. Plamen zbunjeno odugovlači plemenitost, putuje po uglovima intriga. Ponekad stane i bez daha primiri zaleđene sante kao što to često činito u momentu plima i oseka duše moje. Dim se mrki izdigne kao labud. U njemu dominira anđeo moje boje, promjesa mi plamen raspjevani.Prolom emocija rastjera jata bijela.Kud koji dragi moji,odlutaše mi svakojakim ritmom.
Suze kao cimbali odjekuju, sviraju rime srca moga, paraju sevdu i vihore se kroz daljinu. Odumire plamen duha srećo moja, cijepa se iz samoga korijena.Teatralno se spušta stora.Duet se završno poklonio publici, nakon posljednjeg čina. Tragedija je dirnula i pomjerila srca mnoga, svačija, sem pocasnoga gosta.
Tamjani zamirisaše .Prikrila su ognjen vruć i nijem.Prosvijetli me makar samo jednom. Odaj mi tajnu koja se u meni mudro skriva.....
Постови
