Skupina mladih anarhista s transparentima i jasnim lijevim porukama preuzela je megafon. Pridružile su im se radnice Uzora i razni građani koji su stajali sa strane. Bilo je tu i starih hadezeovaca, neskrivenih nacionalista, ubačenih agenata-provokatora koji su se derali: „Još vam samo fali Titova slika“, agenata u civilu i ostalih, no oni su se, osim ovih posljednjespomenutih, kad je povorka krenula prema Pazaru, pokupili i prepustili skup organizatorima i građanimaSplit je u subotu navečer konačno izašao na ulice, a nije se radilo o braniteljima, nogometu i jutarnjoj kavi na Rivi. Nije bila riječ ni o prosvjedima jedne skupine ljudi, poput npr. radnika škvera. Grad se spustio na ulicu motiviran socijalnim i civilizacijskim razlozima, što je, promatramo li vrijeme od završetka drugog svjetskog rata do danas, dosta revolucionaran potez splitskih građana. U tom svjetlu nedostatka tradicije socijalnih pobuna u posljednjih par desetljeća treba promatrati brojku od nešto više od tisuću ljudi na prosvjednoj šetnji gradom, koja potencijalno obećava povratak revolucioniranim tradicijama splitskog puka između dva svjetska rata.
A početak dana nije slutio na uspjeh prosvjeda. Klasično lijeno, subotnje splitsko jutro ljudi su provodili ispijajući kave na Rivi i Bačvicama (promatrajući oseku i galebove), trgovačkim centrima (uživajući u svjetlima neona), šetajući po Marjanu i mnogi se spremajući za odlazak na, sada već legendarni sajam Gast na Žnjanu, koji se pomalo pretvara u tradicionalni izgovor za jeftino ubijanje dana pod motom, pojist-popit. U 15.00 sati Split je igrao utakmicu s Cibalijom iz Vinkovaca, a Hajduk je gostovao u Zadru. Ukratko, subota, kao i svaka druga.
Otišao sam na splitov stadion, ispratio utakmicu praćenu simpatičnim pristupom domaćih navijača i ustaškim povicima Vinkovčana te se spustio u grad nekih pola sata prije zakazanog termina prosvjeda. Da nešto odskače od klasične poslijepodnevne promenade na Rivi, svjedočili su samo raspoređeni polukordoni, što specijalne, što obične policije na nekoliko punktova u gradu i jedna žena iz Matošićeve ulice koja se vratila da zaključa vrata od dvorišta, što joj inače nije običaj i što svjedoči o još uvijek prisutnom momentu uže jezgre Splita, kao malog mista. Na putu od Pjace do Voćnog trga, skupilo se nekih 50-ak radnica „Uzora“ ispred njihovog butika i to je bila scena koja me porazila. Na licima tih žena, dala se iščitati zabrinutost, beznađe, svijest da su svi relevantni faktori digli ruke od njih i od njihove situacije, svijest da su temeljito opljačkane i uništene i da su realno nemoćne da išta promijene. No, s druge strane na licima im je bio vidljiv i ponos, dostojanstvo te odlučnost. Imao sam osjećaj da su tako izgledale prve demonstracije pri rađanju radničkog pokreta. Onog istog pokreta čiji vodeći sindikati uopće ne sudjeluju u pobunama. Izgleda da smo odradili cijeli povijesni krug da bismo se vratilli na početak u još težim uvjetima. A marš u Chicagu nikako da se dogodi.
Onda je krenulo. Skupina mladih anarhista s transparentima i jasnim lijevim porukama preuzela je megafon. Pridružile su im se radnice Uzora i razni građani koji su stajali sa strane. Bilo je tu i starih hadezeovaca, neskrivenih nacionalista, ubačenih agenata-provokatora koji su se derali: „Još vam samo fali Titova slika“, agenata u civilu i ostalih, no oni su se, osim ovih posljednjespomenutih, kad je povorka krenula prema Pazaru, pokupili i prepustili skup organizatorima i građanima. Zanimljivo je da je kao najčešća krinka policajaca u civilu korišten dress-code Torcide, uz obavezan šal Hajduka, dok su se istovremeno neki navijači Splita, sa crvenim šalovima spustili nakon utakmice i pridružili povorci.
Prva stanica prosvjednika bio je Peristil, koji je, s obzirom na ambijent, akustiku i brojnost demonstranata, predstavljao idealan dekor za prosvjede. Program i vodstvo splitskih prosvjeda iskazalo se kao dosta profiliranije i ozbiljnije od onih u Zagrebu. Splitski prosvjed, naime vodili su aktivisti iz mreže anarhosindikalista te su predstavili izrazito hrabar politički program, koji nije ništa drugo, doli zahtjev za povratkom samoupravljanja, iako ga dakako, nisu takvim i nazvali. No što bi drugo bili zahtjevi za nacionalizacijom banaka, uvođenjem radnika u procese odlučivanja, proglašenje gospodarsko-ekološkog pojasa, bojkot ulaska u EU, ograničavanje mandata saborskih zastupnika na maksimalno dva, spuštanje izbornog praga, jačom ulogom države u ekonomiji i općenito brisanje cjelokupne političke nomenklature. Ti hrabri zahtjevi koji su dobili masovnu podršku, postavili su tako ozbiljna i dubinska pitanja o hrvatskom društvu, a ponovljeni su i na nastavku prosvjeda na Pjaci, ispred gradskog HDZ-a te u konačnici ponovno na Rivi, na kojoj je zakazan i sljedeći susret, u petak 11. ožujka u 18 sati.
Specifičnost splitskog prosvjeda bila je i u klasičnoj sceni mediteranskog koloritnog življenja, s obzirom da je u trenutku kad je prosvjed na Peristilu dosegao kulminaciju, iz katedrale izašao pir (svadba) uz pratnju muzike, na što su prosvjednici potpuno zanemarili govornika i spontano zapjevali sa svatovima „Marjane, Marjane“. Kako stvari trenutačno izgledaju, pobuna se nastavlja i sluti na neke nove momente buđenja ljevice, barem kad je riječ o Splitu. Stoga u petak, svi na Rivu!
Prosvjedovao i zapisivao: Dragan Markovina (e-Novine)
www.abrasmedia.info
Постови
