FRA PETAR JELEČ/ KAKO SRBIJA UBIJA BIH: Boris Tadić primjer je moralnog i političkog beščašća kakvo odavno nije viđeno na ovim prostorima!
U intervjuu koji je dao za portal "tačno.net", fra Petar Jeleč, između ostalog, osvrnuo se na politiku današnje Srbije i strategiju njenog predsjednika, te razloge koji su doveli do hapšenja generala koji je Sarajevo i BiH branio od Karadžićeve i Mladićeve vojske
(tačno.net/ Štefica Galić)
Fra Petre, kako komentirate nedavno hapšenje generala Jovana Divjaka prema tajnoj optužnici tužilaštva Republike Srbije?
Stvari su tu zapravo sasvim jasne: srbijanski predsjednik Boris Tadić koji je navodno demokratizirao Srbiju, na jedan perfidan način nastavlja velikosrpsku politiku ponižavanja žrtava agresije, politiku relativiziranja krivnje za prošli rat i konstantnog izazivanja političke krize unutar Bosne i Hercegovine. Ovo što radi njegova vlada koja uokolo uhićuje ljude iz Hrvatske i BiH samo zato što su se suprotstavili Miloševićevoj soldateski i što nisu sjedili skrštenih ruku pred krvavom agresijom, primjer je moralnog i političkog beščašća kakvo odavno nije viđeno na ovim područjima. Osobno se nadam da će se general Divjak uskoro vratiti slobodan u grad koji je obranio od Karadžićeve i Mladićeve vojske.
Nešto slično je rekla i Sonja Biserko u svojoj reakciji na hapšenje Jovana Divjaka?
Sonja Biserko je u svom sjajnom priopćenju kazala da Tadić ovom politikom „sprovodi reviziju istorije iz devedesetih godina“. U tome Srbija, kako je to dobro primijetila gđa Biserko, ima podršku međunarodne zajednice i Haaškog tribunala koji u svemu popuštaju Tadićevu režimu kako bi Srbiju privukli Europi. Značajna je njezina rečenica u kojoj veli da „ovakav pristup gubi smisao, jer dovodi do zamene teza i iskrivljenih tumačenja koja su žrtvu pretvorili u zločinca.“ U takvom pristupu međunarodne zajednice su pogubljeni svi moralni kriteriji – Tadiću se tako gleda kroz prste što je njegova vlada službeno rehabilitirala četnički pokret, nehapšenje Ratka Mladića iGorana Hadžića se sve rjeđe spominju kao uvjet za pregovore s EU, njemu se tolerira uplitanje u politički život susjednih država i dolazak na predizborne skupove onim političarima koji već godinama razbijaju Bosnu i Hercegovinu itd. Možete li recimo zamisliti slučaj da Hrvatski sabor rehabilitira ustaški pokret u Republici Hrvatskoj – kakve bi samo žestoke osude dobio Zagreb od međunarodne zajednice i tzv. nezavisnih intelektualaca, a u ovom slučaju postoji samo šutnja i gledanje kroz prste Srbiji u svim mogućim prigodama. Treba znati kako iza politike Borisa Tadića između ostalih stoji i Dobrica Ćosić kao glavni ideolog velikosrpskoj projekta, koji je inače kućni prijatelj obitelji Tadić. To sasvim jasno govori o pravoj pozadini Tadićeve politike koja se u svojim pretenzijama prema Bosni i Hercegovini ništa ne razlikuje od Miloševićeve Srbije, samo što se to danas ne radi tenkovima i topovima, nego na jedan lukaviji i uglađeniji način destruiranjem iznutra preko Milorada Dodika. Pjesnik Mile Stojić je nedavno sjajno primijetio kako se aktualna srpska politika vodi načelom „kad nismo mogli vojno ubiti Bosnu, ubit ćemo svaku ideju o njoj“.
Kako se u tim pitanjima prema ovakvoj politici Borisa Tadića postavljaju vlasti Bosne i Hercegovine i Hrvatske?
U svemu tome me previše ne čudi reakcija „vlasti“ u Bosni i Hercegovini, jer tu nema jedne vlasti, nego zapravo više „vlasti“ koje zastupaju različite interese. Bosna i Hercegovina je od Daytona blokirana država jer tzv. Republika Srpska, nastala na zločinu i genocidu, i njezini vođe, svih ovih godina rade sve da ova zemlja nikad ne prodiše i ne počne normalno funkcionirati kako bi imali opravdanje za svoje secesionističke priče. To im je omogućio Dayton kao i tzv. međunarodna zajednica. Dodik i RS tako imaju na raspolaganju instrumente da blokiraju svaku inicijativu koja bi pokušala iole adekvatno uzvratiti ovakvoj srbijanskoj politici. Dakle, „vlastima“ Bosne i Hercegovine su tu zaista vezane ruke, kao što je i budućnost ove zemlje uništena ovakvim daytonskim ustrojem i nepravednim nagrađivanjem agresorske strane. Čudnija mi je tu politika Republike Hrvatske koja se ponaša samoponižavajuće prema sve agresivnijem djelovanju Beograda.
Na koga tu konkretno mislite?
Mislim na vodeće ljude hrvatske državne politike od premijerke Jadranke Kosor do predsjednika Ive Josipovića, s tim da je Josipovićeva odgovornost po tom pitanju veća jer je temelje „regionalne suradnje“ postavio na krivim osnovama. Ivo Josipović i njegov prijatelj Boris Tadić se mogu sastajati koliko god hoće, grliti se i slikati za medije s kravatama i bez kravata (tzv. no tie policy), davati srcedrapajuće izjave, ali to ne mijenja na stvari činjenicu da se Srbija prema Hrvatskoj (a da ne pričamo prema BiH) i dalje ponaša kao da je hrvatska vojska rušila srbijanske gradove i sela i zatvarala njezine građane u logore, a Ivo Josipović i dalje želi da se više vjeruje njemu i Tadiću nego vlastitim očima i pameti. Slučaj Purda, Janjić i još mnogi drugi slučajevi koji će doći na red (jer Srbija ima još mnogo ljudi na tajnim optužnicama) ogledni su primjer koliko je zapravo Hrvatska izgubila samopoštovanje i dignitet u odnosu na Beograd. Tako je moguće da se danas ljude koji su mučeni po srbijanskim logorima, dodatno ponižava, a tužitelju iz Beograda je dopušteno da poput suca Haaškog suda dolazi u Zagreb i ispituje žrtve koje su već toliko propatile u tim logorima. Kolika ja velika bahatost Tadićeve administracije pokazuje i sumnjičenje vukovarske liječnice dr.Vesne Bosanac što je zaista van svake pameti. Vrijeme je da hrvatska politika konačno adekvatno odgovori ovakvom ponašanju Tadićeve administracije.
Stvari su tu zapravo sasvim jasne: srbijanski predsjednik Boris Tadić koji je navodno demokratizirao Srbiju, na jedan perfidan način nastavlja velikosrpsku politiku ponižavanja žrtava agresije, politiku relativiziranja krivnje za prošli rat i konstantnog izazivanja političke krize unutar Bosne i Hercegovine. Ovo što radi njegova vlada koja uokolo uhićuje ljude iz Hrvatske i BiH samo zato što su se suprotstavili Miloševićevoj soldateski i što nisu sjedili skrštenih ruku pred krvavom agresijom, primjer je moralnog i političkog beščašća kakvo odavno nije viđeno na ovim područjima. Osobno se nadam da će se general Divjak uskoro vratiti slobodan u grad koji je obranio od Karadžićeve i Mladićeve vojske.
Nešto slično je rekla i Sonja Biserko u svojoj reakciji na hapšenje Jovana Divjaka?
Sonja Biserko je u svom sjajnom priopćenju kazala da Tadić ovom politikom „sprovodi reviziju istorije iz devedesetih godina“. U tome Srbija, kako je to dobro primijetila gđa Biserko, ima podršku međunarodne zajednice i Haaškog tribunala koji u svemu popuštaju Tadićevu režimu kako bi Srbiju privukli Europi. Značajna je njezina rečenica u kojoj veli da „ovakav pristup gubi smisao, jer dovodi do zamene teza i iskrivljenih tumačenja koja su žrtvu pretvorili u zločinca.“ U takvom pristupu međunarodne zajednice su pogubljeni svi moralni kriteriji – Tadiću se tako gleda kroz prste što je njegova vlada službeno rehabilitirala četnički pokret, nehapšenje Ratka Mladića iGorana Hadžića se sve rjeđe spominju kao uvjet za pregovore s EU, njemu se tolerira uplitanje u politički život susjednih država i dolazak na predizborne skupove onim političarima koji već godinama razbijaju Bosnu i Hercegovinu itd. Možete li recimo zamisliti slučaj da Hrvatski sabor rehabilitira ustaški pokret u Republici Hrvatskoj – kakve bi samo žestoke osude dobio Zagreb od međunarodne zajednice i tzv. nezavisnih intelektualaca, a u ovom slučaju postoji samo šutnja i gledanje kroz prste Srbiji u svim mogućim prigodama. Treba znati kako iza politike Borisa Tadića između ostalih stoji i Dobrica Ćosić kao glavni ideolog velikosrpskoj projekta, koji je inače kućni prijatelj obitelji Tadić. To sasvim jasno govori o pravoj pozadini Tadićeve politike koja se u svojim pretenzijama prema Bosni i Hercegovini ništa ne razlikuje od Miloševićeve Srbije, samo što se to danas ne radi tenkovima i topovima, nego na jedan lukaviji i uglađeniji način destruiranjem iznutra preko Milorada Dodika. Pjesnik Mile Stojić je nedavno sjajno primijetio kako se aktualna srpska politika vodi načelom „kad nismo mogli vojno ubiti Bosnu, ubit ćemo svaku ideju o njoj“.
Kako se u tim pitanjima prema ovakvoj politici Borisa Tadića postavljaju vlasti Bosne i Hercegovine i Hrvatske?
U svemu tome me previše ne čudi reakcija „vlasti“ u Bosni i Hercegovini, jer tu nema jedne vlasti, nego zapravo više „vlasti“ koje zastupaju različite interese. Bosna i Hercegovina je od Daytona blokirana država jer tzv. Republika Srpska, nastala na zločinu i genocidu, i njezini vođe, svih ovih godina rade sve da ova zemlja nikad ne prodiše i ne počne normalno funkcionirati kako bi imali opravdanje za svoje secesionističke priče. To im je omogućio Dayton kao i tzv. međunarodna zajednica. Dodik i RS tako imaju na raspolaganju instrumente da blokiraju svaku inicijativu koja bi pokušala iole adekvatno uzvratiti ovakvoj srbijanskoj politici. Dakle, „vlastima“ Bosne i Hercegovine su tu zaista vezane ruke, kao što je i budućnost ove zemlje uništena ovakvim daytonskim ustrojem i nepravednim nagrađivanjem agresorske strane. Čudnija mi je tu politika Republike Hrvatske koja se ponaša samoponižavajuće prema sve agresivnijem djelovanju Beograda.
Na koga tu konkretno mislite?
Mislim na vodeće ljude hrvatske državne politike od premijerke Jadranke Kosor do predsjednika Ive Josipovića, s tim da je Josipovićeva odgovornost po tom pitanju veća jer je temelje „regionalne suradnje“ postavio na krivim osnovama. Ivo Josipović i njegov prijatelj Boris Tadić se mogu sastajati koliko god hoće, grliti se i slikati za medije s kravatama i bez kravata (tzv. no tie policy), davati srcedrapajuće izjave, ali to ne mijenja na stvari činjenicu da se Srbija prema Hrvatskoj (a da ne pričamo prema BiH) i dalje ponaša kao da je hrvatska vojska rušila srbijanske gradove i sela i zatvarala njezine građane u logore, a Ivo Josipović i dalje želi da se više vjeruje njemu i Tadiću nego vlastitim očima i pameti. Slučaj Purda, Janjić i još mnogi drugi slučajevi koji će doći na red (jer Srbija ima još mnogo ljudi na tajnim optužnicama) ogledni su primjer koliko je zapravo Hrvatska izgubila samopoštovanje i dignitet u odnosu na Beograd. Tako je moguće da se danas ljude koji su mučeni po srbijanskim logorima, dodatno ponižava, a tužitelju iz Beograda je dopušteno da poput suca Haaškog suda dolazi u Zagreb i ispituje žrtve koje su već toliko propatile u tim logorima. Kolika ja velika bahatost Tadićeve administracije pokazuje i sumnjičenje vukovarske liječnice dr.Vesne Bosanac što je zaista van svake pameti. Vrijeme je da hrvatska politika konačno adekvatno odgovori ovakvom ponašanju Tadićeve administracije.
Постови
