Piše: Pavle PAVLOVIĆ
14/03/11 10:06
Iako je ovo najrazorniji zemljotres u povijesti ove zemlje, sve u granicama mogućnosti funkcionira. Ni u jednom gradu nije izbila panika, nije bilo neposluha. Niko nije razbio izlog, niko provaljivao u prodavnice. Ta čvrsta disciplina i solidarnost je nevjerovatna i mislim jedinstvena u svijetu, kaže za Oslobođenje poznata Sarajka koja već godinama živi u Japanu
Tresao sam se kao da sam u epicentru japanske tragedije dok sam sa strahom očekivao odgovor iz zemlje izlazećeg sunca. U slušalicama je tutnjao signal Skype programa i nada da će kompjutersku zvonjavu čuti Jadranka Stojaković. Nismo se vidjeli od 1988. godine, kada je kao nova zvijezda japanske estrade dočekana u veleljepnoj tokijskoj dvorani. Već te večeri draga Jaca uplašila se više nego nekada u Banjoj Luci, gdje je doživjela onaj strašni zemljotres. Sjećam se njene priče kako se pred kameno hladnim Japancima bacila pod sto. Usudila se ponovo sjesti kada se dvoranom prolomio smijeh. Rekli su joj da je to, ustvari, normalno ponašanje svih onih koji nisu iz ove daleke zemlje. Smirivali su je tvrdnjama da je to "dječiji potres" i da se pravi očekuje tek za desetak godina. Japan je, nažalost, ipak dočekao taj katastrofalni 23 zime poslije. Da li se naslućivao ovako strašan?!
- Halo, Pavle, evo me zdrava i živa - umornim glasom se javila osoba za koju nikada nisu postojali crni dani. Kada ti je bilo teško, samo nazoveš Jacu i eto dobrog raspoloženja. Ni sada se nije predavala.
- Pogledaj mi frizuru, majke ti.
- Halo, Pavle, evo me zdrava i živa - umornim glasom se javila osoba za koju nikada nisu postojali crni dani. Kada ti je bilo teško, samo nazoveš Jacu i eto dobrog raspoloženja. Ni sada se nije predavala.
- Pogledaj mi frizuru, majke ti.
Ponestaje mi riže
- Kako je bilo?
- To ne mogu ni slike opisati, a kamoli riječi. Panika ne popušta. Niko ne spava, samo očekujemo još strašnije vijesti. Pitanje je sata da li će atomski reaktor eksplodirati. Uz to naredna dva, tri dana najavljuju isti, ako ne i jači udar zemlje. Srećom, Tokio je za sada pošteđen katastrofalnih slika. Šta će biti do četvrtka, bolje i da ne mislim.
- Zna li se tačan broj žrtava?
- To niko ne smije reći. Govori se o broju nastradalih u pojedinim mjestima, ali nikako zbirna cifra. Plašimo se da će biti na stotine hiljada mrtvih. Znate i sami da su cijeli gradovi, sela nestali, zbrisani sa lica zemlje. U mnogim od tih mjesta sam nastupala, imala prijatelje. Pokušavala sam ovih dana da doznam kako su, ali telekomunikacije su potpuno u prekidu. Vidjela sam sinoć na TV sliku iz jednog divnog ribarskog gradića gdje sam imala koncerte na otvorenom. Sada je tamo samo mulj i blato.
- Kako je bilo?
- To ne mogu ni slike opisati, a kamoli riječi. Panika ne popušta. Niko ne spava, samo očekujemo još strašnije vijesti. Pitanje je sata da li će atomski reaktor eksplodirati. Uz to naredna dva, tri dana najavljuju isti, ako ne i jači udar zemlje. Srećom, Tokio je za sada pošteđen katastrofalnih slika. Šta će biti do četvrtka, bolje i da ne mislim.
- Zna li se tačan broj žrtava?
- To niko ne smije reći. Govori se o broju nastradalih u pojedinim mjestima, ali nikako zbirna cifra. Plašimo se da će biti na stotine hiljada mrtvih. Znate i sami da su cijeli gradovi, sela nestali, zbrisani sa lica zemlje. U mnogim od tih mjesta sam nastupala, imala prijatelje. Pokušavala sam ovih dana da doznam kako su, ali telekomunikacije su potpuno u prekidu. Vidjela sam sinoć na TV sliku iz jednog divnog ribarskog gradića gdje sam imala koncerte na otvorenom. Sada je tamo samo mulj i blato.
Opširnije sutra u Oslobođenju...
Jadranka Stojaković: Kao da su Japan pogodila dva velika rata
Jadranka Stojaković
15.03.2011
Poznata bh. pjevačica Jadranka Stojaković, od 1988. godine živi u Tokiju, gdje je izgradila zavidnu karijeru. Tokom godina provedenih u zemlji „izlazećeg sunca”, pjevala je u brojnim mjestima, posebno uz obalu, koja su sada naprosto zbrisana s lica zemlje.
Telefonski poziv iz naše redakcije zatekao je Jadranku u njenom domu u Tokiju, gdje prati situaciju putem TV ekrana, jer se nakon nedavne povrede na nastupu otežano kreće.
Stojaković: Dosta je štete i po Tokiju, iako je super prošao kako je ovo sve na sjeveru. Mi bar nismo imali cunami ovdje u ovom dijelu. Ma kao da su se dva najveća rata ovdje desila. Vidiš s morske strane šta se desilo, vidiš ovo u unutrašnjosti. Bože sačuvaj. I ove nuklearke. Ne znam kako će biti. U svakom slučaju, ne smijemo izlaziti, čak ni mi u Tokiju. Rekli su nam: bolje zatvori vrata i ćuti. Bože sačuvaj. Cijeli gradovi i cijela sela su otišla pod vodu. Ono što je ostalo, to pomalo riže dobiju na dan, još ne mogu da dovezu dovoljno. A u Tokiju je neka vrsta vjerovatno te tihe panike, znaš, ono kad svi ljudi pokupuju sve, ali svi stoje u redu, nema grabežljivosti u smislu da će ti utrčati neki lopov pa će razbiti nekome staklo. To nije njima u krvi, nisu ih tako vaspitali. Sva sreća. Što najviše jedu – rižu – nema riže. Moraš čekati, ne znam ni ja koliko, ili trčati od kraja do kraja grada da sačekaš ako se nešto pojavi, ali sve je manje i manje. Dosta treba, naravno, pomoći onom narodu koji uopšte ništa nema tamo. Tu je malo dezorganizacija. Ipak je još panika. Totalna.
Panika me snašla tek poslije
Stojaković: Upravo mi ljudi donose, ovi koji me rehabilituju, koji mi pomažu uopšte. Naravno, ja malo prohodam, pa opet u kolica, malo prohodam sa štapovima. U svakom slučaju imam predivne ljude. Evo, upravo su došli, pojeli smo nešto i sad moram da provježbam nešto ovu desnu nogu.
Stojaković: Uglavnom ima ljudi koji se spremaju otići kući, ima koji su već otišli. Niko nije povrijeđen, tako da je sve, sve u redu.
Stojaković: Jeste. Tamo je sigurnije jer je ipak dalje od zračenja, od svega toga.
Stojaković: Najvjerovatnije će to biti najveći problem, uz hranu i uz tu organizaciju, kako se snaći.
Stojaković: Ja sam se taman vratila sa rehabilitacije, popela se gore, sa dvije prijateljice. Baš tog dana ja zamolim prijateljicu da ode u onaj moj stan u kojem inače stanujem – sad sam, zbog rehabilitacije, u jednom manjem prostoru – da mi donese pasoš, jer sam inače pripremala putovanje za april – međutim, očito je da ću malo ranije doći, ako uopšte mognemo izaći, sad, u svemu ovome. Ja vjerujem da ću uspjeti nekako. I, taman smo sjeli – počelo se ljuljati. Ja sam se onda pretvorila u majku, njih dvije smirujući. Panika me snašla tek poslije. A kroz prozor - baš svima pričam – nevjerovatno, nikad nisam vidjela da se dvije zgrade „tuku“ međusobno. To je tako drmalo da je to strašno bilo.
Telefonski poziv iz naše redakcije zatekao je Jadranku u njenom domu u Tokiju, gdje prati situaciju putem TV ekrana, jer se nakon nedavne povrede na nastupu otežano kreće.
RSE: Jadranka, kakva je situacija u Tokiu i Japanu?
Stojaković: Upravo sad su ove nuklearke u Fukušimi, dvjestotinjak kilometara od Tokija. Izgleda da će još jedna da eksplodira – ja se nadam da neće – međutim, izgleda da je ne mogu zaustaviti. Već smo putem vjetra dobili malo radijacije u Tokiju, ali najgore je tamo, oko Fukušima, dvadesetak – tridesetak kilometara. Ljudi se, naravno, sklanjaju, puno ih je pošlo nekih pedesetak kilometara od Tokija. To je najaktuelnije. Šta da ti kažem, baš je ono - panika, baš je užas, baš je tužno. I stalno se ljuljucka. Očekuju još jedan zemljotres. E, sad, hoće li biti 9,0... ipak se ja nadam da neće biti tako jak. Oni ljudi koji su ovdje rođeni, oni već znaju otprilike i po tom ljuljanju koliko je. Dosta su cool, dosta su dostojanstveni, ne prave nikakvu paniku, ništa. To su rijeke, rijeke ljudi koji hodaju ulicama – saobraćaj je totalno, ono, ne znaš gdje bi šta čekao... Ma, svaka im čast.
RSE: Ima li prizora katastrofe u Tokiju?
U Tokiju je neka vrsta vjerovatno te tihe panike, kad svi ljudi pokupuju sve, ali svi stoje u redu, nema grabežljivosti u smislu da će ti utrčati neki lopov pa će razbiti nekome staklo.
Panika me snašla tek poslije
RSE: Kako izgleda vaše snabdijevanje s obzirom na povredu koju ste pretrpjeli?
FOTOGALERIJA - Japan: Strah od radijacije
RSE: Jeste li u kontaktu s drugim građanima iz BiH u Tokiju i uopšte Japanu?
Stojaković: Uglavnom ima ljudi koji se spremaju otići kući, ima koji su već otišli. Niko nije povrijeđen, tako da je sve, sve u redu.
RSE: Neki su već otišli u obližnja mjesta, naprimjer u Kobe?
Stojaković: Jeste. Tamo je sigurnije jer je ipak dalje od zračenja, od svega toga.
RSE: Radijacija će ipak biti najveći problem.
Stojaković: Najvjerovatnije će to biti najveći problem, uz hranu i uz tu organizaciju, kako se snaći.
RSE: Gdje ste zatekli u trenutku katastrofalnog zemljotresa u petak?
Stojaković: Ja sam se taman vratila sa rehabilitacije, popela se gore, sa dvije prijateljice. Baš tog dana ja zamolim prijateljicu da ode u onaj moj stan u kojem inače stanujem – sad sam, zbog rehabilitacije, u jednom manjem prostoru – da mi donese pasoš, jer sam inače pripremala putovanje za april – međutim, očito je da ću malo ranije doći, ako uopšte mognemo izaći, sad, u svemu ovome. Ja vjerujem da ću uspjeti nekako. I, taman smo sjeli – počelo se ljuljati. Ja sam se onda pretvorila u majku, njih dvije smirujući. Panika me snašla tek poslije. A kroz prozor - baš svima pričam – nevjerovatno, nikad nisam vidjela da se dvije zgrade „tuku“ međusobno. To je tako drmalo da je to strašno bilo.
Постови
