MILE LASIĆ - POLITIČKA STVARNOST 'BOSANSTVA' (II): Ovakva BiH će se raspasti kao što se raspala i Jugoslavija!
Ponedjeljak | 14.03.2011.
U drugom nastavku analitičkog osvrta na političku stvarnost BiH, Mile Lasić povlači paralelu između nekadašnjeg "jugoslavenstva" i današnjeg "bosanstva", i neumitnim posljedicama kojim vodi oponašanje neuspješnog srpskog modela zajedništva
Piše: Mile LASIĆU Džajinoj knjizi „Politička stvarnost…“ se, s pozivom na Preporod broj 5/492 iz 1991. godine, podsjeća i na postignuti kompromis uoči popisa stanovništva iz 1991. godine, „koji je predviđao sljedeće oznake za Muslimane – nacionalna pripadnost: Musliman, materinjski jezik: bosanski; vjeroispovijest: islam.“ S tim u vezi Džaja u fusnoti 364 veli: „Pledoaje za takvu poziciju pružila su tri autora brošure Muslimani i bošnjaštvo (1991), svaki iz druge perspektive: Atif Purivatra iz političke, Mustafa Imamović iz povijesne iRusmir Mahmutćehajić iz islamske.“
 |
Zašto se uopće oponaša neuspješni srpski model „jugoslavenstva“ i u slučaju „političke stvarnosti bosanstva“? Kako se samo usuđuju ovakvi ideolozi među Bošnjacima pozivati Bošnjake da ne vjeruju svojim očima, nego samo njima - pravovjernim tumačima bosanske i posebno bošnjačke nacionalne povijesti i aktualnih političkih neprilika u zemlji Bosni? |
Rasprava o bošnjaštvu kao nacionalnom imenu među Muslimanima je završena na prijelomu 1991. i 1992. godine, podsjeća profesor Džaja, a prijelaz na naziv Bošnjaci proklamiran na Drugom saboru Bošnjaka 27. rujna 1993. u Sarajevu, poslije čega je uslijedilo ustavno sankcioniranje ove promjene putem ustavnog zakona od 30. ožujka 1994. (zabilježeno u Službenom listu RBiH, god 3, br. 8 od 06. travnja 1994., str. 114.). Nesporazumi s imenom su, dakle, otklonjeni, ali problemi su ostali. „Problematičan je ostao drugi dio razvitka – povijesna slika, koju su Bošnjaci u međuvremenu razvili o sebi, s jedne strane, i o hrvatskim i srpskim sugrađanima, s druge strane“, veli Džaja na 269. i 270. strani, na kojima je obrazloženo na što se naslonila ta mitologijska „povijesna slika“ među Bošnjacima. A to nije nimalo vesela priča, jer se ta slika o sebi i drugima naslanja na Sarajevske punktacije iz 1933. godine u kojima je Bosna i Hercegovina predstavljena “kao najstarija povijesno-politička jedinica u (jugoslavenskoj) državi“, ili još jasnije u memorandumu Hitleru od 01. studenog 1941. godine, u kojemu je povijest Bošnjaka-Muslimana projicirana do 3. stoljeća, dok su Srbi i Hrvati predstavljeni kao radna snaga njihovih predaka.“
Potom profesor Srećko M. Džaja ukazuje i na mitomaniju bošnjačkih povjesničara u Drugoj Jugoslaviji, onu koja je u osnovi aktualnih tragičnih zabluda među Bošnjacima, i ne samo njima, nažalost, o zemlji Bosni i Hercegovini koja kao da se ne umije nositi sa svojom neovisnošću. (Tu se ne radi, poštovani Nikola Mihaljeviću, o „intonacijama“ koje bi trebale nekoga diskvalificirati, nego o znanju ili neznanju, pa Vam mogu samo preporučiti da se osobno čuvate jeftinih instrumentalizacija, bilo kao objekt ili subjekt, i još jeftinijih diskvalifikacija pogrešnih ljudi. One koje ste spomenuli u Vašoj kolumni treba, po mojem razumijevanju, čuvati od njih samih, a ne od mene ili od Ilije Šimića. I nemojte, dragi kolega, čitati baš meni lekciju o Bošnjacima i prijateljstvu s njima, to su priče za naivne, pogotovu s pozivanjem na Hannah Arendt govoriti nejasnim atribucijama i sintagmama o kompliciranom identitetu njemačkih Židova, i njihovom suodnosu s Nijemcima. Vjerojatno kao malo tko iz naše zemlje o tomu sam ispisao na stotine priloga i bezbroj stranica, objavljenih i u židovskim glasilima u mnogim zemljama. Uostalom, nije riječ o „ulijepljenom identitetu“, nego za to postoje puniji i točniji izrazi, na to ću se još vratiti.)
| Iole neopterećeni ili pažljiviji čitatelj neće biti iznenađen tvrdnjom ili tezom da su „političke stvarnosti“ jugoslavenstva od nekoć i bosanstva od danas vrlo slične u manifestacijskom pogledu, ali i po mogućim posljedicama. U svakom slučaju je neoborivo da uzrokuju jednako kontraproduktivno ponašanje i da su mu glavni akteri pripadnici većinskih naroda, zapravo elite tih naroda koje kao da se ne umiju ophoditi s obvezama koje proizlaze iz tih brojem i veličinom uzrokovanih konfliktnih situacija. |
„U vrijeme Druge Jugoslavije njegovala je bošnjačka historiografija i publicistika tezu o etničkom i kulturnom kontinuitetu između srednjovjekovnog bosanskog 'bogumilstva' i Bosanskih Muslimana (Muhamed Hadžijahić, Smail Balić, Adil Zulfikarpašić) kao i tezu o državnom kontinuitetu između srednjovjekovne bosanske države i bosanskog ajaleta u Osmanskom Carstvu (Avdo Sućeska, Mustafa Imamović)“, doslovno navodim Džajin sublimat sa strane 270., i baš onako kako je ispisan. I dalje: „Za vrijeme rata 1991-1995 pojačala je bošnjačka strana svoj povijesni i politički zahtjev na Bosnu i Hercegovinu tezama o Bosanskim Muslimanima kao bh. temeljnom narodu, a Srbima i Hrvatima kao rubnim fenomenima bosanske povijesti, koji su se – prema bošnjačko-muslimanskom načinu čitanja – razvili u Hrvate i Srbe tek u 19. stoljeću pod utjecajem nacionalnih pokreta iz susjedne Srbije i Hrvatske“. Potom u fusnoti broj 370 profesor Džaja navodi: „Ovu je tezu Mustafa Imamović ugradio u svoj prikaz bošnjačke povijesti (Historija Bošnjaka…). Slično je koncipirana i Povijest Bosne Noela Malcolma 1994“. U ovoj dragocjenoj fusnoti-izvoru se posebice izdvajaju Džajina pozivanja na njegove autorske polemike s nedostacima Malcolmovog prikaza bosanske povijesti, zbog kojih je, vjerojatno, Malcolm tako omiljen a Džaja tako neomiljen među bošnjačkom akademskom elitom.
Hrvatske zablude glede Bosne nisu, inače, izostavljene iz Džajine knjige, kako bi se nekomu malicioznijem i neupućenom moglo učiniti, one se u mojem eseju o „političkoj stvarnosti bosanstva“ nužno guraju na marginu. Dakle, nisu izostavljene hrvatske zablude o sebi i drugima kako bi se šutjelo o hrvatskim grijesima glede hrvatstva u BiH i BiH u cijelosti, nego iz metodoloških razloga neadekvatne usporedbe.
III
Za mene najdragocjenija metodološka Džajina uputa, ona koja me je i inspirirala za ovaj politološko-povijesni esej, je direktna usporedba tragi-komičnih velikosrpskih i velikobošnjačkih zabluda glede podrijetla i umišljene povijesne veličine, nijekanja drugih i suodnosa s onima s kojima se velika, nevjerojatna bliskost da ustvrditi prostim okom, a zbog čega su neki ljudi u svim bh. etnijama sretni, a drugi vrlo nesretni. Ta je bliskost među nama u svemu izuzev, možda, u religijama tako očigledna, da njezino nijekanje automatski budi sumnju u tzv. zadnje namjere onih koji bliskost niječu. A ako je vjerovati mudrim ljudima poput liberalnog katoličkog teologa profesora dr. Hansa Kuenga, i sve velike svjetske religije su istoga korijena, abrahamskoga, ergo već time i sve bh. religije.
Hrvatske zablude glede Bosne nisu, inače, izostavljene iz Džajine knjige, kako bi se nekomu malicioznijem i neupućenom moglo učiniti, one se u mojem eseju o „političkoj stvarnosti bosanstva“ nužno guraju na marginu. Dakle, nisu izostavljene hrvatske zablude o sebi i drugima kako bi se šutjelo o hrvatskim grijesima glede hrvatstva u BiH i BiH u cijelosti, nego iz metodoloških razloga neadekvatne usporedbe.
III
Za mene najdragocjenija metodološka Džajina uputa, ona koja me je i inspirirala za ovaj politološko-povijesni esej, je direktna usporedba tragi-komičnih velikosrpskih i velikobošnjačkih zabluda glede podrijetla i umišljene povijesne veličine, nijekanja drugih i suodnosa s onima s kojima se velika, nevjerojatna bliskost da ustvrditi prostim okom, a zbog čega su neki ljudi u svim bh. etnijama sretni, a drugi vrlo nesretni. Ta je bliskost među nama u svemu izuzev, možda, u religijama tako očigledna, da njezino nijekanje automatski budi sumnju u tzv. zadnje namjere onih koji bliskost niječu. A ako je vjerovati mudrim ljudima poput liberalnog katoličkog teologa profesora dr. Hansa Kuenga, i sve velike svjetske religije su istoga korijena, abrahamskoga, ergo već time i sve bh. religije.
| Ima li itko u ovoj zemlji da se odgovorno pozabavi tom legitimnom metodom, s kojom se, doduše, riskira još veća neefikasnost političkog sustava, ali se ne dovodi u pitanje integritet zemlje i izbjegavaju se razne vrste majorizacija i otvoreni sukobi. Nije li to, možda, i najvažnije u ovom momentu? |
Iole neopterećeni ili pažljiviji čitatelj neće biti iznenađen tvrdnjom ili tezom da su „političke stvarnosti“ jugoslavenstva od nekoć i bosanstva od danas vrlo slične u manifestacijskom pogledu, ali i po mogućim posljedicama. U svakom slučaju je neoborivo da uzrokuju jednako kontraproduktivno ponašanje i da su mu glavni akteri pripadnici većinskih naroda, zapravo elite tih naroda koje kao da se ne umiju ophoditi s obvezama koje proizlaze iz tih brojem i veličinom uzrokovanih konfliktnih situacija. Sama „politička stvarnost“ tih manipulacijom nabijenih i zlorabljenih pojmova „jugoslavenstva“ i „bosanstva“ je skoro identična, o tomu uostalom pišem upravo u feljtonu „Requiem za jednu veliku zemlju“, u Oslobođenju. I primjera otvorene i grube manipulacije „bosanstvom“, kao nekoć „jugoslavenstvom“, je sve više, suptilnije su rjeđe. Po Džaji, radi se, čak, o svojevrsno „zatvorenom povijesno-ideološkom krugu“, pri čemu su „samo uloge bile zamijenjene: na početku je - sredinom 19. stoljeća – stajao Vuk Stefanović Karadžić s velikosrpskom ideologemom 'Srbi svi i svuda', a sada na završetku 20. stoljeća – bošnjačka publicistika i historiografija s bošnjačkom ideologemom: 'BiH je kulturno, politički i jezično homogenija od ijednog svoga susjeda. Može se govoriti o multikulturnom sadržaju Srbije, čak i Hrvatske, ali ne i Bosne i Hercegovine.'.“ (Tako glasi, navodi Džaja u fusnoti 371, formulacija bh. intelektualca Rusmira Mahmutćehajića.)
VEZANI TEKSTOVI: |
Otkud uopće potreba – zapitat ćemo se poslije ovih opširnih navođenja - da intelektualci s imenom i reputacijom nameću lažnu „povijesnu sliku“ o svojoj zemlji, o sebi samima, o svojoj naciji i njojzi sličnima, totalno isprepletenim kroz povijest. Zašto se uopće oponaša neuspješni srpski model „jugoslavenstva“ i u slučaju „političke stvarnosti bosanstva“? Kako se samo usuđuju ovakvi ideolozi među Bošnjacima pozivati Bošnjake da ne vjeruju svojim očima, nego samo njima - pravovjernim tumačima bosanske i posebno bošnjačke nacionalne povijesti i aktualnih političkih neprilika u zemlji Bosni? Ne želim se baviti spekulacijama o njihovim motivima, ali bih se usudio ponoviti tezu o „zadnjim namjerama“, onim koje ne podrazumijevaju ravnopravnost i toleranciju, uvažavanje Drugosti, nego majorizaciju i preglasavanje, nametanje jednog ahistorijskog, ideološko-politički prevladanog koncepta upravljanja etničkim konfliktima u složenoj zemlji putem posebnih prava većinske nacije, što se više skoro nigdje ne prakticira. Takvo što je uvijek vodilo katastrofi, malo je koja asimilacija uspjela, unitarizacija je uvijek izazivala konflikte, i imala grozne posljedice i za naciju i zemlju u čije se ime sve to radilo. Među posve legitimne metode rješavanja inter-etničkih konflikata, uči politološka literatura, ubraja se i konsocijacijska metoda rješavanja etničkih trvenja. Ima li itko u ovoj zemlji da se odgovorno pozabavi tom legitimnom metodom, s kojom se, doduše, riskira još veća neefikasnost političkog sustava, ali se ne dovodi u pitanje integritet zemlje i izbjegavaju se razne vrste majorizacija i otvoreni sukobi. Nije li to, možda, i najvažnije u ovom momentu?
(nastavlja se)
www.depo.ba
(nastavlja se)
www.depo.ba
Постови
