Kosor-vila i Pernar-delijaMaškare su, i neka su. Neka biva što se kome sniva. Jadranka Kosor, doznaje Jutarnji list od njezinih prijateljica, posljednjih noći uopće ne spava, pa takva budna i od sna odagnana umišlja da je ljudi mrze zato što je žena. I ogorčena je što tu njezinu omraženu ženskost nitko ne prepoznaje niti uzima u zaštitu. "Gdje je sada Sarnavka?" – proziva Jadranka poznatu aktivisticu za ženska prava. A Sanje Sarnavke eno u prosvjednim povorkama, među ženama i muškarcima koji traže da im se premijerka skine s vlasti, i to ne zbog "pogrešnog" spola, nego zbog svoje promašene politike.
Prozvana Sarnavka je više puta javno prosvjedovala protiv seksističkih istupa na račun premijerke, bez obzira na to što su ta prostačka dobacivanja u pravilu stizala baš iz onog ofucanog mačističkog miljea kojemu se Jadranka Kosor uspješno dodvoravala kroz čitavu svoju političku karijeru, neraskidivo vezanu uz stranku tribalnog patrijarhalizma gdje se i dalje njeguje kult Ćaće i ćaćinske svemoći i svepameti, one generalske svepameti koja je ženama namijenila socio-biološku zadaću da domovini rađaju vojnike, crkvi svećenike, a kibicerima iz svečane maksimirske lože nogometaše. Stoga gospođa Kosor danas, prozivajući Sanju Sarnavku zbog tobožnjega grijeha nečinjenja, zapravo još jednom pokušava prokazati ženski aktivizam kao protunaravan i protunarodan, kao destruktivan i nespojiv s konzerviranim položajem žene u društvu kakvo su ustrojili HDZ-ovi konzervativci i konzervativke.
Maškare su, i neka su. Nek' svak' sniva što se njemu biva. Dečko zvani Ivan Pernar budan sanja da za njim uzdišu hrvatske djevojke. I razmeće se izjavama o "curama koje ga u posljednje vrijeme opsjedaju", te im poručuje da svoja napaljena tijela stave na čekanje, jer on sada za njih nema vremena. "Za mene nema seksa i ljubavi dok ne padne Vlada, cure će se morati strpjeti!" – veli ovaj svećenik revolucije, zamišljajući kako će mu uspon na vlast omogućiti da se popne i na sve cure za koje sanja da ga sanjaju. Do tog sretnog trenutka, dečko će upražnjavati svoj revolucionarni celibat, trenirajući čvrstu desnicu i navješćujući djevojkama da će im posvetiti svu svoju seksualnu simboličnost čim se obračuna s vladajućim "socijalistima" i "ekstremnim ljevičarima" koji ga spopadaju, napadaju i opsjedaju još žešće od ustreptalih curica.
Kao predigru tom odgođenom spolnom činu, Pernar glasno zamišlja krvavi grupnjak s "ljudima kojima je nasilje prirodna pojava", a koje će on "u datom trenutku iskoristiti za rušenje Vlade". Ali dogodi mu se, kao preksinoć u Osijeku, da smućen svojim seksualnim fantazijama pogrešno zaigra na "prirodnu" nasilničku žicu onih prosvjednika kojima nasilje nije ni na kraj pameti. Dogodi se mužjaku Pernaru da takve ljude muški pozove na nasilno probijanje policijskog kordona, pa kad ga potjeraju kao provokatora koji je došao mučki izazivati nered, on pokupi svoju podvijenu muškost, snujući kako će im svima, čim se domogne vlasti, jebati sve po spisku.
Maškare su, i neka su. Momak snažan san nek' sniva vlažan: da je svima k'o i sebi važan.
Utorak, 8.3.2011.
Najvjerniji čovjekov prijatelj (7 slova)Ima li kraja nesrećama za čovjeka koji je samoga sebe proglasio "sintezom svih nesreća u novijoj hrvatskoj povijesti"? I kakve li mu još psine priprema nemilosrdna sudbina?
Bio je jedan od utemeljitelja svehrvatskog narodnog pokreta, poigravao se masama zaneseno i prostodušno kao što se djeca igraju Pokemonima i Gormitima, Winxicama i Barbikama. Takav zaigran je u svome svijetu mašte čitavo hrvatsko pučanstvo doživljavao kao komad bukova drveta kojemu su on i njegovi stranački drugovi – kao nekakav kolektivni Geppetto – udahnuli život. I onda mu se dogodilo da se taj narod – zamišljen kao poslušna lutka s kojom se čovjek može bezbrižno igrati Domovinskog rata, demokratskih izbora, gospodarske tranzicije i sličnih igrica – pretvorio u nezahvalno čudovište koje iz večeri u večer podiže glas protiv svojega tvorca i koje se toliko obezobrazilo da je i tog dobrog starog majstora Geppetta počelo podrugljivo nazivati Pinocchijem.
Narod me je duboko razočarao: Andrija Hebrang, tužan
Kući je stigao tek nakon što su prosvjednici otišli i našem se novinaru izjadao: "Ovo mi je najteže od rata, viču da sam lopov, a cijeli se život borim protiv lopova." Izgovorio je potom i rečenicu koja može poslužiti kao utjeha svakome koga je u životu potkazao ili iznevjerio netko u čije je prijateljstvo vjerovao. Ta rečenica koja zvuči nevjerojatno i kad je čujete od Andrije Hebranga – i koju će on, znate ga već, demantirati s istom lakoćom s kojom ju je i izgovorio – glasi: "Zanimljivo da nisu išli pred Sanaderovu kuću."
Reći će možda Andrija Hebrang i to da mu Sanader nikada nije bio prijatelj, da ih je povezivala samo stranačka pripadnost, ljubav prema Hrvatskoj ili borba za državne i narodne interese... Reći će možda prijatelj Andrija kako nije htio da se ta njegova primjedba na prosvjedničko zaobilaženje kuće u Kozarčevoj ulici shvati kao poziv da demonstranti zagalame i pod prozorima Mirjane, Petre i Brune Sanader, dok je njegov bivši stranački kamarad, a njihov suprug i otac u salzburškom zatvoru... Ma što god kazao, ta će njegova rečenica ostati kao trajno upozorenje da s ljudima poput Andrije Hebranga ne treba ići ni u branje šparoga, a kamoli u stvaranje "stranke časnih i poštenih ljudi". S tipovima poput Andrije Hebranga zapravo ne treba ići nikamo, jer će vas – upadnete li u bilo kakvu nevolju – prijateljski ostaviti da se sami vadite iz nje i još će vam solidarno ustupiti i svoj dio tereta, ne biste li se lakše izvukli.
Prijateljima poput Andrije Hebranga možete unaprijed oprostiti svaku gestu, samo ako ne želite ni zamisliti što im sve opraštate.
Srijeda, 9.3.2011.
Kirurg i osam kozlićaGrintaju već dugo čitatelji i oni koji se takvima predstavljaju da su crne kronike u novinama zapasale prevelik prostor. A crne kronike, baš kao i ostale rubrike, ne boluju od pretilosti nego od pothranjenosti, zbog koje ste, ako želite steći iole jasniju sliku o nekom događaju, primorani na čitanje barem 4-5 novina. Problem je s crnim kronikama, dakle, što nisu crne nego blijedosive, kao da se u njima ne piše o životu i smrti, nego kao da se i na tim stranicama turpija o HDZ-u, SDP-u i sličnim firmama čiji je posao da ovu zemlju održavaju u stanju ni života ni smrti.
Ne grintam ja, samo prijavljujem da su mi baš sve dnevne novine koje su pisale o zagrebačkom kirurgu koji je svojim malokalibarskim oružjem masakrirao stado koza u Nerezinama zatajile poneku temeljnu informaciju. Iz svih se novina moglo doznati da je kirurgu starom 64 godine pao mrak na oči, a potom i oružana odmazda na pamet, kad je u dvorištu svoje vikendice zatekao zalutalo stado koza i kozlića, te vidio svoje obrštene voćke i cvjetne nasade. Dograbio je pušku i kirurški precizno ustrijelio kozu i osam kozlića, te uz pomoć prijatelja uhvatio i vezao još četiri. Ostatak stada se bijegom spasio od kaprocida, a protiv masovnog kozoubojice je podnesen optužni prijedlog Prekršajnom sudu u Malom Lošinju zbog povrede Zakona o oružju. I to je ostalo zapisano manje-više u svim novinama.
U Novom listu rečeni Hlevnjak tvrdi da je te koze koje "izgledaju kao male krave" poubijao u samoobrani, žali se da je "neugodno iznenađen odjekom vijesti o incidentu" i prijavljuje da je već dobio "otvorene prijetnje pojedinaca koji brane životinjski svijet".
Čemu sad prijetnje? A čemu i moralne osude liječnika koji je ubijao koze "misleći da radi nešto korisno"? Kakav moral i kakva osuda u zemlji gdje se umjesto pravde zadovoljava pohlepa? Neka stoga, u duhu vremena i prostora, i doktoru Hlevnjaku bude dano da uživa u svojoj lovini i da te kozline glođe i preživa sve dok se sam ne raspukne od te krvavo stečene koristi.
Četvrtak, 10.3.2011.
Od Kaptola pa do BruxellesaSve je pošlo k vragu. Evo nas i velečasni Ivan Miklenić u uvodniku novog brojaGlasa Koncila gura u tu Bezbožnu Europsku Uniju (skraćeno: BEU) u kojoj – kako smo često bili upozoravani i na svetim misama i na stranicama njegova lista – Hrvatima prijeti gubitak nacionalnog i kršćanskog identiteta.
Zabrinuo se velečasni nad "povijesnim trenutkom koji zahtijeva suradnju, konsenzus i političku odgovornost za dobro svih hrvatskih građana", pa se izjasnio za raspisivanje izbora tek nakon što Hrvatska dovrši pristupne pregovore za ulazak u BEU, te se s Božjim blagoslovom "pozicionira u zapadnome europskom demokratskom svijetu, kamo po kulturi i povijesti pripada". Opleo glavni urednikGlasa Koncila po parlamentarnoj opoziciji koja se, tražeći izvanredne izbore, svrstala uz "skrivene političke snage" koje – kako tvrdi kaptolski oniromant – "sanjaju balkansku asocijaciju i pozicioniranje što slabije Hrvatske na Balkanu".
Gleda ih velečasni Miklenić netremice kako tako napadno skrivene po svim tim važnim punktovima "sustavno rastaču hrvatski nacionalni i kulturni identitet, hrvatsku suverenost, priječe stvarnu demokratizaciju društva, onemogućuju funkcioniranje pravne države, svim sredstvima brane svoje povlastice u gospodarstvu, medijima i slično". Gleda ih velečasni Miklenić kao da je vidoviti Milan i samo što ih za uši ne povuče jer su mislile da će njega, kaptolskoga lisca, prevariti time što su za svoje skrovište izabrale vrh njegova nosa po kojemu bjesomučno plešu, misleći kako ih on upravo tu neće vidjeti.
Zaokupljen tim prepredenim skrivačima, urednik Glasa Koncila odvraća pogled od onih neskrivenih snaga koje paradirajući oltarima i crkvenim tiskovinama anatemiziraju BEU usklikujući kako "dužnosnici iz Europske Unije trebaju klečeći doći u Zagreb i u Vukovar i u Knin i moliti nas da dođemo u Europsku Uniju i da tako malo povećamo postotak čestitih, vrijednih, poštenih i pametnih ljudi u Europskoj Uniji" i kako "Europa nije zaslužila nas Hrvate". Ponaša se Miklenić kao da prije jedva mjesec dana jedan hrvatski biskup nije propovijedao kako mu proces hrvatskog pristupanja kletoj Uniji "djeluje odvratno i ponižavajuće" i kao da je prečuo biskupov vapaj: "Hoće li ovakva politika Europske Unije na jedan uvijeni način prisiliti ovu zemlju da svoj imutak rasproda u bescjenje, a stanovništvo ostane bez posla i izvora egzistencije?"
I gdje je sada taj biskup da upita: zašto i Glas Koncila gura ovu zemlju da na koljenima plazi u BEU, izručujući joj svoj poniženi narod? Da i Njegova Preuzvišenost već nije u Bruxellesu?
Petak, 11.3.2011.
Josipović – krnje ili kokolo?Predsjednik splitsko-dalmatinskog županijskog SDP-a je rekao da je to ponižavajuće i uvredljivo, a s njim se složio i predsjednik HDZ-a iste županije. Međustranačko suglasje je postignuto po pitanju izbora i stylinga krnje na krnjevalu u Kaštel Sućurcu, gdje je za sve grijehe platila i plamtila lutka s likom Ive Josipovića, odjevenog u srpsku narodnu nošnju, s neizostavnom šajkačom i opancima. Krnju je pratila maškarana povorka okovanih hrvatskih zatvorenika pristiglih iz srpskih tamnica, koja je uz pratnju dragačevskih trubača pjevala "Od Vardara pa do Triglava". I eto, to je to što i SDP i HDZ smatraju poniženjem i uvredom.
Ako na izbor i styling sućuračkoga krnje gledamo u kontekstu one dalmatinske karnevalske tradicije koja se dodvorava vladajućem mentalnom kodu i koja spaljuje simbole onoga što bi na lomači, kad bi joj se moglo, užgala i izvršna vlast, tada bi Josipoviću trebala biti čast što je u Kaštelima planuo upravo on i upravo zato što je prepoznat kao simbolički izdajnik bižuterijskog hrvatstva. Časnije je biti na takvoj lomači nego među šovenima, makar se oni maškarali u raspojasana karnevalska nevinašca, koji je potpaljuju. I nije ni ponižavajuće niti je uvredljivo to što se hrvatski predsjednik, izgorjevši u Kaštel Sućurcu skupa sa šajkačom (a koja je u Srbiji nekoć – svim današnjim šovenima na čuđenje – nazivana hrvatskom kapom), i mimo svoje volje solidarizirao s onim Jovanom koji svake godine biva ritualno spaljen u Vodicama.
Gori, gori, moj predsedniče: Ivo Josipović, nezapaljen
Jer ako si krnje na krnjevalu, ne moraš to biti i izvan njega. Ne moraju se s tobom u ovim danima protesta i gnjeva sprdati svi "predsjednici kućnih savjeta i mjesnih zajednica, nogometnih klubova, uprava, pa i političkih stranaka" kojima je Huljić namijenio svoj tržišno-buntovni refren "Kontra svih, kontra svih / A najviše kontra njih / Robija, robija / Prezidente, ajde ća!". I ne moraš ostati obilježen kao predsjednik kojemu je poslovođa "Magazina" javno prodao ciglu svoje naklonosti.
Ako se čovjek uopće treba prepoznavati u Huljićevoj pjesmarici, puno je bolje da pomisli kako se na njega odnosi ono "Prezidente, ajde ća!" negoli ono "Kokolo moj". Tim prije što autor nije naglasio da je Ivo Josipović izuzet od tog kokolavanja.
*Tekstove iz Novog lista prenosimo uz dozvolu autora
e-novine.com
Постови
