PREKRAJANJE HISTORIJE UZ POMOĆ KAMERE: Nismo počinili genocid u Srebrenici, ali ako budete srali, ponovićemo ga!
Utorak | 01.03.2011.
'Menadžer' je već odavno izdahnuo u Hagu, doktorica biologije je izašla iz zatvora, Dabić već odavno nije Karadžić, Srđan Dragojević je napokon objelodanio članstvo u SPS-u, krug se zatvorio... Šta je ostalo? Jeftini PR trikovi. I prekrajanje historije uz pomoć kamere
Piše: Sanjin PEJKOVIĆ (e-novine.com)Sjeo sam prije neki dan da pogledam "Srpski film". Čekao sam da se sva medijska buka stiša, da ljudi prestanu brojati na koliko je mjesta film cenzurisan u Velikoj Britaniji, koliko se naroda onesvjestilo, ko je sve film nazvao pederskim, bolesnim, razvratnim itd itd. PR trikovi filmskog tima, bazirani na ciframa – nebitno da li se radi o gledanosti, cenzurisanju, minutama – me ne zanimaju.
Nakon sat i po filma mogao sam mirno zaspati jer sam dobio ono što sam i očekivao. Apologetski, jeftini, dobro urađeni konzervativni horor koji ni po čemu dublje ne istražuje ono za šta nas ubjeđuje da će istražiti, noseći svoj naslov kao breme okaljanog kolektiva u kojem je nastao. Jer da nema imena, "Srpski film" bi bio jedan od trash horora od kojeg ne bih ništa očekivao i u kojem bih sigurno našao par detalja koji bi me zgrozili, ali na koje bih zaboravio već par dana poslije, kad bih gledao "Hostel", devetnaesti dio "Sawa", neki japanski horror ili ambiciozni amaterski uradak na internetu. Sad mi je ostao najviše gorak ukus prepoznatljivosti. Ovo je već viđeno i to u dijametralno suprotnim žanrovima novije srBske kinematografije.
Ako se zove srpski i ima pretenzije da metaforički oslika stanje u državi, ovaj film direktno laže. Nisu svi bili nadrogirani, nije svima veliki bolesni master mind šaptao u uho šta da rade. Srpski film je tipično prebacivanje krize na nevidljive vođe, koje će simbolizirati svo zlo našeg svijeta. Fritzlovi, Miloševići, Hitleri. Običan svijet i banalnost njihovih skrivenih zala se svakim filmom zatire sve dublje ispod tepiha |
Ono zbog čega se dosad najviše diskutovalo zbog "Srpskog filma" jeste ekstremno nasilje. A zapravo, šokantne i jezive slike odvraćaju pažnju od retrogradnog sadržaja filma - ugroženosti najsvetijeg simbola srpskog bića, tj srpske familije. Film počinje idiličnim uramljivanjem srećne familije u kontekst kriznih vremena i mada sin otkriva da je tatina prošlost bila glumljenje u pornićima, sve se to izgladi šaljivim tonom i ljubavlju koja izvire iz mitskog trojstva tata - mama - sin. Otac će pristati da glumi u filmu o kojem ništa ne zna, međutim kad odbije da ispunjava sve bolesnije fantazije tajanstvenog direktora institucije, biva drogiran i protiv svoje volje izvršava sva zlodjela. Ovdje počinju, naravno, i moji problemi s filmom. Jer, ako se zove srpski i ima pretenzije da metaforički oslika stanje u državi, ovaj film direktno laže. Nisu svi bili nadrogirani, nije svima veliki bolesni master mind šaptao u uho šta da rade. Srpski film je tipično prebacivanje krize na nevidljive vođe, koje će simbolizirati svo zlo našeg svijeta. Fritzlovi, Miloševići, Hitleri. Običan svijet i banalnost njihovih skrivenih zala se svakim filmom zatire sve dublje ispod tepiha.
Čitajuci intervjue sa režiserom i timom filma, nalazim na čudno banalne ideje.Spasojević kontradiktorno predstavlja sliku Srbije u intervjuu za Slobodnu Dalmaciju: ”Ovaj film na metaforičan način govori o hororu koji se posljednjih desetljeća odvijao na prostorima bivše SFRJ i u kojem smo svi sudjelovali. Tako da sa svima nama nešto očito nije u redu. Danas je problem u nespretnim pokušajima Srbije da igra po pravilima 'slobodnog svijeta' - a po tim pravilima mora igrati - koja često završavaju veoma loše i po Srbiju i po ljude koji u njoj žive.”
Čitajuće probe ratnog scenarija
Čitajuci intervjue sa režiserom i timom filma, nalazim na čudno banalne ideje.Spasojević kontradiktorno predstavlja sliku Srbije u intervjuu za Slobodnu Dalmaciju: ”Ovaj film na metaforičan način govori o hororu koji se posljednjih desetljeća odvijao na prostorima bivše SFRJ i u kojem smo svi sudjelovali. Tako da sa svima nama nešto očito nije u redu. Danas je problem u nespretnim pokušajima Srbije da igra po pravilima 'slobodnog svijeta' - a po tim pravilima mora igrati - koja često završavaju veoma loše i po Srbiju i po ljude koji u njoj žive.”
Čitajuće probe ratnog scenarija
Svi smo sudjelovali, svi smo isti. Međutim, alternativu ne smijemo nalaziti ni u približavanju ”slobodnom svijetu”, koji god da je. "Srpski film" ponavlja mantru ”svi smo krivi, svi smo istovremeno i žrtve”. Niveliranjem zločina se dolazi samo do još jednostavnijih klišea, a ne do bolnog suočavanja sa uzrocima. Nigdje se u filmu ne spominje da je menadžer, bolesnik koji tjera oca (igra ga Srđan Todorović) na perverzluke, od nekog dobio mandat da to radi. Prvi demokratski izbori u bivšoj Jugoslaviji ljudima su donijeli ono za šta su oni i glasali, i u najmanju ruku je nemoralno ”zaboraviti” činjenicu da je Slobodan Milošević dobio glasove svojih ”žrtava” bez nekog većeg drogiranja. Sa smjehom su se palili gradovi i sela, ubijali nevini, silovale žene. No mahmurluk i buđenje opozicionih sila u Srbiji krajem 90-tih je često problematizirao Miloševićevo gubljenje sva tri rata, a ne njihovo iniciranje i vođenje.
Jedan film ne čini proljeće. Ali revija sličnih spektakala, koji prividno nude balansiranu sliku, polako prekrajaju historiografiju kroz reprezentaciju i zalaze u ono što Hutcheonnaziva historiografska metafikcija koja se publici servira kao istina. Signifikantna je deideologizacija u “objašnjavanju” zajedničke prošlosti ali i stanju u Srbiji danas. Mitski drekavci i podzemni kanali 90-tih su zamjenjeni sveprisutnom zbunjenošću, dekontekstualiziranjem, izbjegavanjem trezvenog suočavanja i, u nekim slučajevima, direktnim lažima. Od Markovićevih zbunjenih glumaca u filmu "Turneja", koji kao da su iz svemira a ne iz susjedne države, i zbunjenih glavnih likova "Sivog kamiona crvene boje", do povrataka u prošlost, bilo dragojevićevskih, “objašnjavajućih”, ili Šotrinih“mitsko-eufemizirajućih” slika, postepeno se i sve više ideološki zamagljuje. Sve se to počesto uredno zamaskira naoko kritičnim pogledom na sopstvenu državu i narod, što filmovima često obezbjeđuje festivalske karte u inostranstvu (vidi pod: Goran Paskaljević). Čini se da se u silnom koncentrisanju na Kusturicu i njegove filmove (o kojima se, baj d vej, najmanje i piše, da budemo iskreni) često ne primjećuje da postoje filmovi i režiseri koji su duboko problematičniji u svojim gledanjima na protekle ratove u bivšoj Jugoslaviji.
Jedan film ne čini proljeće. Ali revija sličnih spektakala, koji prividno nude balansiranu sliku, polako prekrajaju historiografiju kroz reprezentaciju i zalaze u ono što Hutcheonnaziva historiografska metafikcija koja se publici servira kao istina. Signifikantna je deideologizacija u “objašnjavanju” zajedničke prošlosti ali i stanju u Srbiji danas. Mitski drekavci i podzemni kanali 90-tih su zamjenjeni sveprisutnom zbunjenošću, dekontekstualiziranjem, izbjegavanjem trezvenog suočavanja i, u nekim slučajevima, direktnim lažima. Od Markovićevih zbunjenih glumaca u filmu "Turneja", koji kao da su iz svemira a ne iz susjedne države, i zbunjenih glavnih likova "Sivog kamiona crvene boje", do povrataka u prošlost, bilo dragojevićevskih, “objašnjavajućih”, ili Šotrinih“mitsko-eufemizirajućih” slika, postepeno se i sve više ideološki zamagljuje. Sve se to počesto uredno zamaskira naoko kritičnim pogledom na sopstvenu državu i narod, što filmovima često obezbjeđuje festivalske karte u inostranstvu (vidi pod: Goran Paskaljević). Čini se da se u silnom koncentrisanju na Kusturicu i njegove filmove (o kojima se, baj d vej, najmanje i piše, da budemo iskreni) često ne primjećuje da postoje filmovi i režiseri koji su duboko problematičniji u svojim gledanjima na protekle ratove u bivšoj Jugoslaviji.
Filmovi raznih žanrova i, na prvi pogled različitih tematskih spektara, a koji se prave u današnjoj Srbiji, pričaju slične priče kao i Kusturica, ali pod velom kritike društva u kojem su nastali. Na prvi pogled izgleda da postoji antirežimski stav, suprotan od Kusturice, koji se karakteriše kao režimski čovjek. No, sve mi se čini da ovih nekoliko filmova post-miloševićevske srpske kinematografije na različite načine ide u korak s dodikovštinama tipa: "Nismo počinili genocid u Srebrenici, ali ako budete srali, ponovićemo ga" |
Filmovi raznih žanrova i, na prvi pogled različitih tematskih spektara, a koji se prave u današnjoj Srbiji, pričaju slične priče kao i Kusturica, ali pod velom kritike društva u kojem su nastali. Na prvi pogled izgleda da postoji antirežimski stav, suprotan od Kusturice, koji se karakteriše kao režimski čovjek. No, sve mi se čini da ovih nekoliko filmova post-miloševićevske srpske kinematografije na različite načine ide u korak s dodikovštinama tipa: "Nismo počinili genocid u Srebrenici, ali ako budete srali, ponovićemo ga".
Uloga kamere
Metafilmska reprezentacija zločina koja se provlači kroz noviju srpsku kinematografiju interesantna je za dublju analizu. U "Četvrtom čoveku" je suočavanje glavnog lika – čija amnezija simbolizira amneziju čitave nacije, nespremne da se suoči sa vlastitim zlodjelima – dramaturški efikasno prikazana u zadnjoj sceni. Kaseta prepuna snimljenih zlodjela, pohranjena i duboko sakrivena u stanu, podsjeća bivšeg vojnika da je sasvim svjesno i hladnokrvno činio sve ono što mu je postratna trauma izbrisala iz glave.
Uloga kamere
Metafilmska reprezentacija zločina koja se provlači kroz noviju srpsku kinematografiju interesantna je za dublju analizu. U "Četvrtom čoveku" je suočavanje glavnog lika – čija amnezija simbolizira amneziju čitave nacije, nespremne da se suoči sa vlastitim zlodjelima – dramaturški efikasno prikazana u zadnjoj sceni. Kaseta prepuna snimljenih zlodjela, pohranjena i duboko sakrivena u stanu, podsjeća bivšeg vojnika da je sasvim svjesno i hladnokrvno činio sve ono što mu je postratna trauma izbrisala iz glave.
Birajući ime za film, režiser Spasojević je učinio genijalan potez (možda najbolji potez u karijeri) za lansiranje filma u inostranstvo. Ovo je u stvari slika s druge strane Kusturičinog ogledala, drugo lice Kusturičine medalje. Prikazujemo Zapadu ono što hoće da gleda – smrt, ubijanje, silovanje, nakaznost nasilja. Ali im nećemo ponuditi adekvatan odgovor, mada ga obećavamo u samom imenu filma. Naprotiv, zamazaćemo im oči. I kao što Kusturičini likovi ne znaju šta rade, ni protagonisti "Srpskog filma" nemaju pojma šta i kako, zbog same činjenice da im neko naređuje i daje zapovjesti kako da se ponašaju. Ni na koji način nismo krivi, jer nam je bolesni menadžer čitavo vrijeme naređivao. Na internacionalnoj sceni dobija se slika progresivnog filma, koji u stvari vješto koristi jeftine političke poene zarad senzacionalizma. Šupljikavost, ispraznost, kao fol samokritika, srpske kurčine (jes’ da smo totalno ludi ali vidi koliki nam je kurac, bar se toga ne moramo stiditi), sve to prolazi jer se diskusija svodi na ime filma i kolektiv kojeg ime obuhvata. Samo prelistavanje foruma na kojima se diskutuje o filmu, daje jasnu sliku stanja stvari. Jesmo li ovako ludi, što nas ovako prikazuje, ovo je pravo stanje stvari, svaka mu čast, ima muda (!) itd. Ime je zamaskiralo plitki, naivni, beskrupulozni sadržaj i svaka kritika prozaičnosti sadržaja će se na kraju svesti na samo ime. Ako se nekom film svidio, srbomrzac je. Ako se nekome film ne sviđa, srbomrzac je jer ne voli kolektiv koji (nevoljko) stoji iza filma. Kao i kurac. Radi užasne stvari, ali vidi ga kolikački je. I naš je.
 |
Dok je u "Četvrtom čoveku" i "Porno bandi" kamera tu da bude svjedok svjesnih zlodjela, u "Srpskom filmu" ona služi kao dokaz da glavni lik nije bio svjestan šta je radio dok je činio zločine. Kamera tu štiti silovatelja, mučitelja, ubicu oslobađa krivice jer on doslovno ”nije znao šta radi” i to ostaje zabilježeno na filmskoj traci |
Paul Connerton se bavi disciplinom memory studies, ali na interesantan način analizira kolektivno zaboravljanje. Da bi se nečega sjetili, nešto moramo i potisnuti iz javnog diskursa. Obreo sam se u Beogradu neke godine kad su se filmovi o Srebrenici počeli prikazivati na srpskoj televiziji. Najglasnija reagovanja su se kretala od izjava o izdaji televizije do smušenih četničkih protesta u centru grada. Treći su odavali nevoljkost zbog otvaranja razgovora o predugo zataškavanim gnusnim temama. Sve tri kategorije jasno svjedoče o ”sporazumu” između države, medija i naroda o neotvaranju Pandorine kutije. Gledanje filma u kojem Škorpioni ubijaju šest ljudi u Trnovu, u okolini Srebrenice, ostavlja dojam da je sve konstruisano za oko kamere. Komentari osobe koja snima, o tome da baterija nestaje i da neće izdržati, te konstantna pitanja Škorpiona da li je i šta je stigao zabilježiti na traku, svjedoči o važnosti dokumentiranja ovog užasnog zlodjela. Kamerman požuruje svoje suborce tako da stignu ubiti prave ljude prije nego baterija ”crkne”. Da je video kaseta bila moguća za iznajmiti u videotekama u Šidu, odakle je većina Škorpiona poticala, govori između ostalog o morbidnom ritualnom performansu gledanja nečega što je odavno prestalo biti stvarno.
Video snimak se transformisao u konstantno ponavljanje, ”da se ne zaboravi”. A popularnost iznajmljenog videa svjedoči da su se ljudi vrlo rado prisjećali ”herojstva”. Međutim, kad Lazar Stojanović napravi film o zločinima u Srebrenici, on postaje neprijatelj nacije koja odjednom neće da zna za ono što je zabilježeno kamerom. Svojevrstan je to žižekluk koji efikasno prikazuje dihotomiju između poželjnih i nepoželjnih prikazivanja novije istorije.
U "Srpskom filmu", kao i u "Porno bandi" i "Četvrtom čoveku", kamera postaje aktivni član filma, bilježeći počinjena zlodjela. Dok je u "Četvrtom čoveku" i "Porno bandi" kamera tu da bude svjedok svjesnih zlodjela, u "Srpskom filmu" ona služi kao dokaz da glavni lik nije bio svjestan šta je radio dok je činio zločine. Kamera tu štiti silovatelja, mučitelja, ubicu oslobađa krivice jer on doslovno ”nije znao šta radi” i to ostaje zabilježeno na filmskoj traci.
"Menadžer" je već odavno izdahnuo u Hagu, doktorica biologije je izašla iz zatvora,Dabić već odavno nije Karadžić, Srđan Dragojević je napokon objelodanio članstvo u SPS-u, krug se zatvorio. Šta je ostalo? Jeftini PR trikovi. I prekrajanje historije uz pomoć kamere.
Video snimak se transformisao u konstantno ponavljanje, ”da se ne zaboravi”. A popularnost iznajmljenog videa svjedoči da su se ljudi vrlo rado prisjećali ”herojstva”. Međutim, kad Lazar Stojanović napravi film o zločinima u Srebrenici, on postaje neprijatelj nacije koja odjednom neće da zna za ono što je zabilježeno kamerom. Svojevrstan je to žižekluk koji efikasno prikazuje dihotomiju između poželjnih i nepoželjnih prikazivanja novije istorije.
U "Srpskom filmu", kao i u "Porno bandi" i "Četvrtom čoveku", kamera postaje aktivni član filma, bilježeći počinjena zlodjela. Dok je u "Četvrtom čoveku" i "Porno bandi" kamera tu da bude svjedok svjesnih zlodjela, u "Srpskom filmu" ona služi kao dokaz da glavni lik nije bio svjestan šta je radio dok je činio zločine. Kamera tu štiti silovatelja, mučitelja, ubicu oslobađa krivice jer on doslovno ”nije znao šta radi” i to ostaje zabilježeno na filmskoj traci.
"Menadžer" je već odavno izdahnuo u Hagu, doktorica biologije je izašla iz zatvora,Dabić već odavno nije Karadžić, Srđan Dragojević je napokon objelodanio članstvo u SPS-u, krug se zatvorio. Šta je ostalo? Jeftini PR trikovi. I prekrajanje historije uz pomoć kamere.
Sa sajta Depo . ba preuzeo Radovića sokak
Najnovije vijesti možete pogledati OVDE
Постови
