rajska ptica

11. 3. 2011. | posted in |

Bila jednom jedna rajska ptica, vesela i prekrasne unutrašnje ljepote. Činilo se da njeno perje sjaji upravo zbog slobode u kojoj uživa i zbog vrijednosti koje posjeduje. Mnogi su njome bili zadivljeni i očarani, no bilo je i onih zavidnih. To joj, međutim, nije jako smetalo jer je posjedovala unutrašnji mir i znala šta je u životu važno.

Jednog je dana naišla na zlatni kavez koji je svojom ljepotom bio dostojan njenoj i on joj predloži da ostane. Rajsku je pticu privlačio taj kavez, ta mirnoća koja je bila suprotnost njenoj živosti, a kako je čeznula za trajnim domom pristala je da ostane pod uslovom da vrata uvijek ostanu otvorena. Kavez nije imao ništa protiv i bio je srećan da može pružiti dom ovoj predivnoj ptici.

Zajedničke su godine prolazile i rajska se ptica brzo navikla na život u novom domu. S vremena na vrijeme uživala je još uvijek u izletima kroz šumu, ali je ipak većinu vremena provodila uređujući svoj dom. Nakon nekog vremena i sama je imala svoju malu rajsku pticu o kojoj se trebalo brinuti. Sve je više vremena provodila brinući se o svom potomku i njeni su izleti postali sve rjeđi. Vrata su sve češće ostajala zatvorena i polako su počela rđati.

Na početku se veselila svom novom životu i nije osjećala da joj nešto nedostaje. Imala je svoj zlatni kavez i svog potomka. Ali, kako su godine prolazile i njena mala ptica sve više rasla i postajala samostalnija, tako se kod nje sve češće javljao osjećaj da joj nešto nedostaje, no nije znala tačno šta.

Jednog je dana u prolazu, slučajno dotakla vrata, ali ona su ostala zatvorena. Tek nakon nekoliko pokušaja ona su se otvorila i odjednom je na krilima osjetila topli vazduh. Činilo se kao da je tog trenutka njeno perje zasjalo.

„Sad znam šta mi je nedostajalo!“ povikala je radosno. U tom je trenutku kavez zapitao:

„Šta to radiš?“

„Želim videti da li još uvijek mogu letjeti, da li me svijet još uvijek voli i da li sam još uvijek onakva kakva sam nekada bila.” – odgovorila je ptica.

„Ali tebi to nije potrebno, ti imaš mene. Ja te volim i prihvatam ovakvu kakva jesi.” – pokušavao je kavez spriječiti njen let. Bilo ga je strah da je ne izgubi.

„To mi više nije dovoljno. Ja nisam stvorena samo da bi bila u tvom kavezu, koliko god u njemu lijepo bilo.” – rekla je mirno.

„Molim te ostani. Bez tebe će biti pusto i ne znam da li ću moći živjeti sam.” – rekao je kavez tužno.

„I ti si meni još uvijek potreban. Ne želim tražiti novi dom, ali ne mogu ni biti samo sa tobom.” – odgovorila je ptica i dodala: „Vratiću se…”

Još neko vrijeme su tako u tišini stajali, tražeći riječi koje ne bi ono drugo povrijedile, a opet bile dovoljno jasne. Tek u sumrak kada je nebo počelo mijenjati boje, kavez reče jedva čujnim glasom:„Znam da te silom ne mogu zadržati. Ljubav je dijete koje se rađa iz slobode. Zato leti prijatelju. U mislima ću biti uvijek sa tobom.” U tom su se trenutku vrata još malo otvorila i posljednja zraka sunca obasjala je perje rajske ptice i odjednom se vratio onaj izgubljeni sjaj.

„Vratiću se jer si i ti meni potreban.” – tim se riječima oprostila i uzdigla visoko u vazduh. Njeno je perje zasjalo hiljadu puta ljepše nego prije jer je osim slobode sada našla i vjernog prijatelja.