O kakvoj nezavisnosti da pričamo, kakav jubilej da slavimo i šta je zaista ovdje nezavisno? Daj da budemo realni i odvojimo bitno od nebitnog, svakodnevno od vjekovnog, jasno od nejasnog i priznamo si da su jedine stavke koje su se osamostalile u nezavisnosti: pamet od mozga, smisao od razloga, normalan život od privida
piše: Nermin Čengić
Kad je devetsto-devedesete godine onoga vijeka narod ujedinjeno zakoračio u pluralizam, uz još postojeće, iako već klimave, zakletve Titu, bratstvu-jedinstvu i zajedničkoj domovini svih naroda i narodnosti, jedni nisu ni slutili, a neki su se tad tek potajno nadali, da će usljediti sveopšta borba za nezavisnost jednih od drugih, od vrha pa sve do najnižih mogućih razina.
Glasalo je i staro i mlado,
uz zakletvu da smo svi k’o jedno.
Izašlo se na izbore važno,
postizborno stanje osta bijedno.
I dobiše svako što je htio. Svi se kleli da to nisu htjeli, al’ kad su rezultati počeli pristizati prepoznalo se stvarno stanje na terenu. Jedni će reći da je tu bilo i previše mešetarenja lokalnih izbornih komisija koje su hiljade mrtvih dizali i davali im pravo glasa. No, matematička je činjenica: i da su sve mrtve digli, sve te nove demokratske snage što nacionalizmom odišu, ne bi uspjeli postići tako spektakularne rezultate. Narod se opredijelio, pa neka mu.
Ali tu se nije moglo stati,
krenuše se zdušno odvajati.
Od Slovenca, Hrvata, Bošnjaka
pokaza se da je želja jaka,
da se ništi što je do tad bilo,
samostalno boljim se činilo.
Referendum raspisala raja
da se vidi kome s’ veća jaja.
Nakon već ozvaničenog odlaska Slovenije iz skupine šest republika i dvije pokrajine, usljedilo je osamostaljenje Hrvatske. Svako na svoj način, tradicionalno krvavo i nasilno. Sud javnosti je, ponajviše zahvaljujući ograničenoj propagandnoj mašineriji nekad odbrambene snage, a sad agresora, još uvijek bio u nedoumici zaključaka. Na red je došla i zemlja koja, kad se malo bolje zagledaš ima oblik srca, a i po vokaciji je bivala najsrdačnija. Da bi plan o ludilu u potpunosti uspio valjalo je proburaziti to srce, iskidati ga i servirati s prilogom.
Došao je 1. mart 1992. godine. Raspisan je referendum za konačnu odluku još uvijek bosanskohercegovačkog naroda o tome da li i dalje želi biti dio nečega što tad već dvije godine nije postojalo. S jedne strane su se budile uspomene na zajedništvo kojeg faktički više nije bilo, a na terenu se trampilo za paranoju. S druge strane se počela oprašivati istorijska čitanka gdje se mnogi po prvi put upoznaše sa faktima o bogumilstvu, banovinama, kraljevstvima i do tada prilično utrnutim sjećanjima na razloge postojanja kamenih cvjetova o kojima je Krleža još davno gospođi Evropi uletio klizeći, a Indexi su Dizdarove riječi pretvorili u strahovitu zvučnu zbriku “Modra rijeka”. U praskozorje tog 1. marta 1992. godine, razlozi ZA nezavisnost Bosne i Hercegovine su bili više nego jasni. Odluku za osamostaljenje od onog što je na geografskoj karti ostalo od zajedničkog, mislećem čovjeku nije bilo teško donijeti jer se već desila “Bitka za Vukovar“.
Ali referendum za osamostaljenje nije dao odraz jedinstvenosti i neupitnosti srcolikog teritorija kako se do tada mislilo. Već načeti 1990. godine, Bosanci-i-Hercegovci su na referendum o nezavisnosti izašli raslojeniji nego ikad. Na kraju je ispalo, što se danas predstavlja kao činjenica, da cijeli jedan narod od prisutna tri, uopšte nije glasao, a kao objašnejnje tog fenomena se nudi to što su rezultati bili poprilični u korist odvajanja od, kako su je zvali, “krnje Jugoslavije”. Ono što će ubrzo postati najgorim zločincem i ubicom uvjerilo je svoje klimače glava da su mu svi drugi sem onog koji maše njegovom zastavom smrtni neprijatelji. Ostala dva se nisu pretjerano trudili razbiti takvu predrasudu. U vokabular su nasilno uvedene riječi: tolerancija i suživot; fraze: jedni s drugima, jedni pored drugih… a bratstvo-i-jedinstvo je, kako će se ispostaviti, zauvijek degažirano u svemirski bezdan.
Nakon objave rezultata pomenutog referenduma usljedile su čaraparske barikade, definitivno izbacivanje slova N iz skraćenice JNA, te konačno iscrtavanje mapa prema kojima će se na terenu, uzajamno s više ili manje uspjeha, formirati kojekakvi obori novoosvještenih, u kojima je lokalnim piljarima s ambicijom direktora lakše naplaćivati svu patnju životne im sujete. Rasporediše se teritorije, umjetnost izvođenja zločina nad čovječnosti se unaprijedila za više stavki, prekopavane su livade kako bi na njima rađale ljudske kosti umjesto pšenice, rušena su znamenja i gradovi kako bi se podigli “stariji i ljepši”. Utvrđivali su se preduslovi za potpisivanje novog, pa novog i još jednog primirja, koje će za koju godinu, najviše pedeset opet eskalirati u novo klanje. U jeku svega je ovdašnja delegacija u lister-odjelima skoknula do Njujorka, gdje im je u zgradi Ujedinjenih nacija svjetska sila podigla zastavu s mirisom ljiljana na jarbol gdje danas viori evropska “vid’ nam zastave što je žuta”.
Mrtvih je bilo k’o u filmovima. Ubijalo se iz različitih razloga. Jedne jer nisu htjeli, druge jer nisu smjeli, treće jer su voljeli… Činejnica je da je najmanje mrtvih među onima koji su mrzili i ubijanjem htjeli svoj seksualni nagon dovesti do perfekcije. Mnogi od takvih su i danas na pozicijama s kojih su u stanju započeti novu igru vatrom, naoštriti nož, podmazati cijevi. Nisu sklonjeni, nisu osuđeni, a nisu ni podršku izgubili. Rezultat je ostao neriješen. Iako će vam se na svakom koraku kleti da je suprotno, prostim zbrajanjem činejnica i faktora na terenu se dolazi do zaključka da umorna zemlja ostade žedna još krvi i gladna još kostiju. Jer i pored svog Zla učinjenog u posljednjih 20 godina, i danas spomenici, groblja, imanja povratnika osvanu “ukrašeni” svastikama i ostalim znamenjem koje baš i nema dah proljeća, slobode i nezavisnosti kakva nam se potura kao nešto što jest. A nije.
Od čega se to danas nezavisno u Bosni i Hercegovini? Zemlja, skoro država, koja ima manje moći i uticaja od njenih particija koje je mogu skrnaviti i rušiti kad god se lokalnim direktorima pojavi nejebica na čelenci. Zemlja, skoro država, koju i 20 godina od osamostaljenja, dakle nezavisnosti, vodi “međunarodni faktor”. Zemlja, skoro država, čije vlasti, pod uslovom da su uspostavljene, plaze jezike po berlinima, briselima i njujorcima, napose zagrebima i beogradima, a samo kako bi zadali novi udarac konkurenciji i nasekirali onog drugog/trećeg. Zemlja, skoro država, čiji novi/stari, opet i opet i opet izabrani, dvije decenije nakon proglašenja nezavisnosti sasvim otvoreno i ozbiljno raspravljaju, ne o ujedinjenju razjedinjenog već o daljem rasparčavanju i usložnjavanju i ovako teško objašnjivog postojanja nenadjebive jednačine “51% + 49% + Distrikt = 2 + 1 = 12 + 1 = BiH?”. (Nisam siguran da sam dobro postavio jednačinu jer ni sam Grigori Yakovlevich Perelman još nije uspio razlučiti ovu postavku.)
O kakvoj nezavisnosti da pričamo, kakav jubilej da slavimo i šta je zaista ovdje nezavisno? Daj da budemo realni i odvojimo bitno od nebitnog, svakodnevno od vjekovnog, jasno od nejasnog i priznamo si da su jedine stavke koje su se osamostalile u nezavisnosti: pamet od mozga, smisao od razloga, normalan život od privida.
Pameti nema, jer da je ima ne bi se vajni intelektualac borio za svoj sitnošićarski dan zabavljajući se olajavanjem drugog, provodeći tako dane u naplati honorara od jasno politički svrstanih medija, već bi svaku svoju sivu ćeliju upotrijebio na razbijanje gluposti koja je postala lajfstajl i već ugrađena u genetski kod organizama na ovim prostorima.
Smisla nema, jer da ima ne bi anatomija nauštrb geneologije bila izbačena, u najboljem zanemarena, u razumijevanju čovječanstva i čovječnosti, već bi sastav tijela bio jedina bitna predodžba svrsishodnosti. Ali onda bi se došlo u opasnost da na scenu izbije shvatanje kako baš svi mi imamo i srce i krv i jetru i mozak i… da ne nabrajam, pa se ne bi imalo čime vabiti protiv drugog.
Normalnog života nema, jer da ima život nam ne bi postao tek virtualna predodžba o željenom. Živio bi se na ulicama gdje sada vlada smrt, a ne među četiri zida sa “prozorom u svijet”. Da života ima realizovao bi se ispunjenjem umjesto vječnim obećanjima o boljem sutra. Da života ima disao bi se punim plućima, a ne bi se životario pred blještavima televizijskim ekranima. Da ga ima mjerio bi se pređenim kilometrima, a ne potrošenim megabajtima.
I šta je, dakle nezavisno u tom Danu nezavisnosti na ovim prostorima, s jubilejskom naznakom na nekad zemlju u obliku srca a danas smrznutu trokutastu cjelinu u raspadanju? Valjda je ta Bosna i Hercegovina jedino što je u svemu nezavisno. Od sebe same. Toliko o Danu nezavisnosti BiH.
I još za kraj vijest koja je upravo stigla: Isplata februarskih penzija u Bosni i Hercegovini (ili ono bi, već sam zaboravio, samo u jednom od bosanskohercegovačkih entiteta, jer entiteti su umnogome nezavisni jedan od drugog) počinje tek u petak, 4. marta. To što je 1. mart – Dan nezavisnosti, pa to se svakako ne obilježava gozbom. Posebno penzioneri to već godinama znaju (osim kad je predizborna frtutma pa im se redovno sljedovanje daje šakom i kapom i prije vremena u nakani kupovine glasova). A i gozba. Imati cijeli hljeb na stolu je danas gozba. Nezavisna.
piše: Nermin Čengić
Kad je devetsto-devedesete godine onoga vijeka narod ujedinjeno zakoračio u pluralizam, uz još postojeće, iako već klimave, zakletve Titu, bratstvu-jedinstvu i zajedničkoj domovini svih naroda i narodnosti, jedni nisu ni slutili, a neki su se tad tek potajno nadali, da će usljediti sveopšta borba za nezavisnost jednih od drugih, od vrha pa sve do najnižih mogućih razina.
Glasalo je i staro i mlado,
uz zakletvu da smo svi k’o jedno.
Izašlo se na izbore važno,
postizborno stanje osta bijedno.
I dobiše svako što je htio. Svi se kleli da to nisu htjeli, al’ kad su rezultati počeli pristizati prepoznalo se stvarno stanje na terenu. Jedni će reći da je tu bilo i previše mešetarenja lokalnih izbornih komisija koje su hiljade mrtvih dizali i davali im pravo glasa. No, matematička je činjenica: i da su sve mrtve digli, sve te nove demokratske snage što nacionalizmom odišu, ne bi uspjeli postići tako spektakularne rezultate. Narod se opredijelio, pa neka mu.
Ali tu se nije moglo stati,
krenuše se zdušno odvajati.
Od Slovenca, Hrvata, Bošnjaka
pokaza se da je želja jaka,
da se ništi što je do tad bilo,
samostalno boljim se činilo.
Referendum raspisala raja
da se vidi kome s’ veća jaja.
Nakon već ozvaničenog odlaska Slovenije iz skupine šest republika i dvije pokrajine, usljedilo je osamostaljenje Hrvatske. Svako na svoj način, tradicionalno krvavo i nasilno. Sud javnosti je, ponajviše zahvaljujući ograničenoj propagandnoj mašineriji nekad odbrambene snage, a sad agresora, još uvijek bio u nedoumici zaključaka. Na red je došla i zemlja koja, kad se malo bolje zagledaš ima oblik srca, a i po vokaciji je bivala najsrdačnija. Da bi plan o ludilu u potpunosti uspio valjalo je proburaziti to srce, iskidati ga i servirati s prilogom.
Došao je 1. mart 1992. godine. Raspisan je referendum za konačnu odluku još uvijek bosanskohercegovačkog naroda o tome da li i dalje želi biti dio nečega što tad već dvije godine nije postojalo. S jedne strane su se budile uspomene na zajedništvo kojeg faktički više nije bilo, a na terenu se trampilo za paranoju. S druge strane se počela oprašivati istorijska čitanka gdje se mnogi po prvi put upoznaše sa faktima o bogumilstvu, banovinama, kraljevstvima i do tada prilično utrnutim sjećanjima na razloge postojanja kamenih cvjetova o kojima je Krleža još davno gospođi Evropi uletio klizeći, a Indexi su Dizdarove riječi pretvorili u strahovitu zvučnu zbriku “Modra rijeka”. U praskozorje tog 1. marta 1992. godine, razlozi ZA nezavisnost Bosne i Hercegovine su bili više nego jasni. Odluku za osamostaljenje od onog što je na geografskoj karti ostalo od zajedničkog, mislećem čovjeku nije bilo teško donijeti jer se već desila “Bitka za Vukovar“.
Ali referendum za osamostaljenje nije dao odraz jedinstvenosti i neupitnosti srcolikog teritorija kako se do tada mislilo. Već načeti 1990. godine, Bosanci-i-Hercegovci su na referendum o nezavisnosti izašli raslojeniji nego ikad. Na kraju je ispalo, što se danas predstavlja kao činjenica, da cijeli jedan narod od prisutna tri, uopšte nije glasao, a kao objašnejnje tog fenomena se nudi to što su rezultati bili poprilični u korist odvajanja od, kako su je zvali, “krnje Jugoslavije”. Ono što će ubrzo postati najgorim zločincem i ubicom uvjerilo je svoje klimače glava da su mu svi drugi sem onog koji maše njegovom zastavom smrtni neprijatelji. Ostala dva se nisu pretjerano trudili razbiti takvu predrasudu. U vokabular su nasilno uvedene riječi: tolerancija i suživot; fraze: jedni s drugima, jedni pored drugih… a bratstvo-i-jedinstvo je, kako će se ispostaviti, zauvijek degažirano u svemirski bezdan.
Nakon objave rezultata pomenutog referenduma usljedile su čaraparske barikade, definitivno izbacivanje slova N iz skraćenice JNA, te konačno iscrtavanje mapa prema kojima će se na terenu, uzajamno s više ili manje uspjeha, formirati kojekakvi obori novoosvještenih, u kojima je lokalnim piljarima s ambicijom direktora lakše naplaćivati svu patnju životne im sujete. Rasporediše se teritorije, umjetnost izvođenja zločina nad čovječnosti se unaprijedila za više stavki, prekopavane su livade kako bi na njima rađale ljudske kosti umjesto pšenice, rušena su znamenja i gradovi kako bi se podigli “stariji i ljepši”. Utvrđivali su se preduslovi za potpisivanje novog, pa novog i još jednog primirja, koje će za koju godinu, najviše pedeset opet eskalirati u novo klanje. U jeku svega je ovdašnja delegacija u lister-odjelima skoknula do Njujorka, gdje im je u zgradi Ujedinjenih nacija svjetska sila podigla zastavu s mirisom ljiljana na jarbol gdje danas viori evropska “vid’ nam zastave što je žuta”.
Mrtvih je bilo k’o u filmovima. Ubijalo se iz različitih razloga. Jedne jer nisu htjeli, druge jer nisu smjeli, treće jer su voljeli… Činejnica je da je najmanje mrtvih među onima koji su mrzili i ubijanjem htjeli svoj seksualni nagon dovesti do perfekcije. Mnogi od takvih su i danas na pozicijama s kojih su u stanju započeti novu igru vatrom, naoštriti nož, podmazati cijevi. Nisu sklonjeni, nisu osuđeni, a nisu ni podršku izgubili. Rezultat je ostao neriješen. Iako će vam se na svakom koraku kleti da je suprotno, prostim zbrajanjem činejnica i faktora na terenu se dolazi do zaključka da umorna zemlja ostade žedna još krvi i gladna još kostiju. Jer i pored svog Zla učinjenog u posljednjih 20 godina, i danas spomenici, groblja, imanja povratnika osvanu “ukrašeni” svastikama i ostalim znamenjem koje baš i nema dah proljeća, slobode i nezavisnosti kakva nam se potura kao nešto što jest. A nije.
Od čega se to danas nezavisno u Bosni i Hercegovini? Zemlja, skoro država, koja ima manje moći i uticaja od njenih particija koje je mogu skrnaviti i rušiti kad god se lokalnim direktorima pojavi nejebica na čelenci. Zemlja, skoro država, koju i 20 godina od osamostaljenja, dakle nezavisnosti, vodi “međunarodni faktor”. Zemlja, skoro država, čije vlasti, pod uslovom da su uspostavljene, plaze jezike po berlinima, briselima i njujorcima, napose zagrebima i beogradima, a samo kako bi zadali novi udarac konkurenciji i nasekirali onog drugog/trećeg. Zemlja, skoro država, čiji novi/stari, opet i opet i opet izabrani, dvije decenije nakon proglašenja nezavisnosti sasvim otvoreno i ozbiljno raspravljaju, ne o ujedinjenju razjedinjenog već o daljem rasparčavanju i usložnjavanju i ovako teško objašnjivog postojanja nenadjebive jednačine “51% + 49% + Distrikt = 2 + 1 = 12 + 1 = BiH?”. (Nisam siguran da sam dobro postavio jednačinu jer ni sam Grigori Yakovlevich Perelman još nije uspio razlučiti ovu postavku.)
O kakvoj nezavisnosti da pričamo, kakav jubilej da slavimo i šta je zaista ovdje nezavisno? Daj da budemo realni i odvojimo bitno od nebitnog, svakodnevno od vjekovnog, jasno od nejasnog i priznamo si da su jedine stavke koje su se osamostalile u nezavisnosti: pamet od mozga, smisao od razloga, normalan život od privida.
Pameti nema, jer da je ima ne bi se vajni intelektualac borio za svoj sitnošićarski dan zabavljajući se olajavanjem drugog, provodeći tako dane u naplati honorara od jasno politički svrstanih medija, već bi svaku svoju sivu ćeliju upotrijebio na razbijanje gluposti koja je postala lajfstajl i već ugrađena u genetski kod organizama na ovim prostorima.
Smisla nema, jer da ima ne bi anatomija nauštrb geneologije bila izbačena, u najboljem zanemarena, u razumijevanju čovječanstva i čovječnosti, već bi sastav tijela bio jedina bitna predodžba svrsishodnosti. Ali onda bi se došlo u opasnost da na scenu izbije shvatanje kako baš svi mi imamo i srce i krv i jetru i mozak i… da ne nabrajam, pa se ne bi imalo čime vabiti protiv drugog.
Normalnog života nema, jer da ima život nam ne bi postao tek virtualna predodžba o željenom. Živio bi se na ulicama gdje sada vlada smrt, a ne među četiri zida sa “prozorom u svijet”. Da života ima realizovao bi se ispunjenjem umjesto vječnim obećanjima o boljem sutra. Da života ima disao bi se punim plućima, a ne bi se životario pred blještavima televizijskim ekranima. Da ga ima mjerio bi se pređenim kilometrima, a ne potrošenim megabajtima.
I šta je, dakle nezavisno u tom Danu nezavisnosti na ovim prostorima, s jubilejskom naznakom na nekad zemlju u obliku srca a danas smrznutu trokutastu cjelinu u raspadanju? Valjda je ta Bosna i Hercegovina jedino što je u svemu nezavisno. Od sebe same. Toliko o Danu nezavisnosti BiH.
Jesus Jones - Real Real Real
sa Protest. ba preuzeo Radovića sokak
Najnovije vijesti pročitaj OVDE
Постови
