Ovo je jezik mojih misli, koje klize po mojoj glavi kao sto pero po hartiji klizi. Nekako, kad bih vam opisivala, bilo bi to kao da zamislite djecu u trokolica kako se spustaje niz one strme sokake Mazoljica. Tako se moje misli meni u tim haoticnim pravcima spustaju kroz moje pero i padaju na ovu hartiju. Jezik koji je enigmatican i sam od sebe poseban.Nesto sto malo ko ikada razumije. Ipak to me ne zaustavlja da pricam i da pisem.Nekada ce neko da razumije taj jezik i jednom ce neko naci izlaz iz ovoga lavirinta.
Meni se, eto, ne trazi taj izlaz. Imam mapu uvijek u svome džepu a džepova ima mnogo.Ponekad se osjecam kao staro dobro prevozno sredstvo dalekih i cudnih konjanika. Znate,konj je posebna zivotinja koja moze da podnese umor i teret ,moze da hoda, trci i da se bori dugo vremena a da niko i ne primjeti umor u njegovom zilavom misicavom tijelu. I najednom,samo padne. Strovali se kao kamen niz liticu. Gruhne od tu dubinu bezivotnosti i prestane da postoji.
Cudno sam ja bice iz sjemena jos cudnijeg. Rasipam svoja sjemena po tlu koje nije plodno niti ce ikada biti. Nekada neka sjemenka nadje tracak zivota pa izraste. Sporo doduse, nekada nece pa nece da se ta dva lista otvore,pa ona skromno trazi hranu i zivot od sunca i pokoje kapi rose sto se nanize po vrhovima njene njezne figure.Eto, i tu je nada pruzila svoje prstice satkane od snova. Prekrasan milije kao ruho boginje Danu. Neizbjezno, misticno i neuhvatljivo.
Svojim mislima sam dala mogucnost da progovore,svojoj svijesti dadoh tijelo kao alat da se koristi,dadoh ja i nozice da tese po drvetu Cornacea i da artisticno prave kriz koji nosim na svojim ledjima sa mnogo ljubavi i paznje. Znate li zasto bas Cornacea? Zasto je to drvo vjecno ostalo prokleto i patuljasto kakvo i jeste. Bijase ono veliko stablo nekada, sa prekrasnim beharom.Bijeli cvjetic sa cetiri ili pet latica uokvirenim crvenom bojom. Sa krunicom u sredistu svoga divnog pehara. Ako znate vec zasto onda vam dalje ne moram pripovjedati tu pricu. Ipak ako ne znate jos uvijek odgovor, onda je bolje da ga pronadjete. Tada cete shvatiti sve jasno i sami cete doci do zakljucka. Dozvoljavam vam to pravo i mogucnost. Da li sada da nastavim sa jos jednom pricom sa moga putovanja? Tesko je izbjeci tu potrebu. Sam nagon je dovoljan da se prestanem opirati sopstvenim ceznjama.I onda krecemo...
Sve je to bilo jednom davno. U nekom mome drugom zivotu. kada su se borbe vodile do zadnjeg junaka pogubljenog za slobodu. Bilo je pirgavo i gadno. Bilo je i neophodno.
Bijase to era vjecnih jesenjih tmurnih dana i kosmara. Bilo je to vrijeme kada je nesanica vladala mojim svijetom i sazvjezdjem. Dugo. Beskonacno dugo sa celicnom sakom okupacije i nemilosti. Nakostrjesenog krzna crnog, crnijeg od uglja, crnijeg i od tih dana. Kandžama od titanijuma sa vrhovima namocenim u otrovne hemikalije . Bile su predvidjene za sistematsko trganje i rascupavanje svega, ukljucujuci i emocije. Sa krupnim crvenim ocim kristaliziranog hemoglobina. Ni jedan rubin nikada nije bio toliko prokleto crven. Ta dva oka su dosla ravno iz dna Pandorine kutije. Oh da,bas toga, vjerujte mi.
Noci su se utapale u dane,dani su se preobrazili u noci koje su tumarale nezgrapno i zustro istovremeno. Po avlijama neke nepoznate duse, lupajuci i provaljivajuci sva zatvorena vrata, ostavljajuci samo ona sirom otvorena...a zasto?
Jer iza tih vrata nema vise nicega.Sve sto je iole vrijedilo pokradeno je i prodato u Istanbulu ili jednom drugom gradu slicne sudbine. Ono sto je imalo skupocjenu sentimentalnu vrijednost je halapljivo pozderano. Uhhh, bila je to teska Era, teska ko' crna zemlja. Sjecam se slikovito kao da je bilo maloprije.
Cudne sjenke se se tada ukazivale kao aveti. U nijansama najtamnije tame. Bilo ih je svakojakih. Od velikih i debelih do malih i zilavih. Svi su, naime, bili pod uticajem istog opijuma. A taj opijum,eh, taj se lako nasao ,na svakom cosku,na svakoj zatvorenoj ravnici, u svakoj zabiti koja, cini mi se, kao da i nije nikada postojala. Pronadjena je tek u toj Eri. Kao da se namjerno sakrila od svijeta i neba vise nas. Kao da je cekala taj pravi momenat da se otkrije. Da se prolomi njen usklik "Huraaaa"!!! A prolomilo se i te kako.
Prolomilo se i polomilo sve u jednom snaznom poduhvatu. Roj aveti je lebdio nebesima i vise nebesa,pod nogama i u meni. Bilo je bucno, bilo je prljavo i zastrasujuce. Samo dva izlaza su postojala. Prvi izlaz bio je taj da se pridruzim i ja. Da zadobijem crna istetovirana krila, sa nabreklom pukotinom u sredistu kicme ili da se pridrzavam svoga puta i da sibam dalje u nepoznato. Ne, nisam mogla sebe izdati. Nisam mogla biti dezerter svojih ideala i svoga duha. Kao kandilo treptala je moja dusa u ulju vrelom i sagorjelom do skoro samoga dna. Maleni krizic je kruzio po tome dnu, nagovjestavaju da pozurim. Jos malo i zadnji momenat odzvanja.Jos malo ali imas nade.
Imam nade, znam sta je to. Mada, priznajem desilo se da je kad-kad izgubim. Ne, vec sada je jasno i vise nego jasno. U lokvi ponizenja pronasla sam odraz sebe. Stojim sa kosom dugom do koljena. U crvenoj haljini koja se spusta do zemlje. Na licu vidim neki izraz koji do tada i nije bio tu.Mislila sam da nije, ali sudeci po tome da nije bilo bora na kozi, znala sam vec odavno se tu prikazuje. Rezem kosu tupim vrhom sablje. Rezem pramen po pramen. Kidam ih sa slascu. Ohh, osjecam kako tezina pada sa mene. Osjecam bijes. Spopada me i drago mi je. Bacam komade proslosti i te sadasnjosti sa sebe kao zmija koja skida svoju prozirnu iskoristenu kozu. Rukama krvavim derem sa sebe suvisne odore. Kidam duzinu, kidam rukave, kidam sve!
Pogledam iznad sebe... kolo aveti. Oblijecu i precizno se kane da slete. Ispustaju krike koji su sada skoro necujni. Junacki poduhvat ne ide im po planu. Iz sredista mene pukne sjaj koji je nadprirodan bas kao i sve ovo sto me okruzuje. Zlatna boja se rasprska kao meteor koji je sudbonosno udario gravitaciju i atmosferu. Prokletstvo nije u umu covjeka nego u njegovoj biti. Moc zene nije u njenom umu nego u njenom sredistu,u srcu. Kljuc njenoga sredista nije u centru zemlje nego u ruci njene polovine. Njena plovina izgubljena u mnostvu.
Nemilosrdno ih kupam u svome zlatu i sa visine govorim "Zelim da se Krstim u vasim suzama. Danas se radjam ponovo. Iz vaseg grijeha nicace samo pelen. Iz moga grijeha duhovi koji vas vode na robiju. Bicete robovi sopstvenih spletki i sopstvene mrznje. Zderacete ono sto ste pripovjedali. Picete cemer koji ste prosipali. Kopacete po svojim prodanim dusama dok ne nadjete milost. A Ti, Ti ces biti vodja odgovoran za sve ovo."
On zna.
Nastaje tisina. Krila otpadaju sama kao komadici papira koji iznad ognja oblijecu. Neman je nestala. Bijes je isčezao. Postala sam preporodjena. Krstena po prvi put u ovome zivotu.
Milion Monarha me oblijece i sunce se radja. Sunce vece od zivota.
Gabrijele,jesi li to stvarno ti?
Постови
