Moj dobri dajdža Šahbaze, evo tri decenije su prošle otkako nam tebe nema. Siguran sam da vijesti putuju i na onaj svijet, pa ti već vjerovatno znaš da se, nakon tvoje smrti, nismo mogli dogovoriti oko prodaje stana. Svako od nas ti je zauzeo po jednu sobu u našem šestosobnom stanu, pa su ti evo već 20 godina muke žive ko će platiti vodu, ko će platiti struju, a gazde nam nad glavom vise, moj dajdža. Nije kao nekad, kad si ti držao sve i brinuo se za kiriju i komunalije.
Pošto nam je stan sad razdijeljen na šest manje više nezavisnih soba, muku mučimo s parama. Brat Hrvoje je rasprodao sve što je imao. Nema ga pas za šta ujesti. Jeste, ima novi šporet što mu je gazda kupio, ali mu gazda određuje kad će, šta će i koliko će kuhati. Hvali nam se novim šporetom, ko da mi ne znamo kako ga je gazda uslovio. Eno i stavio mu je novi parket, lijep je ko auto-put, samo što gazda naplaćuje svaki korak bilo koga ko Hrvoju u sobu uđe. A vala i on nas je handrio dosta, nisam ti baš najbolji s Hrvojem, doduše, pozdravljamo se i pričamo, ali sve nekako na distanci. Nismo dobri kao nekad, kad si nas ti znao fino sjesti za sto i natjerati nas da radimo kako treba sve, za dobrobit kuće.
Mogu ti reći dajdža, i sa Srboljubom ti je ista priča. Znaš već da se davno zakačismo, i on je neke zidove htio rušiti, prekrajati nam stan, širiti svoju sobu nauštrb moje. Pa od tad ti se posvađasmo moj dajdža. Isto kao i sa Hrvojem, a neka su me djeca od Hrvoja i Srboljubova branila, nisu dali svojim očevima u sobu da mi uđu, a neka su, Boga mi, govorila da to ionako moja soba nije i da tu šaku kvadrata treba da raspodijele njihovi očevi između sebe. Ma svašta ti se tu izdešavalo. Evo, dao sam djeci Srboljubovoj dozvolu da mogu veš sušiti ispod moga prostora, ali mi se sve nešto čini da bi oni da to bude baš njihovo, a ne moje što s dozvolom koriste. Muku ti mučim i sa Hrvojevom djecom, jer i oni gledaju kako da postave svoj štrik ispod mog prozora, tako da ti ja, lijepi moj dajdža, svaki dan, kad kroz prozor svoje sobe pogledam - vidim prljav veš i od jednih i od drugih. Doduše, ima i mog prljavog veša tu, nije da nema, priznajem.
S bratom Janezom, ti nemam nekih vele problema. Znaš da je on vazda volio povući se u svoju sobu i da nije volio da mu mnogo ulazimo tamo. Slizao se s gazdom, pa najmanju kiriju plaća. Vazda je na nas ostalu braću gledao nekako s visine...ma mislim se, eto ti sobe, jeb'la te soba! Ionako je najmanja, uživaj u njoj. Vazda je naopak bio.
Brat Njegoš ti je posebna priča, dajdža moj. Malo ti je i on krenuo na mene kad se pokačih sa Srboljubom, a sad smo dobri. Šta ćeš, znaš da je kod mene česma mala. Kod Hrvoja je najveća, a ni kod Njegoša za bacit' nije. Janez ko Janez, česma mu mala, još se sa Hrvojem spori oko te male česme, jer Hrvoje ne da, kaže da je njegova. Njegoš ti je najviše para od česme zarađivao izdavajući je Srboljubu na ljeto, ali Srba kaže da u Njegoša voda i nije baš neka, pa ti se Srboljub preorijentisao najviše na Prijateljokovisovu česmu, stan do nas. Sjećaš se tih naših komšija, dajdža? Stan im se naslanjao na zid od brata Lebisolova. E tamo ti sad Srboljub na česmu ide najviše, pa je brat Njegoš skontao da mu nema druge nego da mene na svoju česmu namami., tako da ja, kad se vode uželim, odem do Hrvoja ili do Njegoša.
Ukratko, dajdža moj, Janez ko i uvijek svoju politiku vodi u svojoj sobi, stan ga ne zanima kao što ga ni do sad zanimao nije. Hrvoje grca u dugovima, a izgleda i Srboljub se poveo njegovim primjerom, pa i on sve rasprodaje. Kod mene ti je vazda svađa s djecom u kući, jedva ti kraj s krajem sastavljam. Mislim da smo ti ja i Lebisolov najveća fukara ostali otkako nam tebe nema. Znam da si nas sve jednako volio, ali čini mi se da smo te ja i Lebisolov najviše od sve djece voljeli. Moram ti priznati, razmišljam i ja da prodam nešto, kao Hrvoje i Srba, znam da to nije rješenje, ali ne mogu ni ovako izdurati više. Njegoš vazda nešto švercuje, znaš kakav je. Strah me da mu murija na vrata ne zakuca, ali kad pogledam s druge strane, baš me briga - neće meni zakucati, moraće njemu na vrata od njegove sobe, ja s tim nemam ništa.
A samo kad se sjetim starih dana, dajdža.
Sjećam se i dan danas, evo devetog maja bilo 65 godina, kako si sa svojom rajom onog molera Adija istjer'o, što nam je lafo htio stan krečit,i a u stvari ga htio uzeti pod svoje. Sjećam se i kako je on doveo svoju raju, pa nam opustošili stan, ali ti si i tad rekao dajdža – „Sredićemo naš stan da bude bolji nego što je bio“. Tako je i bilo.
I kad smo ga sredili, sjećam se tvojih riječi – „čuvajte ovaj stan kao zjenicu oka svoga“. Znalo se, pričali su ljudi po našoj mahali – „ko se Šahbazu zamjeri, Šahbaz ga odmah zzzzzkkkkk!!! Ali ovako, ako si dobar, Šahbaz ti je bolan ko mać'jaaaa guzaaaaa“.
Jesu te vala cijenili - u koju god valu da kreneš, svi te poštuju. A i nas zbog tebe. Dao si nam crvene majice, pa su nas po njima u svakoj mahali prepoznavali. Govorili su „Eno Šahbazove djece. Vidi što su fina“. Jesmo se naradili uz tebe renovirajući stan, dajdža moj, ali smo znali što radimo, a sad nam govore kako smo mi neradnici i kako si ti dajdža kod gazde išao da uzimaš kredite za renoviranje našeg stana, a mi landohanili i živjeli od tih kredita. Mater im njihovu, kad si ti umro, ostavio si nam dugove od 11 milijardi, a sad kad saberem dugove svih naših soba, dužni smo otprilike 140 milijardi. Znači, dok si ti bio, dok je bio jedan stan, bili smo dužni 13 puta manje nego sad, kad ima svako svoju sobu.
Moj dajdža, da se ti nama hoćeš vratiti, sve bi bolje bilo. Sjećam se ja svega, nismo ni s tobom živjeli u izobilju, ali je makar kuća bila uredna i čista, a i živjeli smo u slozi. Sad je neko ludo vrijeme došlo, pa mi i na tebe pljuju...ali samo da znaš - ne dam im ja!
Uvijek kažem: mi smo dajdžini, dajža je naš!!!!
Uvijek će tako i biti...
Постови
