Ozren Kebo
neprocjenjivog životnog iskustva
piše: Ozren Kebo
Sjećaš li se Dolly Bell? i Otac na službenom putu, dva slavna filma Emira Kusturice i Abdulaha Sidrana, sadrže nebrojene kultne rečenice koje se već decenijama ponavljaju, parafraziraju i citiraju i – sve to vrijeme ne gube na snazi, ljepoti i istinitosti.
“Svakog dana, u svakom pogledu, sve više napredujem”; “Nećemo tako, Dino”; “Prvo materijalna baza, pa onda duhovna nadgradnja”; “Hoće li sunce u ovom gradu ikad zasjat’ kako treba“; “Malik, Malik, na govno si nalik”; “Drugi jebu, a ti se, Muzafere, kupaj”; “‘A đe su kitonje?’ ‘Ne laj, Besime’”; “Reci im da im je dedo poručio da se jebu i oni i njihova politika”… Nabrajanju nikad kraja, mogli bismo ovako do kraja teksta.
Ipak, ovom zgodom izdvajamo dva skrajnuta bisera, koji nikada nisu privlačili mase, a u njih je utkana opora ljepota onog pravog, tvrdog, uglavnom teškog, ponekad surovog, a ponekad – ali mnogo, mnogo rjeđe – ugodnog života.
Mogla sam dvadeset jaja kupiti. Porodica je krenula “u goste”, kako smo to tada zvali, kod tetke i tetka. Tri sina će pješke, a otac, majka i kći taksijem. Otac Maho, naravno, izabrao je taksi; ko bi pješačio. Dok se voze, majka Sena bez prestanka bulji u taksimetar, svaki otkucaj zabada joj se direktno u srce. Račun je na kraju bio 300 dinara. U sljedećoj sceni vidimo kako sokakom, uzbrdo, idu: naprijed Maho, praznih ruku, samo je preko ramena prebacio sako, a tri metra iza njega skakuće Sena, u jednoj ruci joj je tašna, u drugoj kći, koja u svojoj desnoj ruci drži bombonjeru.
“Koliko mu dade?”, pita Sena Mahu.
“Ništa, dvije stoje”, slaga Maho i ne trepnu.
I onda ide ta legendarna Senina rečenica: “Mogla sam dvadeset jaja kupiti, mogli smo i prošetati, šta bi nam falilo.”
Tu je repliku primijetila moja majka. Tu znalački napisanu i iz života izvučenu rečenicu mogla je uočiti samo domaćica. Samo se tih žena tiče ova rezignirana izjava. Jer ovdje su muškarci odrađivali lakši dio zadatka: oni su zarađivali i donosili pare, što je u Titino doba bilo nešto kao rekreacija. Svi su imali posao, radno mjesto bilo je zagarantirano, a plate – onako. Razvlačenje te crkavice od prvog do tridesetog, od početka do kraja mjeseca, neuporedivo je teži napor. Lakše ih je zaraditi nego mudro i racionalno gospodariti njima, kaže se za novce tamo gdje ih nikad nema dovoljno.
Domaćica, jedno od najkompleksnijih i najodgovornijih zanimanja na ovom svijetu, ima tu nesreću da ga se uopće ne valorizira kao ozbiljno uposlenje. Vođenje domaćinstva i organiziranje porodice kao posao ne postoji. Domaćice nemaju penziju, a zdravstveno se mogu osigurati samo preko zaposlenog muža. Danas je to zanimanje u izumiranju, isto kao što su u izumiranju porodica i brak. Domaćice su održavale obitelj u životu. One su i iz nemogućih situacija nekako izvlačile tri obroka i normalnu svakodnevnicu. I zato su između vožnje taksijem i dvadeset jaja uvijek birale ovo drugo. Ima tramvaj, može autobus, ni prošetati nije problem, a jaja su nezamjenjiva. Zato, dok gledate raspoloženog muža kako u tuđoj avliji, na ljetnom pljusku izgovara legendarnu rečenicu: “Hoće li sunce u ovom gradu ikad zasjat’ kako treba”, sjetite se da je to tek dosjetka zbrinutog muškarca, a tu mu je dosjetku – ovo mu ga dođe nešto kao sponzorska poruka – napornim kreativnim radom omogućila njegova nezaposlena supruga.
Zato mi je, zbog majke i drugih domaćica (domaćica mu ga dođe nešto kao mirnodopski neznani junak – podigla je milione porodica i ljudi, a zasluge uvijek pripadaju drugima, za nju niko ne zna), ova kultna rečenica za jednu važnu zeru kultnija od svih drugih kultnih rečenica iz domaćih filmova. “Drugi jebu, a ti se, Muzafere, kupaj”, zgodna je i duhovita dosjetka, ali iza ovih dvadeset jaja stoji život, opor, nimalo lak, stoji svakodnevna muka žena koje su od ničega morale napraviti kajganu.
“Seno, ne seri”, kaže Maho kad ostane bez argumenata. I tako diskusiju elegantno privede kraju.
“E, Zijo, Zijo, jebala te rakija, što se nisi na svojoj svadbi sijek’o.” Potresna replika iz Oca na službenom putu. Mustafa Nadarević, koji je u zatvor poslao Mikija Manojlovića, sestrinog supruga, sada je na svadbi njihovog brata, kojeg glumi Emir Hadžihafizbegović. Svi se sjećamo strašnog pitanja: “Možeš li spavat’, brate?” i još strašnijeg odgovora: “Teško, sestro, teško.” A kad Nadarević čelom razbije čašu i pokvari svadbu, dok ga onako krvavog smješta u krevet, brat mu kaže: “E, Zijo, Zijo, jebala te rakija, što se nisi na svojoj svadbi sijek’o.”
I fakat je tako. Još jedna teška, kompleksna situacija iz realnog života. Ne kvarimo drugima njihova slavlja i važne datume. Ne znam za bolji prijekor upućen problematičnoj osobi: kad praviš sranja, pravi ih na svojoj svadbi, u svojoj avliji, za svoj slobodni vikend. Ne diraj druge, ne kvari im ugođaj. Sijeći se na tuđoj svadbi, taj krkanski običaj nepoštivanja drugog i njegovih adeta gledamo svakodnevno, kao opću manifestaciju običajnog prava i zajedničkog sebičluka. Poznajem tipa koji, kad je na njega red da časti, naručuje i plaća isključivo espresso. Kad je red da plati drugi, narudžba mu dramatično dobiva na kvantitetu i cijeni: “Dupla kafa, dupli viski i kisela.” E, lako je tako.
Stanovnici Širokog Brijega mogli bi poručiti navijačima Sarajeva: “Što ne divljate po svojim ulicama” Stanovici Sarajeva mogli bi poručiti navijačima Zenice: “Haj malo razbijajte oko svog stadiona.” Stanovnici Zenice mogli bi… Gdje je kraj? Uvijek smo brzi na čaši, kalašnjikovu, minobacaču, kad je dernek na tuđem terenu i preko tuđih leđa. Ili, hajde da malo generaliziramo. Kada su se zavadile Srbija i Hrvatska, te dvije susjedne zemlje su najveća sranja napravile na našoj svadbi. Još razgrćemo srču nakon njihovog bančenja i puna nam je duša stakla koje će tu ostati još decenijama.
U novom Ustavu, ako ga ikada dočekamo, nek preambula počne imperativom: “Sranja praviti isključivo na svojoj svadbi…” I mirna Bosna,
uključujući i Hercegovinu.
preuzeto sa protest.ba
Постови
