Priča je filmska. Žanr: southeastern-western. Tema: rat razvojačenih ratnika i unovačenih ratara protiv jednog jedinog stočara. Glavni lik: sjedobradi stočar sa šeširom, u trapericama i kariranoj košulji. Da ga vide braća Coen, na njegovom bi licu pročitala da ni tu gdje on živi nema zemlje za starce.
A on živi svoj blues uz deltu Neretve, na granici savezne države Opuzen i savezne države Kula Norinska, napasajući svoje konje, magarce, ovce, koze i goveda na zemljištu koje je nekoć pripadalo moćnom Poljoprivredno-industrijskom kombinatu "Neretva". Od moćnog kombinata bila je moćnija tranzicijska propast u kojoj je nestajalo sve što je ljudima davalo posao. Nakon propasti ostalo je zapušteno zemljište na kojem je junak ove priče Drago Bezer, uza sve potrebne dozvole, uzgajao svoje životinje.
A onda su oko na tu zemlju bacili razvojačeni branitelji koji su se puno godina poslije rata poželjeli baviti ratarstvom, pa su zatražili da im država dodijeli poljoprivredno zemljište u svojemu vlasništvu, i to baš ono što nije obrađivano još od propasti PIK-a "Neretva". I dobili bi oni to zemljište, bez ikakvih problema, kada se oko vlasništva nad njim ne bi sporile Općina Kula Norinska i Grad Opuzen.
Iako im zemlja, zbog tih pravno-administrativnih zajebancija u kojima lokalne vlasti vide smisao svojega postojanja, nije dodijeljena, ratni su veterani odlučili ući u posjed za koji drže da im pripada. Za početak su uklonili ograde koje su sprječavale da Bezerove životinje izlaze na magistralu, pa je pitanje dana kada će neki automobil naletjeti na stado. A potom je pukla i puška. Dvogodišnji ždrijebac je preživio kišu metaka iz lovačkog oružja kojim ga je preko noći nastrijelio nepoznat netko, ali je u takvom stanju da će ga veterinar najvjerojatnije morati uspavati.
Slobodna Dalmacija je objavila priču o ranjavanju ždrijepca, stavivši u naslov "rat za zemlju" u kojemu je "pala prva žrtva". Bivši ratnici nestrpljivi da postanu ratari novinaru su ispričali kako zapuštenom zemljom tumaraju stada o kojima nitko ne vodi brigu, te prizivaju nadležne inspekcije i veterinarske službe da izvole raditi svoj posao. Veterinarski inspektor pak veli da je njegov posao odrađen i dokazuje da su Bezerova grla registrirana u Hrvatskoj poljoprivrednoj agenciji i da vlasnik uredno vodi evidenciju o stanju svake životinje.
Stari stočar nikoga ne sumnjiči za zločin nad ždrijebetom, pa tako ni one što ga lažima i argumentima sile i zasluga žele otjerati sa zemljišta koje legalno koristi. Kaže da je to djelo neljudi koji ne poštuju živo biće, ni čovjeka ni životinju. I veli da se on može vratiti u svoj stan u Pločama, ali da tamo ne može povesti životinje. Predlaže da mu poduzetni branitelji nađu kupca po tržišnoj cijeni i on će svu stoku prodati.
Ova je priča o ratu ratara protiv jednog stočara objavljena baš na dan kad je predsjednik HSS-a predložio da se izbori održe u periodu između berbe vinograda i svinjokolje. Pusta zemlja će tako u tom ratarsko-stočarskom međuperiodu dobiti ono što je i dosad imala. Pustu vlast koja ne zna što bi s njom. The end.
Ponedjeljak, 14.3.2011.
Ulizice i uliceToj ženi nije lako. Ne zbog onog "Jaco, odlazi!", koje je u Hrvatskoj zamijenilo i "Dobro jutro!" i "Dobar dan!" i "Laku noć!", ne dakle zbog galopirajuće nepopularnosti među običnim svijetom, nego zbog jednodušne potpore koju su joj iskazivali oni čudni svatovi okupljeni na Zagrebačkom velesajmu. Mora da je grozomorno slušati ovacije i skandiranja dok ulaziš u dvoranu, a pritom znati da ti ih upućuju oni što će uskoro bivati smrtno uvrijeđeni ako ih netko podsjeti na tu njihovu velesajamsku razdraganost. Mora da je strašno i pojaviti se među takvim ljudima, a kamoli im još srdačno mahati i darivati osmijehe. I onda otrpjeti sve te njihove izlaske za govornicu i pretvarati se da im svima redom vjeruješ dok u svojim dosadnim besjedama nemušto variraju jednu te istu poruku, onu: "Jadranka, ti znaš da smo svi mi uz tebe." A pritom sa sigurnošću znati da je to njihovo "znaš da smo svi mi uz tebe" jednako iskreno i vjerodostojno kao i ono tvoje "Kud Ivo, tu i ja!" izgovoreno u sličnom sazivu i u sličnom tonu prije nepune dvije godine.
Toj ženi je tako teško da joj teže ne može biti, ali ona ne dopušta da se itko zamara njezinim tegobama. Tlo pod njom nestaje kao da je japanska nuklearka, a ne hrvatska premijerka, ali ona prkosi svim mjernim instrumentima i onom nadri-seizmologu Josipoviću poručuje da je Hrvatska stabilna zemlja, za razliku od klimave Srbije po kojoj tumara njegov prijatelj Tadić, a kojemu pritom ne pada na pamet da se "olako razbacuje terminima poput 'nestabilnosti'".
Pa ako već taj Josipović nije shvatio da Europskoj Uniji šalje pogrešnu poruku kako je Hrvatska "nestabilna zemlja, pa bi najbolje bilo da još neko vrijeme ostane s druge strane šengenske granice, u društvu drugih sličnih zemalja", dajte, shvatite to barem vi, građanke i građani Lijepe Njezine.
Izađite slobodno na ulice, jer nema ona ništa protiv toga. Ma dođite i pod prozore njezinoga stana, pa eto i tamo, koliko vas grlo nosi, vičite: "Dolje Vlada Srbije!"
Utorak, 15.3.2011.
Slobodna DžamahirijaNavodno Slobodna Dalmacija nam iz navodnog Skoplja navodno dojavljuje kako neka navodno – pa evo da je stavimo i među navodnike – "nova strategija islamista nalazi plodno tlo u nestabilnoj Makedoniji".
Navodno autorski tekst, objavljen pod naslovom "Balkan 2020. islamski!", navodno potpisuje Lucija Lučić.
Pomislio sam u prvi mah da je planetarna islamofobija, koja se uredno pothranjuje i po ovdašnjim novinama, iznjedrila novu hrvatsku žurnalističku zvijezdu, našu Orianu Fallaci ili barem Ljiljanu Bulatović, koje bi se čitatelji s dugim stažem i dugim pamćenjem mogli sjećati po napaljenim, dvadeset i kusur godina starim tekstovima iz Politikinog Sveta o "zelenoj transverzali" čiji su traseri tadašnju Jugoslaviju htjeli pretvoriti u Balkansku Džamahiriju, a kad ono – ništa! Ništa ni od naše Džamahirije ni od naše Lucije.
Potpisana novinarka je sa zavidnom akribijom prepričala veći dio intervjua s makedonskim obavještajnim doajenom (pučki: udbašem) Ivanom Babanovskim, ne ispustivši nijednu sočniju udbalaštinu.
Nije izostavljeno ni prokazivanje "nevladinih i humanitarnih organizacija, te određenih političkih struktura muslimanskih i albanskih etničkih grupa" preko kojih će se za nepunih 9 godina cijeli Balkan islamizirati i poslužiti kao – obratite pažnju na vojno-portirske stilske figure – "''nosač aviona'' za široko otvaranje vrata i prodor islama u Europu", a pedantno je preneseno i to da se planom "3000" u prvoj fazi kani stvoriti "sveislamska država od Atlantika i Španjolske do Urala", dok bi u drugoj fazi "cijeli svijet bio islamiziran, a kršćani praktično likvidirani sa Zemlje".
Sve je, dakle, tu, samo Lucije Lučić nema. Nema je nigdje osim u potpisu.
Izgubila se sirota negdje u prijepisu i tko zna hoće li iz njega ikada izroniti... Elem, islamopanični članak u Slobodnoj Dalmaciji je doslovce prepisan od novinske agencije Srna, jezično prilagođen hrvatskom standardu i ovdašnjem čitateljstvu plasiran kao autorski tekst Lucije Lučić.
Tko ne vjeruje, može ga potražiti na brojnim srpskim i republičko-srpskim portalima, gdje je donesen u izvornom obliku i gdje mu je naveden izvornik.
Ne bilježim ja sve ovo da bih ukazao na eklatantan primjer "copy-paste" tehnike koja caruje hrvatskim novinarstvom. Ja se samo čudim novinskim urednicima koji zapostavljaju autentičnu hrvatsku pamet i koji, umjesto da svoje stranice otvore ovdašnjim razotkrivačima zavjera, kupuju uvozni paranoidni bofl iz tko zna koje ruke i onda mu nalijepe svoju robnu marku.
Jer ako je ta naša autentična hrvatska pamet mogla dokučiti da će treći svjetski rat započeti 2025. godine u Rijeci, siguran sam i da nitko na ovome svijetu nikakvu panislamsku urotu ne može raskrinkati bolje od Loše, dobri mu Allah pomogao!
Srijeda, 16.3.2011.
Na Prisavlju grobnica od zlataStara je to pjesma, glupa i dosadna. Ne znaš što je u njoj gluplje i dosadnije: ta kičasta deseteračka pozlata na grobnici jednoga krvnika i diktatora ili to budalasto opjevavanje ustaškoga poglavnika kao vođe svih Hrvata, a taj je pritom u onom herojskom povlačenju pizdunski izdao ne samo svoju vojsku, koja mu je vjernost iskazivala i višegodišnjim provođenjem najogavnijih zločina, nego i onaj dio tih "svih Hrvata" koji je, misleći da slijedi svoga vođu slijedio svoju propast.
Pjeva se ta stara pjesma i danas, i svojom bolesnom metaforikom navlači bolećive dušice da tumaraju po madridskom groblju San Isidro, tragajući za grobnicom koja će ih obasjati svojom opjevanom zlaćanošću. Prije osam godina tim je hrvatskim kružnim putem u španjolskoj prijestolnici prošao i tadašnji pomoćnik ministra zdravstva Milan Kujundžić, iskoristivši nešto slobodnog vremena na Svjetskom kongresu gastroenterologa da u društvu nekoliko kolega obiđe grobnu znamenitost. I bio je poprilično iznenađen kada su novine u domovini doznale za to njegovo hodočašće. Na upit Vladimira Matijanića, novinara Feral Tribunea, je li bio na Pavelićevu grobu, Kujundžić je odvratio: "To je privatno pitanje. To je kao da me pitate jesam li u baru gledao neku djevojku."
Kujundžić je u međuvremenu od gledatelja Milićevih reportaža avancirao u kandidata za predsjednika Programskog vijeća HRT-a. I silno se iznenadio kad mu je Ivo Goldstein jučer spomenuo onu njegovu madridsku "privatnu stvar", onaj odlazak na "grobnicu od zlata" koju je u nekadašnjem erotskom nadahnuću usporedio s djevojkom u baru. Na jučerašnjoj se prisavskoj sjednici Kujundžić suzdržao od takvih usporedbi, kazavši samo da njegov posjet groblju nije tema Programskog vijeća i da je to "tko je posjetio koje groblje, nisko plasirano".
U raspravu se uključila i predsjednica Nadzornog odbora Silvija Luks čednom primjedbom da je i ona "svojedobno posjetila grob Majke Terezije u Indiji i da joj to nikad nitko nije spočitnuo".Tako je, eto, madridska grobnica jednoga ordinarnog zločinca, u hrvatskom imaginariju dobila i novu semantičku pozlatu, bivajući značenjski izjednačena s posljednjim počivalištem katoličke blaženice u Kalkuti. Pa se sada duhu Ante Pavelića na Prisavlju može namigivati kao djevojci u baru, a može mu se i klanjati kao časnoj majci iz reda Misionarki ljubavi. A može se i zagangati: "Na Prisavlju neka tajna veza: ćaća Ante, a mater Tereza!"
Četvrtak, 17.3.2011.
Bozanićev govor o grijehu strukeKorizma je, vrijeme je odricanja, pa bi se valjalo odreći navade da se crkvenim velikodostojnicima postavljaju nezgodna pitanja. Ali hajde ti to objasni studentariji iz doma "Stjepan Radić" koja je posjet uzoritoga kardinala Josipa Bozanića, nadbiskupa zagrebačkog, iskoristila da postavi jedno takvo pitanje: "Uzoriti, mora li nova zgrada Hrvatske biskupske konferencije biti tako luksuzna kao što piše po novinama?"
Korizma je, vrijeme je odricanja, pa se kardinal Bozanić odrekao mogućnosti da se pozove na izjavu glasnogovornika HBK Zvonimira Ancića, koji je na nedavni novinarski upit o skupocjenoj zgradi sa zidovima od oniksa, čija je cijena prava sitnica – pišljivih 2.000 eura po kvadratu – odgovorio više nego iscrpno: "Sa svim relevantnim činjenicama o gradnji zgrade HBK javnost će biti na vrijeme upoznata, kao što je to bilo za vrijeme natječaja i od samog početka izgradnje."
Zagrebački nadbiskup je ljubopitljivim studentima kazao da je i on osobno bio za jednostavniju zgradu od ove koja niče na Ksaveru, da je štoviše i glasao za neko skromnije rješenje, ali je i njegov glas, eto, bio nemoćan pred dvjema neumoljivim uvjetovanostima. "S jedne strane uvjetovanost urbanistike, a s druge uvjetovanost arhitekta nije dala da se negdje neku stvar smanji", pojasnio im je kardinal Bozanić o čemu se radi i ostavio ih u uvjerenju da fasada od poludragog kamena, panoramski liftovi, skupocjeni sustav grijanja i luksuzni namještaj nisu grijeh crkvenih struktura nego grijeh svjetovnih struka. Eh da, i naglasio je uzoriti da troškovi izgradnje nisu toliki kao što su se novine raspisale da jesu, te je – valjda iz kršćanskog obzira prema socijalnoj situaciji studentarije iz doma "Stjepan Radić" – istaknuo da je to "najekonomičnije rješenje" prostornog zbrinjavanja čitave Hrvatske biskupske konferencije i svih njezinih tijela (tajništva, Tiskovnog ureda, Ike, Hrvatskog katoličkog radija, Nacionalnog katehetskog ureda, Hrvatskog Caritasa...) financirano donacijama raznih dobrotvora, među kojima se svojom milodarnošću najviše iskazala Talijanska biskupska konferencija.
Ne čitam Jevanđelje, to je zastarelo: Josip Bozanić, vernik
Imali su studenti milosti prema svome gostu koji bi na pitanje o opredjeljenju Crkve Kristove za blago na zemlji vjerojatno pronašao nekakav izgovor nekakve struke, pa kazao da je izbor zemaljskih dragocjenosti koje na sebe navlače moljce i rđu zapravo bio uvjetovanost trgovaca insekticidima i antikorozivnim preparatima. Baš kao što je hrvatskim biskupima za zaštitu od prokopavanja zidova stručno nametnuta izgradnja fasade od oniksa.
*Tekstove iz Novog lista prenosimo uz dozvolu autora
Piše: Predrag Lucić (e novine)
Постови
