davno sam u jednoj knjizi, mislim da je "ecstasy" od irvina velša, pročitao jednu zanimljivu izjavu, koja ide otprilike ovako:
"može čovjek promijeniti posao, mjesto stanovanja, političko ubjeđenje, stranku kojoj pripada, čak i vjeru. može promijeniti navike, može se razvesti (ženo, ovo ne važi za nas, samo citiram :) ), zamrziti roditelje ili čak i rođenu djecu, dešava se...ali promijeniti klub za koji navijaš- prosto je nedopustivo!!!"
te recenice se često sjetim. evo me u beogradu, partizan mi je uvijek simpatičan bio, kao uostalom i većini mostaraca, nebitno od nacije. izvinjavam se svima, ako ih ova rečenica vrijeđa, ali nekako - kad dolaze dinamo ili hajduk, dolazi skoro ista ekipa iz zapadne hercegovine da navija pod bijeli brijeg..."as ti gospe ka da ja bitno, ta naš je klub, rvatski, treba navijat"...kad dolazi zvezda, eto pola nevesinja u mostar .."zvIJezda, zvIJezda", čuje se sa tribina...a kad dolazi partizan, 90% srba iz istočne hercegovine kaže da bi radije za dinamo navijalo nego za partizan. kad je partizan dolazio, grobarska ekipa je uvijek bila većinom urbana gradska ekipa iz gradova srbije. na kraju krajeva, razlika između grobara i delija i jeste u tome što delije pjevaju navijačke pjesme na populističke melodije narodnjaka (konkretno - beba selimović: u srcu mome samo živiš ti) ,a grobari obrađuju engleske punk melodije iz sedamdesetih i osamdesetih.stoga, logičan izbor kluba koji SIMPATIŠEM, prvog iza Veleža ("prvi iza" znači - sto jedno mjesto prazno iza) je bio, sada je i ostaće partizan.
ali Velež...ljudi moji...stari most i na dresu petokraka, dva simbola mostarska. dva simbola moga grada koja su čak i nijemima i nepismenima dozvoljavali identifikaciju. gdje god da se nađu, dovoljno bi bilo smao nacrtati stari most ili grb Veleža. svaka čast prelijepoj bivšoj pravoslavnoj crkvi, za koju je pokojni patrijarh german rekao da je najljepša koju je ikad vidio...svaka čast i vijekovima i vijekovima staroj karađozbegovoj džamiji ili aleksinom spomeniku...novoj i tada modernoj katedrali iz 1981...ali zna se šta su dva prepoznatljiva simbola. jedan nam je bio srušen ali je izronio, a i drugi, onaj na dresu je takođe izronio, ispod "zelene" trave je niknuo.
pet godina sam imao...hej, pet i par mjeseci, kad me je pokojni stari sa sobom poveo na finale Velež - željo. ja mali, hoću i ja zastavu da mašem, stari ponio veliku jugoslovenku, tri put veća od mene, rasplakao se ja kod kumova u 45. bloku na novom beogradu, hoću zastavu i Bog...ode stari negdje, vraća se sa komadom crvene tkanine na nekoj drvenoj motki. kaže - evo i tebi.
iz moje perspektive djeteta od 5 godina, ta zastava je bila dosta velika...a mislim kad bih je i sad imao, ne bi mi bila do koljena današnje sopstvene visine...ali kako je ona bila u mojim očima golema, ljudi da samo znate. i to ne samo fizički golema nego taj osjećaj - i ja imam zastavu, heeej!
sjećam li se utakmice? ne. sjećam se samo da sam ponešto jedva vidio kad bi me stari stavio na ramena..a nije me ni on držao dugo tu, moralo se mahati zastavom i navijati..jedino još čega se sjećam je da su naši bili crveni i da smo pobijedili, sjećam se kroz maglu kako tatu držim za ruku dok izlazimo u gužvi sa stadiona.
tad se rodila ljubav, moja prva ljubav...
1986, Velež - dinamo, ide i mama, hahahaha :) tad sam već "veliki", 10 godina...1989 nisam išao, to mi je žao.
vašaš, vitoša, hearts (harc, harc, fak ju harc, nabijem te na k***c, ko s etoga sjeća? :) ), borusija...ma sve!!! borusija je bila, čini mi se u oktobru ili novembru kad sam bio peti razred. tri sedmice prije toga sam operisao bruh. dvije sedmice bolnica i dvije sedmice "kućno liječenje", koje podrazumijeva mirovanje, da ne trčim, da se ne naprežem. i...odoh ja mama kupiti nešto u samoposluzi...može sine, samo nemoj trčat kad se vraćaš, znaš da ne smiješ.....a ostavljam malo pisamce pored telefona u predsoblju - "mama, izvini ali otišao sam na utakmicu, paziću, ne brini se"....mislim da mi je mami to bio najveći šok tih godina, sve dok se u sedmom osnovne nisam na krestu ošišao (tad je rekla "jesam u partiji ali moram se prekrstiti, crni sine"...ali to je neka druga priča).
utakmica ..gužva kao nikad prije i nikad poslije pod bijelim brijegom. oni prolazi ispod tribina dupke puni. ona mala "šumica" tj veliko žbunje pored wc-a gdje smo vazda baklje zakopavali...ma i tu ljudi stoje!!! golemo...
da li bi devedeseta ili devedeset prva, došla torcida i polomila nam pola grada, bitka na vojničkom, a te bitke su najsmješnije, nisu kao danas sa noževima i glupostima...nego trči po vojničkom i kehni nekog onako u prolazu, k'o što i ti sam dobiješ...jedino čega se sjećam su drotovska kola koja su uletila..kako iz današnje perspektive izgledaju smiješno tadašnji drotovi s onim kapicama u stojadinima, zar ne...?!
proljeće, drugi dio sezone (biće da je to devedeseta godina ipak...), idemo mi u split "da im jebemo mater". kao da je juče bilo, ja "kuham" priču staroj sedmicu dana ranije kako idem s ferijalcima u bugojno , a stari mi, kad smo ostali sami samo reče - znam gdje ideš, možeš melu farbat ali mene ne možeš. i da ti zabranim, pobjećeš..a da te vežem, nisam budala.samo se pazi molim te, kloni se belaja (i tad reče nešto što neću nikad zaboraviti) ...kloni se belaja., lijepo ti kažem, ima ko će braniti čast mostara.
i bi tako. te godine nas je došlo 8 ili 10 hiljada u split. ne samo nas, uslovno rečeno male raje, djece iz tadašnje red army... nego starijih ljudi poput mog starog i njegove ekipe, koji već godinama nisu aktivno navijali nego im je "loga" bila kod prvog reflektora na tribinama. to je bila ekipa ravna onim čuvenim mid-age (sredovječnim) ekipama millwalla ili west hama...jeste, tita mi milog.
letila su auta u rivu, kocke i kamenja po zraku, a godinama nakon toga, na jednom internet sajtu naiđoh na sjećanja nekog starog torcidaša koji je rekao da nikad split nije demoliran tako i da nikad nisu dobili na svom terenu toliko batina ni od koga ... a to nisu romantična samozavaravanja, tako je bilo. bilo bi arogantno da ja kažem da sam ja učestvovao u tome...nisam, kako rekoh, učestvovala je raja godišta mog starog... taj kodeks odbrane časti grada i ljubavi prema klubu je meni nešto pregolemo.
i evo sad, stotinama kilometara daleko, pokušavam ne biti patetičan, mada će tako zvučati..koliko god da smo daleko od one stare slave, ja uvijek pretrnem kad se toga sjetim i zapitam se istu stvar kao sa početka teksta - promijeniti klub za koji navijam? n.e.d.o.p.u.s.t.i.v.o.
uostalom, veče pred vjenčanje, ja puštam youtube veležove klipove, suza suzu goni dok pjevam "vi ste naša prva ljubav, rođeni ale ale..."
pitajte mi ženu ako ne vjerujete...
Постови
