Ova priča srećom ne govori o tome. Govori o najvećem fakinu u svjetskim okvirima nakon El Pibe de Oro-a, božije ruke lično...velikog i nenadjebivog Dijega Armanda Maradone. Naravno, pričamo o konačnom oproštaju Ronalda od fudbala. I kad kažem Ronaldo, mislim na jednog jedinog i neprikosnovenog a ne na ovog portugalskog šminkera jebačko-romantičnog pogleda kojem u očima samo znak dolara sijeva. Na nekog opterećenog samo egoizmom i parama. Oh, i na razlog za vlažne snove svake tinejdžerke koja na svom Fejsbuku ima sopstvenu fotku u ćenifi, napućenih usana, slikanu mobilnim telefonom.
Ne. Takve osobe se nikad nisu ložile na onog prvog Zubu. Zuba je bio mangup. Belmondo fudbalskih terena. Nije bio kozmetički proizvod stvoren za tv reklame, onako nezgrapan i zubat, uz definitivno najružniju frizuru u istoriji (rame uz nju stoji i frizura onog bugarskog kostolomca iz devedesetih čije ime vazda zaboravim). Ružni i debeli Zuba je sigurno bio neko s kim bi Baka u svoje vrijeme noću zalomio po bjelosvjetskim kafanama uz alkohol i žene, a ujutro mamurni obojica bi odigrali simultanku sa kompletnim protivničkim timom. Ronaldo je, kao i Baka - jedan od nas. Sa svim svojim vrlinama i manama. Beskompromisni fajter kojem kad ide, ide i cijelom timu. Kad Zubi ne ide, mo'š ga jebat, tim mu gubi sigurno
Imao sam sreću da ga gledam na Marakani u Beogradu davne 1996 kad je provozao čini mi se Sakića i jovana Stankovića kraj aut linije. Prodao im dvije fore i onu staru biciklicu po kojoj je naša sedmica, naš fitilj bio nekad poznat. Mislim da im se i dan danas u glavama vrti od Ronaldovog bicikla.
Kako rekoh, otišao je najbolji od nas..a sad mi dozvolite da napravim malu digresiju, pa da neznatno izmjenim pojedinosti ove priče i vremeplovom je pošaljem u četvrti Maj prije skoro trideset i jedne godine.
Ubijte me zbog nostalgije, ali ne možete poreći da bi priča bila više manje ista, zar ne? I da sam tad ovo pisao, to bi bila priča o jednom od najvećih svjetskih mangupa. O nekom geniju svog zanata, koji je mnogo volio žene i alkohol. O nekom ko je čitav svoj život igrao simultanku sa protivničkim timom, bez obzira o kojem se timu radilo. O beskompromisnom fajteru kojem, kad je išlo, išlo je i nama. danas, kad ga nema, mo'š nas jebat, gubimo sigurno svaku tekmu, što se i vidi.
A danas...naši današnji moćnici više liče na ovog drugog, na ovog portugalskog šminkera. Na Portugalca. Na kozmetički proizvod, opterećen egoizmom i parama. Nema više Ronalda na ovim prostorima. U fudbalu je zadnji umro kad je Baka okačio kopačke o klin, a u ovoj drugoj sferi...ma znate već.
Do kad će raja s Balkana čekati na nekog novog Ronalda i da li će makar generacije poslije nas doživjeti da još jednom gledaju takvog virtuoza na TV ekranima, u vremenu kad se sve mjeri novcem i kad je strast odavno umrla?!
Ja bih lično bio zadovoljan i sa njegovom lošom kopijom. Jednostavno, sve je bolje od ovih novokomponovanih bahatih spodoba u blindiranim automobilima, koji ne žele da čuju "glas sa tribina".
Teodor Tozza Radović
Постови
