Приказивање постова са ознаком omiljena poezija i razmišljanja. Прикажи све постове
Приказивање постова са ознаком omiljena poezija i razmišljanja. Прикажи све постове

rajska ptica

Bila jednom jedna rajska ptica, vesela i prekrasne unutrašnje ljepote. Činilo se da njeno perje sjaji upravo zbog slobode u kojoj uživa i zbog vrijednosti koje posjeduje. Mnogi su njome bili zadivljeni i očarani, no bilo je i onih zavidnih. To joj, međutim, nije jako smetalo jer je posjedovala unutrašnji mir i znala šta je u životu važno.

Jednog je dana naišla na zlatni kavez koji je svojom ljepotom bio dostojan njenoj i on joj predloži da ostane. Rajsku je pticu privlačio taj kavez, ta mirnoća koja je bila suprotnost njenoj živosti, a kako je čeznula za trajnim domom pristala je da ostane pod uslovom da vrata uvijek ostanu otvorena. Kavez nije imao ništa protiv i bio je srećan da može pružiti dom ovoj predivnoj ptici.

Zajedničke su godine prolazile i rajska se ptica brzo navikla na život u novom domu. S vremena na vrijeme uživala je još uvijek u izletima kroz šumu, ali je ipak većinu vremena provodila uređujući svoj dom. Nakon nekog vremena i sama je imala svoju malu rajsku pticu o kojoj se trebalo brinuti. Sve je više vremena provodila brinući se o svom potomku i njeni su izleti postali sve rjeđi. Vrata su sve češće ostajala zatvorena i polako su počela rđati.

Na početku se veselila svom novom životu i nije osjećala da joj nešto nedostaje. Imala je svoj zlatni kavez i svog potomka. Ali, kako su godine prolazile i njena mala ptica sve više rasla i postajala samostalnija, tako se kod nje sve češće javljao osjećaj da joj nešto nedostaje, no nije znala tačno šta.

Jednog je dana u prolazu, slučajno dotakla vrata, ali ona su ostala zatvorena. Tek nakon nekoliko pokušaja ona su se otvorila i odjednom je na krilima osjetila topli vazduh. Činilo se kao da je tog trenutka njeno perje zasjalo.

„Sad znam šta mi je nedostajalo!“ povikala je radosno. U tom je trenutku kavez zapitao:

„Šta to radiš?“

„Želim videti da li još uvijek mogu letjeti, da li me svijet još uvijek voli i da li sam još uvijek onakva kakva sam nekada bila.” – odgovorila je ptica.

„Ali tebi to nije potrebno, ti imaš mene. Ja te volim i prihvatam ovakvu kakva jesi.” – pokušavao je kavez spriječiti njen let. Bilo ga je strah da je ne izgubi.

„To mi više nije dovoljno. Ja nisam stvorena samo da bi bila u tvom kavezu, koliko god u njemu lijepo bilo.” – rekla je mirno.

„Molim te ostani. Bez tebe će biti pusto i ne znam da li ću moći živjeti sam.” – rekao je kavez tužno.

„I ti si meni još uvijek potreban. Ne želim tražiti novi dom, ali ne mogu ni biti samo sa tobom.” – odgovorila je ptica i dodala: „Vratiću se…”

Još neko vrijeme su tako u tišini stajali, tražeći riječi koje ne bi ono drugo povrijedile, a opet bile dovoljno jasne. Tek u sumrak kada je nebo počelo mijenjati boje, kavez reče jedva čujnim glasom:„Znam da te silom ne mogu zadržati. Ljubav je dijete koje se rađa iz slobode. Zato leti prijatelju. U mislima ću biti uvijek sa tobom.” U tom su se trenutku vrata još malo otvorila i posljednja zraka sunca obasjala je perje rajske ptice i odjednom se vratio onaj izgubljeni sjaj.

„Vratiću se jer si i ti meni potreban.” – tim se riječima oprostila i uzdigla visoko u vazduh. Njeno je perje zasjalo hiljadu puta ljepše nego prije jer je osim slobode sada našla i vjernog prijatelja.

11. 3. 2011. | posted in | [ More ]

Kraljevstvo ljubavi



Nekada davno, u jednoj dalekoj zemlji, živjeli Kralj i Kraljica.
Njihovo kraljevstvo bila je Zemlja Ljubavi.
U tom Kraljevstvu vladao je red, harmonija, spokoj, zajedništvo i zadovoljstvo, a kruna svega bila je ljubav, što i sam naziv kraljevstva govori.
Čim biste, ujutro, otvorili kapke, na prozorima, neko bi vam priskočio u pomoć: “Evo, taaaako, pridržaću ti…” Drugo nasmiješeno, prijateljsko lice mahnulo bi i doviknulo: “Želim ti dan pun ljubavi…evo idem u pekaru, želiš li da ti donesem toplog hljeba?”…
Čim bi neko uočio neku, tvoju, neispunjenu želju, potrebu…odmah bi se potrudio da ti se želja ostvari, makar učinio i najsitniji korak da te približi tvom cilju.
Koliko je ko mogao pomoći, pomogao je…bez pitanja, bez očekivanja ‘revanša’, bez kalkulacija u glavi…
U Kraljevstvu se, svakodnevno, čuo zvonki smijeh i nazdravljanje: “U tvoje zdravlje i sreću, domaćine!”, “Za sreću i ljubav mojih gostiju!”…
Stanovnici Kraljevstva stalno su, jedni drugima, odlazili u goste, spravljali zajedničke ručkove, večere, organizovali plesove, društvene igre u kojima su svi dobijali. Nije bilo licemjerja, ljubomore, zlobe niti zavisti.
Osmijeh na licu dolazio bi iz srca, ljubav bi dolazio iz duše. Nije bilo trenutka u Kraljevstvu, kada se neko nekome ne bi osmjehnuo, kada neko nekome ne bi izjavio ljubav ili učinio dobro djelo podstaknuto iskrenom ljubavlju prema bližnjem…
Bilo je, u Kraljevstvu i tuge i suza, ne samo radosnica, bilo je i neuzvraćenih ljubavi, ali prije ili kasnije baš svako bi našao svoju srodnu dušu. Kako se ljubav neskriveno davala, tako je bilo lako i uočiti ko prema kome gaji posebne simpatije. Bilo je lakše naći životnog saputnika, nego u ‘našem svijetu’, i to baš zbog iskrenog iskazivanja najdubljih osjećaja.
No, jednoga dana, Kralj je načuo kako svaki živi čovjek ima ograničen broj osmijeha koji može pokloniti, ograničen broj puta kada smije reći “Volim te”…
Shvatio je da je energija ljubavi konačna, a ne beskonačna kako se činilo…Čovjek ljubav troši dajući je drugima, a kada se isprazne zalihe ljubavi, osoba teško oboli, a može i umrijeti od toga!!! Jako se zabrinuo.
Razmišljao je, dugo, šta će da uradi. Prestao se osmjehivati Kraljici, prestao ju je grliti ‘iz čista mira’, prošao bi cijeli dan, a da ne kaže koliko je voli i koliko mu znači.
Primijetio je kako se Kraljičino lice uozbiljilo, kako joj se ton glasa promijenio, kako skriva suze.
I sama Kraljica je, svakim danom, sve manje ljubavi i pažnje pokljanjala suprugu. Jer kada je čovjek tužan, nesretan, ventili duše, kroz koje se ispušta ljubav, zatvore se…
Kralj nije bio zadovoljan. Volio je dobijati ljubav i pažnju, veselili su ga Kraljičini osmijesi… te je odlučio potražiti pomoć Dvorskog Mudraca.
Dvorski Mudrac je odmah ponudio rješenje: proizveo je lažne osmjehe, lažne činove ljubavi i napisao priručnik kako se njima koristiti. Po Kraljevstvo se proširila vijest kako nesebično davanje ljubavi i poklanjanje osmijeha oduzima dane života i kako im Dvorski Mudrac može pružiti pomoć.


Mudrac se preko noći obogatio prodajući lažnu ljubav i priručnike.
Od tada nepoznati osjećaji i stanja zavladaše Zemljom Ljubavi:
-Ljubomora, ‘Mislim da njoj daješ više prave ljubavi nego meni’, ‘Poklonila si mi lažni osmijeh, a njemu iskreni!!!’;
-Strah, ‘Šta ako mi niko nikada ne pruži pravu ljubav?!’,
-Laž, ‘Ma, naravno da ti dajem pravu ljubav!’,
-Sumnja, ‘Je li njegov osmijeh pravi ili ga je Mudrac tome naučio?’….
Počelo se trgovati ljubavlju: “Voljeću te iskreno, ali ako i ti mene tako voliš!”, “Pokloniću ti pravi osmijeh, ali pod uslovom da i ti meni pokloniš djelić svoje iskrene pažnje!”…
Više nije bilo zajedništva na koje su ljudi u Zemlji Ljubavi bili navikli. Počele su se formirati grupice, mala društva. Unutar grupe djelila bi se iskrena ljubav, a članovima drugog društva pružala bi se ona lažna.
Ali i unutar društava se događalo da se pojavi lažni osmijeh!
Niko ni u koga više nije imao povjerenja “Voli li me zaista?”, “Poklanja li drugome onu pravu ljubav?…
Mudrac je lažnu ljubav stvorio na sliku i priliku prave. Teško je, od oka, bilo procijeniti koji je osmijeh iskren, a koji lažan … koja je ljubav prava, a koja lažna…
od čuvanja iskrenih osmijeha i prave ljubavi samo za posebne ljude, ljudi su počeli obolijevati. Lica su postala blijeda, oči bez sjaja, a duša nekako prazna. Čak se činilo kako teži oblik bolesti imaju oni koji daju više lažne ljubavi i koji, isto takvu, ljubav dobivaju.
Kralj, i sam teško bolestan, ponovo odluči da posjeti Dvorskog Mudraca i da ga upita šta je, u tako savršenom planu, krenulo po zlu. Pretražio je cijeli dvorac, sve tajne odaje, ali od Dvorskog Mudraca ni traga ni glasa.
I odjednom Kralj shvati da je bio prevaren! Kada je malo bolje razmislio baš od Dvorskog Mudraca je po prvi put i čuo kako je ljubav konačna.
Odmah je dao nalog da se u Kraljevstvu spale svi priručnici o lažnoj ljubavi, da se iskorijene svi recepti za stvaranje lažnih osmijeha i uputstva o njihovom korištenju.


Na velikoj gozbi, priređenoj u čast pravoj ljubavi, Kralj reče okupljenima: “Najdraži moji, živjeli smo u zabludi. Mudrac nas je zaveo i obogatio se na našoj naivnosti. No, želim da mu bogatstvo koje je stekao donese sreću. Želim da pronađe pravu ljubav i da shvati kako je nikakvo materijalno bogatstvo ne može nadomjestiti. Slobodno se volite iskrenom ljubavlju. Svaka čestica takve ljubavi koju poklanjate svojim bližnjima je poput grudve što se kotrlja niz brijeg – Postaje sve veća i veća i veća…i kao takva vam se vraća nazad i ruši svaku nedaću pred sobom! Živjela ljubav: moćna i beskonačna!”.

10. 3. 2011. | posted in | [ More ]

O VAŽNOSTI PROMJENE by Antoni De Melo



Učestala je zabluda, pogreška u mišljenju, kako promjenom vanjskog svijeta vi postajete drukčiji. No, ako promijenite stvari ili ljude oko sebe, vi se zapravo ne mijenjate. Samo svi oko vas moraju “paziti” kako će se ponašati u vašoj blizini. Ako dobijete novi posao ili novog bračnog partnera ili novi dom, ili novog duhovnog učitelja ili neku novu duhovnost, to vas ne mijenja.
To vam je kao da si umislite da ćete promjenom olovke promijeniti rukopis. Ili da ćete uticati na svoj način razmišljanja, promjenite li šešir. Takve spoljašnje promjene ne mijenjaju stvarnost, a vi provodite toliko vremena i trošite toliko energije u nastojanju da svijet oko sebe prilagodite svojim željama i ukusima.

Ponekad u tome i uspijete – na pet minuta – ali čak i tada ste pomalo nervozni jer ste svjesni da se sve neprestano kreće, život se stalno mijenja. Prema tome, želite li ustinu živjeti, ne smijete imati trajan oslonac.
Ne smijete imati mjesto na koje ćete uvijek moći nasloniti glavu. Morate se kretati s promjenama. Kao što je veliki Konfučije rekao: “Onaj koji želi biti stalan u sreći, mora se neprestano mijenjati.” Protok. No, mi se stalno osvrćemo unatrag, zar ne? Vežemo se za stvari i događaje iz prošlosti te one koje nam se upravo događaju. “Kada uzmete plug i krenete orati, ne možete se osvrtati unatrag.”
Želite li uživati u muzici? Želite li uživati u zvucima simfonije? Nemojte se onda stalno držati za nekoliko akorda. Pustite ih neka teku. Cjelokupan užitak u zvucima simfonije zapravo je u vašoj spremnosti da pustite notama da se izmjenjuju – vi samo pratite njihov tok. Ako bi vam se posebno svidio neki ton, mogli biste viknuti orkestru da iznova i iznova svira vaš omiljeni ton, no to zasigurno više ne bi bila simfonija.

Jesu li vam poznate priče o starom Nasrudinu?
On je legendarni junak kojega jednako prisvajaju Grci, Turci i Perzijci. Nasrudin je običavao naučavati pričajući duhovite priče, a glavni “ridikul” svih njegovih priča bio je on sam.
Jednoga dana lupao je po gitari svirajući samo jedan ton. Nakon nekog vremena oko njega se skupila masa ljudi (svirao je na tržnici) i čovjek koji je sjedio u blizini reče:
“Sviđa mi se ta nota koju sviraš, ali zašto je malo ne promijeniš, kao što to čine drugi muzičari?”
“Sve su to samo budale,” odgovori mu Nasrudin, “oni samo traže pravu notu. Ja sam je već našao!”…..
Antoni de Melo – Buđenje svijesti

 najnovije vijesti vidi OVDE

4. 3. 2011. | posted in | [ More ]

Velika smisao malih stvari



Zamisli jednu ogromnu slagalicu i da u toj slagalici fali nekoliko puzli. I iako vidiš cijelu sliku, ima nešto što ti muti oko. Nešto što sliku čini nepotpunom.

Zamisli sad jednu posudu. A odmah i zamisli njeno dno sa nekoliko rupica, jedva vidljivih ljudskom oku. Šta bi se desilo ako naspemo vodu unutra? Posuda neće moći da zadrži tečnost, a nedugo zatim ta tečnost će i iscuriti.

Zamisli pak sada jedan moćan automobil. I zamisli da mu na motoru nedostaje par malih šarafa. Ako automobil krene, a ti šarafi fale…to može da prouzrokuje smrt ljudi u njemu. Zar ne!

A sada zamisli svoj život, svakoga dana isprepleten raznoraznim stvarima. Neke od njih su od tako velikog značaja da su u stanju da ti izmijene život za 180 stepeni. A na druge si već toliko navikao da ih doživljavaš kao nešto svakodnevno i potpuno prirodno – ustajanje, posao ili škola, večera, televizija i spavanje. A drugoga dana sve se ponavlja iznova.

Ali postoje i one male stvari koje ne primjećuješ baš uvijek i ne cijeniš baš uvijek. To su te male stvari, nešto kao sastojci za spravljanje nekog jela – može i bez njih, ali ako ih ne staviš u jelo…ukus će biti loš. Takve stvari možda i neće promijeniti pravac tvog života, ali će sigurno tvoj dan načiniti smislenijim i ispunjenijim.

Nažalost, često propuštamo te male stvari – jedan ozareni osmijeh koji razigrano viri iza gustih tamnih oblaka; nježni cvrkut ptica koje se raduju nadolazećem proljeću; veseli smijeh djece koja se igraju u dvorištu…Ima još mnogo takvih sitnica, koje primjećujemo jako teško. Možda i zbog toga što smo navikli da su dio našeg okruženja da ni ne možemo više da ih razlikujemo od velikih stvari. A prava istina je ustvari da čim naučimo da ih razaznajemo i da im se radujemo, tek tada ćemo početi da se naslađujemo punoćom naših sopstvenih životá. I tek kada započnemo dan zahvalni tim „sitnicama“, tek tada ćemo i doživjeti istinsko zadovoljstvo u životu.

A ti?!
Kako ti gledaš na te male stvari? Uspijevaš li da ih prepoznaš u svome danu? Cijeniš li ih dovoljno?
Jer jedino ti znaš odgovor, i jedino si ti taj koji odlučuje koje sastojke treba staviti u to Životno Jelo.
Napravi ga tako, da ti bude i ukusno i prijatno, i da ti pričini i nasladu i zadovoljstvo.

2. 3. 2011. | posted in | [ More ]

Ego i Besopstvenost By KenVilber



Veliki jogiji, sveci i mudraci postigli su toliko baš zato jer nisu bili povučeni mali šmokljani, već bogati veliki egoi, uštekani u dinamičko Tlo i Svrhu samog Kosmosa. Upravo zato što ego, duša i Sopstvo mogu biti istovremeno prisutni, mi bolje možemo razumjeti stvarno značenje “besopstvenosti”, pojma koji je uzrokovao neobičnu količinu pometnje. Ali besopstvenost ne znači odsustvo funkcionalnog ega/sopstva (to je psihotik, a ne mudrac); ona označava da neko nije više isključivo identifikovan s tim egom/sopstvom.

Jedan od mnogih razloga što imamo problema s pojmom “besopstvenog” je taj da ljudi žele da im njihovi “besopstveni mudraci” ispune sve sanjarije o “svetom” ili “duhovnom”, što obično označava stanje mrtvila od vrata nadole, bez tjelesnih potreba ili želja, uz neprekidni blagi osmjeh. Sve stvari s kojima ljudi tipično imaju problema – novac, hrana, seks, odnosi, žudnja -svega toga njihovi sveci moraju biti lišeni. “Besopstveni sveci” lišeni ega koji su “iznad svega toga”, to je ono što ljudi žele. Žele bestjelesne utvare. Religija će, vjeruju ljudi, jednostavno ukloniti sve niže instinkte, porive i odnose, pa tako u religiji ne traže savjet kako da žive život s entuzijazmom, već kako da ga zaobiđu, da ga potisnu, da ga poreknu, da ga izbjegnu. Drugim riječima, tipična osoba želi da duhovni mudrac bude “manje od osobe”, nekako lišen svih nezgodnih, sočnih, kompleksnih, živućih, željnih, porivnih sila koje pokreću većinu ljudskih bića. Očekujemo od naših svetaca da budu odsutnost svega što pokreće nas! Sve stvari koje nas plaše, zbunjuju, muče, zapanjuju: želimo da naši sveci s njima nemaju nikakve veze. I upravo ta bezveznost, ta ništenost, to “manje od osobe”, to je ono što često mislimo kad kažemo “bezega” ili “besopstveno”. Ali “bez ega” ne znači “manje od osobnog”, već upravo “vi.e od osobnog”. Ne personalno minus, već personalno plus – sve normalne personalne odlike plus neke transpersonalne.


Razmislite malo o velikim yogijima, svecima i mudracima – od Mojsija i Hrista do Padmasambhave. Nisu bili mlitavi onemoćali jadnici, nego žestoki pokretači i okretači – od upotrebe biča u Hramu do osvajanja čitavih zemalja. Drmali su svijetom po pravilima svijeta, ne kroz neku jasličku pobožnost; mnogi su od njih potakli ogromne društvene revolucije koje su se nastavile hiljadama godina. A to nisu činili zato što su izbjegavali fizičke, emocionalne i mentalne dimenzije čovječnosti, kao i ego koji je njihovo vozilo, već zato što su se upuštali u njih s voljom i energijom koja je potresla svijet do temelja. Nema sumnje, bili su također uključeni u dušu (dublja psihička sfera) i duh (bezoblično Sopstvo) – konačni izvor svoje moći – ali tu moć su izražavali s konkretnim posljedicama upravo zato što su se dramatično upuštali u niže dimenzije u kojima ta moć govori svima razumljivim jezikom. Ovi veliki pokretači i okretači nisu bili mali egoi; bili su, u najboljem smislu tog pojma, veliki egoi, upravo zato jer ego (funkcionalno vozilo grubog područja) može postojati i postoji skupa sa dušom (vozilom suptilnog) i Sopstvom (vozilom kauzalnog). Utoliko što su ovi veliki učitelji pokretali grubo područje, činili su to svojim egoima, jer ego je funkcionalno vozilo/medij tog područja. Međutim, nisu bili identifikovani samo sa svojim egom (to je narcisizam), već su jednostavno svoj ego uštekali u blistavi Kosmički izvor. Veliki yogiji, sveci i mudraci postigli su toliko baš zato jer nisu bili povučeni mali šmokljani već veliki egoi, uštekani u dinamički Tlo i Svrhu samog Kosmosa, uštekani u svoje više Sopstvo, živi u čistom atmanu (čisto Ja-Ja) to jest jedno s Brahmanom; otvorili su usta i svijet je zadrhtao, pao na koljena, i ugledao svog blistavog Boga.

Sveta Tereza je bila velika kontemplativka? Da, i Sveta Tereza je jedina žena koja je ikad reformisala čitavu jednu katoličku samostansku tradiciju (promislite malo o tome). Gautama Buda je potresao Indiju do temelja. Rumi, Plotin, Bodhidharma, Gospa Tsogyal, Lao Cu, Platon, Bal Shem Tov – ovi muškarci i žene započeli su revolucije u grubom području koje su trajale stotinama, ponekad hiljadama godina, nešto čime se ni Marks ni Lenjin ni Lok ni Džeferson ne mogu pohvaliti. I nisu to učinili tako što su bili mrtvi od vrata nadole. Ne, bili su monumentalno, sjajno, božanski veliki egoi, uključeni u dublju psihu spojenu ravno u Boga. Sigurno da ima istine u pojmu “transcendiranja ega”: to ne znači uništiti ego, već uključiti ga u nešto veće. (Kako Nagarjuna kaže, u relativnom svijetu atman je stvaran; u apsolutnom, ni atman ni nairatmya nisu stvarni. Dakle, u nijednom slučaju nairatmya nije ispravan opis stvarnosti.)


Mali ego ne isparava; on ostaje kao funkcionalno središte aktivnosti u konvencionalnom području. Kao što sam rekao, izgubiti taj ego znači postati psihotik, a ne mudrac. “Transcendiranje ega” tako zapravo znači nadilaženje ali uključivanje ega u dubljem i višem obgrljaju, prvo u duši ili dubljoj psihi, zatim Svjedokom ili primordijalnim Sopstvom, a zatim je svaki prethodni stepen preuzet, obuhvaćen, uključen i obgrljen u zračenju Jednog Ukusa. A to znači da se nećemo “riješiti” malog ega, nego ga trebamo potpuno nastaniti i ispuniti, živjeti sa zanosom, upotrijebiti ga kao nužan medij kroz koji se prenose više istine. Duša i Duh uključuju tijelo, emocije i um, ne poništavaju ih. Grubo rečeno, ego nije prepreka Duhu, već blistava manifestacija Duha. Svi Oblici nisu drugo doli Praznost, uključujući oblik ega. Nije potrebno riješiti se ega, već jednostavno živjeti ga s izvjesnim preobiljem. Kad se identifikacija prelije iz ega i u širi Kosmos, ego otkriva da pojedinačni atman je ustvari sastavni dio Brahmana. Veliko Sopstvo doista nije mali ego, pa tako, utoliko što si zaglavio u svom malom egu, potrebno je umrijeti i transcendirati. Narcisisti su jednostavno ljudi čiji egoi nisu dovoljno veliki da obgrle čitav Kosmos, pa onda pokušavaju biti središtem Kosmosa. Ali mi nećemo da nam mudraci imaju velike egoe; ne želimo čak ni da se uopšte otvoreno manifestiraju. Kadgod mudrac iskaže čovječnost – u odnosu na novac, hranu, seks, odnose – mi smo šokirani, šokirani, jer planiramo pobjeći iz života glavom bez obzira, a ne živjeti ga, a mudrac koji živi život nas vrijeđa. Želimo van iz svega, želimo se uspeti i uzaći, želimo pobjeći, a mudrac koji se upušta u život s guštom, koji živi potpuno, hvata svaki životni talas i surfa ga do kraja – to nas duboko, duboko smeta, plaši, jer to znači da i mi možda moramo ući u život s guštom, na svim nivoima, a ne samo pobjeći u oblaku svjetlećeg etera. Mi ne želimo da naši mudraci imaju tijela, egoe, porive, vitalnost, seks, novac, odnose, ili život, jer to su stvari koje nas obično muče, i mi želimo van. Ne želimo surfati talasima života, želimo da talasi odu. Želimo sterilizovanu duhovnost.

Integralni mudrac, nedvojni mudrac, ovdje je da nam pokaže alternativu. Opštepoznati kao “tantrici”, ovi mudraci insistiraju na transcendenciji kroz življenje života. Insistiraju na oslobođenju kroz upuštanje, na pronalašenju nirvane usred samsare, pronalaženju totalnog oslobođenja kroz potpuno uranjanje. Ulaze sa svjesnošću u devet krugova pakla, jer drugdje je nemoguće pronaći devet neba. Ništa im nije strano, jer nema ničeg što nije Jedan Ukus. Uistinu, čitav smisao je biti kući u tijelu i njegovim željama, umu i njegovim idejama, duhu i njegovoj svjetlosti. Obgrliti ih potpuno, jednako, istovremeno, pošto svi su jednako geste Jednog i Jedinog Ukusa. Nastaniti požudu i gledati njen ples; ući u ideje i slijediti njihovu blistavost; zaroniti u Duh i probuditi se u slavi kojoj vrijeme ne zna imena. Tijelo i um i duh, svi skupa sadržani, jednako uključeni, u uvijek-prisutnoj svjesnosti. U mirnoći noći, Boginja šapuće. U svjetlosti dana, mili Bog urliče. Život pulsira, um zamišlja, emocije se komešaju, misli lutaju. Šta su svi oni do beskrajni pokreti Jednog Ukusa, koji zauvijek je u igri s vlastitim kretnjama, dok šapuće tiho svima koji slušaju: nisi li ovo ti sam? Kad grmljavina tutnji, ne čuješ li svoje Sopstvo? Kad munja sjevne, ne vidiš li svoje Sopstvo? Kad oblaci lebde nečujno po nebu, nije li to tvoje bezgranično Biće, koje ti odmahuje u pozdrav?

1. 3. 2011. | posted in | [ More ]

Nesrećna Oaza

NESREĆNA OAZA


Bila jednom jedna prekrasna oaza. Sijala je u svojoj raskoši da ljepša od toga nije mogla biti.
Jednog dana pogleda oaza oko sebe, ali sve što je vidje bijaše samo ogromna pustinja koja je okruživaše. Uzalud tako mala oaza gledaše tražeći nekoga od svoje vrste i na koncu se umori i postade potpuno tužna.
Nemalo zatim poče i naglas da se žali:”Ja sam nesretna i usamljena oaza! Osuđena sam da vječno budem sama. Nigdje nikoga od moje vrste. Nigdje nikoga ko je po mome sjaju i raskoši sličan. Ništa osim tužne, pješčane, stjenovite i beživotne pustinje koja me okružuje. Šta mi ovdje znače sve moje prednosti i bogatstvo?!”
Tu progovori stara i mudra Majka pustinja:”Drago moje dijete, da nije mene – tužne, beživotne pustinje – da te zagrli i zaštiti, već samo sjaj, zelenilo i raskoš oko tebe – ti tada ne bi ni bila oaza. Ti ne bi ni bila omiljena tačka na horizontu o kojoj sa oduševljenjem pričaju daleki jahači. Bila bi samo jedan mali dio mene koji bi ostajao neprimijećen. I zato dijete moje, ustraj u svom strpljenju koje je i jedini uslov za tvoju čast i slavu.”

najnovije vijesti pogledajte OVDE

23. 2. 2011. | posted in | [ More ]

BOLI ME JEDNA ŽENA SVUDA PO TIJELU by Horhe Luis Borhes



To je ljubav. Pokušaću da se sakrijem ili pobjegnem.
Rastu zidovi njene tamnice, kao u strašnom snu. Lijepa maska se promijenila, ali, kao i uvijek, jedinstvena je.
Čemu moji talismani: bavljenje književnošću, nepouzdana erudicija, učenje riječi koje je koristio oštri sjever da opjeva svoja mora i svoje mačeve, vedrina prijateljstva, galerije Biblioteke, obične stvari, navike, mlada ljubav moje majke, ratničke sjeni predaka, bezvremena noć, ukus sna?
Biti sa tobom ili ne biti sa tobom je mjera moga vremena.
Već se vrč razbija na izvoru, već čovjek ustaje na cvrkut ptice, potamnjeli su oni koji gledaju sa prozora, ali tama nije donijela spokoj.
To je, već znam, ljubav: nemir i olakšanje kad čujem tvoj glas, čekanje i sjećanje, užas življenja u budućnosti.
To je ljubav sa svojim mitologijama, sa svojim nepotrebnim malim vradžbinama.
Ima jedan ulični ugao kojim se ne usuđujem da prođem.
Vojske me već opkoljavaju, horde.
Ova soba je nestvarna; ona je nije vidjela.
Ime jedne žene me odaje.
Boli me jedna žena svuda po tijelu.



najnovije vijesti pogledajte OVDE

Takva si ti -Sujeta Andrić


Pa ako baš hoćeš, da govorimo i o tom. Jest, i zbog nje. Ni do nje tebi nije stalo, ni ovoliko. I to je samo tvoja nemoć da se zaustaviš i uzdržiš ma pred čim što ti se slučajno i trenutno nudi i što laska tvojoj sujeti. Jest, ti osvajaš sirote, zbunjene i neiskusne učiteljice, kao što pišeš članke i pjesme, držiš govore i predavanja. I još ih nisi potpuno ni osvojio, a već su ti teške, jer već tvoja sujeta zja i pohlepno gleda dalje. Ali to je i tvoje prokletstvo da se nigdje ne možeš zaustaviti i nikad nasititi i zadovoljiti. Ti sve potčinjavaš svojoj sujeti, ali ti si njen prvi rob i najveći mučenik. Može biti da ćeš ti još mnogo slave i uspjeha imati, i većih uspjeha nego što je slabost zaluđenih žena, ali ni u jednom nećeš naći zadovoljstva, jer će te tvoja sujeta šibati da ideš dalje, jer ona guta sve, i najveće uspjehe, i zaboravlja ih odmah, ali svaki i najmanji neuspjeh i uvredu pamti dovijeka. A kad se obrsti, polomi, ukalja, unizi, rastjera ili uništi oko tebe, tada ćeš u toj pustinji ostati sam, lice u lice sa svojom sujetom, i nećeš imat ništa da joj pružiš, i tada ćeš jesti sam sebe, ali ti to neće pomoći, jer će te tvoja sujeta, navikla na bolje zalogaje, prezreti kao hranu i odbaciti.
Takav si ti, iako izgledaš drugačiji u očima većine ljudi, iako i sam o sebi drugačije misliš. Ali ja te znam.
Andrić

22. 2. 2011. | posted in | [ More ]

Indijanska narodna priča....


Kraj prostranog zaliva na obali Atlantika živeo je u stara vremena čuveni indijanski ratnik. Pričalo se da je jedan od Gluskepovih najboljih pomagača i prijatelja i da je za njega učinio mnoge čudesne podvige. A imao je i izvanrednu i neobičnu moć: mogao je da sebe učini nevidljivim; tako je mogao neopaženo da se umeša među svoje neprijatelje i da čuje njihove zavere. Među ljudima je bio poznat kao Jaki Nevidljivi Vetar. Stanovao je sa sestrom u šatoru pored mora i sestra mu je pomagala u radu. Mnoge devojke bi usrećilo da se udaju za njega, bio je veoma cenjen zbog svojih velikih podviga; a znalo se i da će se Jaki Vetar oženiiti prvom devojkom koja bude mogla da ga vidi kada se uveče vraća kući. Mnoge su devojke pokušavale, ali prošlo je mnogo vremena pre nego što je jedna od njih uspela.


Da bi proverio iskrenost devojaka koje su nastojale da ga zadobiju, Jaki Vetar se posluži lukavstvom. Svako veče sestra bi u smiraj dana odlazila na obalu sa devojkom koja bi poželela da okuša sreću. Sestra bi ga uvek videla, ali to nije mogao niko drugi. I kada bi se on u sumrak vraćao kući s posla, sestra bi, videći ga gde se približava, upitala devojku koja ju je pratila: „Da li ga vidiš?“ A svaka devojka bi neiskreno odogovorila: „Da“. Sestra bi tada upitala: „Čime vuče svoje sanke?“ I svaka devojka bi odgovorila: „Kaišem od losove kože“, ili „Motkom“; ili „Velikim užetom“. A sestra bi tada znala da sve one lažu, jer su im odgovori bili obično nagađanje. Mnoge su pokušavale, lagale i ostajale praznih šaka, jer Jaki Vetar ne htede da se oženi nijednom od tih lažljivica.

U selu je živeo čuveni poglavica koji je imao tri kćeri. Majka im je bila davno umrla. Jedna od njih bila je mnogo mlađa od druge dve. Bila je prava lepotica, umiljata i kod svih omiljena, a na tim čarima su joj starije sestre veoma zavidele i surovo se ponašale prema njoj. Da bi je učinile ružnom, odenuše je u rite, odrezaše joj dugu crnu kosu, a lice joj opekoše ugljevljem iz vatre, kako bi izgledala nagrđena i unakažena. A oca slagaše rekavši mu da je sve to sama počinila. Ali, mlada devojka beše strpljiva, sačuva u srcu dobrotu, i sa voljom iđaše za svojim poslom.

Poput drugih devojaka, i dve poglavičine starije kćeri pokušaše da osvoje Jakog Vetra. Jedne večeri odoše u smiraj dana sa njegovom sestrom do obale i sačekaše da on naiđe. Uskoro se i on posle radnog dana vrati kući, vukući za sobom sanke. A sestra, kao i obično, upita: „Da li ga vidite?“, i svaka od njih slaga i reče: „Da“. A ona upita: „Od čega mu je naramenica?“. One obe pokušaše da pogode: „Od sirove kože“. Zatim uđoše u šator gde su se nadale da će Jakog Vetra videti za večerom, i kada on skide ogrtač i obuću, one to videše, ali ne videše ništa više. I Jaki Vetar je znao da su one lagale i ne ukaza im se, pa se one posramljene vratiše kući.

Jednog dana, poglavičina najmlađa kći, onako odrpana i opečena, reši da potraži Jakog Vetra. Zakrpi odeću komadima brezove kore, stavi ono malo nakita što je imala i pođe da vidi nevidljivog, kao što su pre nje pokušavale i sve druge devojke iz sela. Sestre su je ismevale i nazivale je budalom; a dok je prolazila putem, svi su joj se smejali zbog njenih dronjaka i opekotina, ali ona je mirno išla dalje.

Sestra Jakog Vetra lepo dočeka devojčicu i u sumrak je odvede na obalu. Uskoro se Jaki Vetar vrati kući, vukući sanke.
Sestra upita: „Da li ga vidiš?“, a devojka odgovori: „Ne“. Sestra se veoma iznenadi, jer devojčica je govorila istinu.
Ona opet upita: „Da li ga sada vidiš?“ A devojka odgovori: „Da, veličanstven je!“ Ona upita: „Čime vuče svoje sanke?“ „Dugom“; odgovori devojka bojažljivo. A kada ona dalje upita: „Od čega je tetiva njegovog luka?“, devojka odgovori: „Tetiva njegovog luka je Mlečni Put“.

Sestra Jakog Vetra je sada znala da se njen brat ukazao devojci, jer je ona odmah rekla istinu. I ona reče: „Ti si ga zaista videla“. Zatim je povede kući i okupa je, tako da joj sa lica i tela iščezoše svi ožiljci; kosa joj ponovo izraste duga i crna poput gavranovog krila; obuče je u finu odeću i dade joj dosta bogatog nakita. Onda joj reče da sedne na mesto predviđeno za ženu Jakog Vetra. Uskoro Jaki Vetar uđe. Sede pored nje i nazva je svojom nevestom. Već sutradan postade njegova supruga i od tada mu stalno pomagaše da čini velike podvige. Devojčine dve starije sestre behu veoma ljute i čuđahu se šta se dogodilo A Jaki Vetar, koji je znao za njihovu okrutnost, odluči da ih kazni. Koristeći svoju veliku moć, on ih obe pretvori u jasike i zasadi ih u zemlju. I od tog dana lišće jasike stalno treperi, drhti do straha kada dune Jaki Vetar, bez obzira kako blag bio, jer se sestre još sećaju kako se raspomamio što su ga lagale i što su nekad davno bile svirepe prema svojoj sestri.
Indijanska narodna bajka

Ogledalo- Priča o nasim strahovima

OGLEDALO - PRIČA O NAŠIM STRAHOVIMA


Nekada davno živio jedan kralj koji je imao jedan ogroman dvorac. Ali taj dvorac bio je dosta čudan. Čitav dvorac bio je iznutra prekriven ogledalima – zidovi, podovi, plafoni, apsolutno sve. Milioni ogledala.

Jednoga dana kada nikoga nije bilo u dvorcu odnekud dotrča neki pas i uđe u dvorac. Iznenađen nepoznatim mjestom, počeo je da se osvrće oko sebe. I na njegov užas shvati da je sa svih strana okružen mnoštvom pasa. Bili su svuda i bilo ih je bezbroj. Sa namjerom da se zaštiti od njih, pas im pokaza zube, no u istom trenutku i ostali psi pokazaše zube. On poče da reži da bi ih zaplašio. Kao odgovor na to svi psi oko njega počeše da reže.
Vidjevši to, pas je već bio sasvim siguran da mu je život u opasnosti i poče da laje. No čim je zalajao i ostali psi počeše da laju na njega. I što je on jače lajao to su i oni jače lajali.
Sutradan ujutru dvorjani su našli nesretnog psa kako leži mrtav. A bio je tamo sam samcijat. Osim njega u dvorcu nije bilo nikoga. Tamo su bili samo milioni ogledala. Niko se nije borio sa njim, zato što nikoga nije ni bilo.
Ali on je vidio sebe u ogledalima i to ga je preplašilo do smrti. I kada je počeo da se bori, odrazi u ogledalima su takođe počeli da se bore. Uginuo je u borbi sa milionima sopstvenih odraza koji su ga opkoljavali sa svih strana.

*****
Ako ne postoje prepreke unutar nas, ne mogu da postoje ni prepreke izvan nas.
Jer svijet je samo odraz onoga što je u nama. Svijet je jedno ogromno ogledalo.

Nepametna Ljubav by Antoni de Melo

NEPAMETNA LJUBAV!


Jedna arapska princeza zaljubila se u svog roba i izrazila želju da se uda za njega. Koliko god da se je njen otac suprotstavljao i šta god da radio da je odvrati, ništa nije vrijedilo. Na kraju se je pojavio jedan mudrac koji mu je rekao: “Na pogrešnom ste putu. Ako joj zabranite da se uda i da ga viđa, samo će se još više zaljubiti.”
“Pa šta da radim?” – upitao je kalif.
Mudrac je predložio rješenje. Kalif je bio skeptičan, ali je ipak na kraju riješio da pokuša. Pozvao je princezu i rekao joj: “Hoću da stavim na probu tvoju ljubav prema tom mladiću. Bićeš zaključana trideset dana i noći u istoj ćeliji zajedno sa njim. Ako i poslije toga budeš željela da se udaš za njega, dobićeš moj pristanak.”
Princeza je, van sebe od radosti, zagrlila oca i radosno prihvatila probu.
Prvih nekoliko dana sve je bilo dobro. Zatim je počela da osjeća dosadu. Nakon jedne sedmice osjetila je potrebu za društvom, dok su riječi i postupci roba sve više počeli da je razdražuju. Nakon deset dana bacila se na vrata ćelije, lupajući rukama i vičući da joj otvore. Kada su je najzad pustili, bacila se ocu oko vrata, plačući, zahvalna što ju je oslobodio čovjeka koga je sada mrzila.
***
Za pravi odnos i pravu ljubav ponekad je potrebna distanca.
Antoni de Melo

Tri Statue - Indijska Priča

Nekada davno bila dva susjedna kraljevstva čiji vladari nikada nisu međusobno ratovali. No sa druge strane nerijetko se dešavalo da je jedno kraljevstvo nastojalo da pokaže svoju mudrost i intelektualnu nadmoć nad onim drugim. I tako bi svaki praznik za njih bio dobar povod da demonstriraju svoje oštroumlje. Zato bi uvijek izmišljali i slali, na prvi pogled, mnogo čudne poklone jedni drugima.

Jednoga dana vladar jednog od kraljevstava pozvao je sebi najboljeg skulptora u kraljevstvu i predočio mu zadatak. Zatražio je od njega da izvaje od čistog zlata tri jednake statue ljudskog obličja i svaka da bude visoka po tačno jedan pedalj. Ali morale su da se razlikuju u samo jednoj stvari. Tajnu su trebali znati samo njih dvojica i niko drugi.
Nakon izvjesnog vremena statue su bile izvajane i kada je došao rođendan vladara susjednog kraljevstva, one su mu bile poslane kao rođendanski poklon.

“Dragi Susjede,
Čestitam Vam rođendan i šaljem Vam ovaj prigodan poklon. Iako na prvi pogled sve tri figure izgledaju apsolutno identične, među njima se krije suštinska razlika i jedna od njih tri je dragocjenija od ostale dvije. Kada otkrijete koja je to, Javite mi se…”

Čim je pročitao ceduljicu, slavljenik je započeo da pažljivo razgleda svaku od zlatnih figurica, no ubrzo je uvidio je da se nisu razlikovale apsolutno ni po čemu.
Nedugo zatim naredio je svojim podanicima da ih izvagaju na najpreciznijoj vagi u kraljevstvu, no ni to nije urodilo plodom. Ispostavilo se da su sve jednako teške.U dvorcu su se skupili svi skulptori tog kraljevstva i svaki od njih je pažljivo razgledao i izučavao male zlatne figure, ali nijedan nije uspio da otkrije nikakvu razliku među njima.

Dani su se nizali, kralj je bivao sve očajniji što ne može da odgonetne zagonetku. Više nije bio u kraljevstvu nijedan čovjek koji nije čuo za zlatne statue, no i pored toga niko nije uspio da pronađe rješenje.
Sve dok se jednog dana nije čulo za nekog mladića koji je prije tog poklona bio osuđen i bačen u tamnicu zbog drskosti i neposlušnosti. Mladić je navodno znao odgovor. I pošto mu nije ostalo ništa drugo, kralj je dao da se mladić pozove u dvorac i pregleda statue, nadajući se pritom da bi on zaista mogao riješiti zagonetku.

Doveli su ga pred kralja, dali mu statue i ostavili ga da ih razgleda.Poslije dugog izučavanja, mladić je progovorio: “Vaše Veličanstvo, ove statue imaju u sebi skrivene poruke.” Zainteresovan, kralj mu je dao znak rukom da nastavi. Mladić je potom zatražio komad tanke žice, gurnuo je u uvo prve statue, a žica je izašla na drugo uvo. “Gospodaru, neki ljudi čuju nešto na jedno uvo i puste da izađe na drugo. Vaš prijatelj ovim želi da Vam saopšti da ne treba da budete u društvu takvih ljudi.

Zatim uze drugu statuu i isto gurnu tanku žicu u uvo, a ona ovaj put izađe na usta statue. “Ovom statuom Vaš prijatelj Vam želi dati do znanja da postoje ljudi koji nešto čuju i odmah zatim to svima razglase. Ne biste trebali da se sprijateljite sa takvim ljudima, jer se u njih ne možete pouzdati.”

I sad su svi sa velikom pažnjom gledali kad je mladić uzeo u ruke treću statuu. Gurnuo je tanku žicu kroz uvo, ali ona nije nigdje izašla! “Moj gospodaru, ova statua predstavlja one ljude koji kad nešto čuju čuvaju to samo za sebe. Poruka ove statue je da su ovakvi ljudi dragocjeni prijatelji i vrijedni životni saputnici. Vaš prijatelj Vam je ustvari poklonio ovu statuu.”


Kralj pozva svog glasnika i naredi mu da se zahvali svom susjedu na genijalnom poklonu, a mladića pusti na slobodu.

19. 2. 2011. | posted in | [ More ]

Mozda Spava- Vladislav Petković Dis


Možda spava

Zaboravio sam jutros pesmu jednu ja,
Pesmu jednu u snu što sam svu noc slušao:
Da je čujem uzalud sam danas kušao,
Kao da je pesma bila sreća moja sva.
Zaboravio sam jutros pesmu jednu ja.

U snu svome nisam znao za budjenja moć,
I da zemlji treba sunca, jutra i zore;
Da u danu gube zvezde bele odore;
Bledi mesec da se kreće u umrlu noć.
U snu svome nisam znao za buđenja moć.

Ja sad jedva mogu znati da imadoh san,
I u njemu oči neke, nebo nečije,
Neko lice, ne znam kakvo, mozda dečije,
Staru pesmu, stare zvezde, neki stari dan.
Ja sad jedva mogu znati da imadoh san.

Ne secam se niceg više, ni očiju tih:
Kao da je san mi ceo bio od pene,
Il' te oči da su moja duša van mene,
Ni arije, ni sveg drugog, sto ja noćas snih;
Ne sećam se nićeg više, ni očiju tih.

Ali slutim, a slutiti još znam.
Ja sad slutim za te oči, da su baš one,
Što me čudno po životu vode i gone:
U snu dođu, da me vide, šta li radim sam.
Ali slutim, a slutiti još jedino znam.

Da me vide dođu oči, i ja vidim tad
I te oči, i tu ljubav, i taj put sreće;
Njene oči, njeno lice, njeno proleće
U snu vidim, ali ne znam, što ne vidim sad.
Da me vide, dođu oči, i ja vidim tad.

Njenu glavu s krunom kose i u kosi cvet,
I njen pogled što me gleda kao iz cveća,
Što me gleda, što mi kaze, da me oseća,
Što mi brižno pruža odmor i nežnosti svet,
Njenu glavu s krunom kose i u kosi cvet.

Ja sad nemam svoju dragu, i njen ne znam glas;
Ne znam mesto na kom živi ili počiva;
Ne znam zašto nju i san mi java pokriva;
Možda spava, i grob tužno neguje joj stas.
Ja sad nemam svoju dragu, i njen ne znam glas.

Možda spava sa očima izvan svakog zla,
Izvan stvari, iluzija, izvan života,
I s njom spava, nevidjena, njena lepota;
Možda živi i doći će posle ovog sna.
Možda spava sa očima izvan svakog zla.

Darko Bešlić - Lomača


Lomača

Lomača pitanja
lobanju topi,
sezona beskrajna
sumnje u glavi.

Ukrotiti
sebe ne umem,
a ruke nema
kroz tamu da me provuče.

Vir u stomaku
dušu čupa
ko crna rupa.
Zašto sam
kuda,
i čemu ?

Ogrnut
snovima svojim,
u zavetrini
utabane gluposti.
Mir mi se ne da,
i tama mi san
prostrti neće.

Zamreti neznam
ni preorati um,
Kroz univerzum
svoj inertno plovim.

Prolazim kroz
vriske,
tišinu koja peče,
paučinu sto teče
iz utrobe
udovica crnih.

Dodira let
za život me veže,
Motivi beže,
i sve teže
probijam se
kroz smet.

©Darko Bešlić


30 navika za sreću i zadovoljstvo


30 navika za sreću i zadovoljstvo

Razviti zdrave i kvalitetne navike je prvi korak ka zdravom razvoju, kako tela tako i ličnosti. Sve što radimo rezultat je navika koje smo nekada stekli. Nemoguće je promeniti se iz korena, ali nikad nije kasno da se prave sitne izmene koje mogu oplemeniti dušu i telo. Lista od 30 praktičnih, ne previše komplikovanih izmena sa kojima možete početi već danas, ostvariće maksimu ”u zdravom telu zdrav duh”. 

Foto: Ambro / FreeDigitalPhotos.net
Da vam ne bi bilo previše teško, pokušajte da usvajate jednu mesečno. Tako ćete polako u svoj život unositi izmene na koje ćete se vremenom, a ne na silu, navići. 

Zdrave navike 

1. Vežbajte 30 minuta svakodnevno. Pogotovo ako se ne krećete previše na poslu, vrlo je bitno da se pokrenete. Ovih 30 minuta je optimalno za zdravlje. 

2. Ne preskačite doručak. Najbitniji obrok je doručak, a opet ga mnogi preskaču. Nije bitno šta jedete sve dok ne preskočite. 

3. Spavajte 8 sati. Iako vi mislite da dobijate na vremenu ako ne spavate dovoljno, zapravo, dobijate ne vreme, već stres i umor. Osam sati je broj za optimalan san, plus 20 minuta nakon ručka. 

4. Izbegavajte obroke između obroka. To je najbolji način da se ugojite. Ako ste gladni, jedite nešto konkretno. Ako niste, nemojte ništa grickati. 

5. Pet porcija voća i povrća dnevno. Mozak i telo naprosto obožavaju voće i povrće i treba ih jesti koliko god je moguće. 

6. Jedite ribu. Nikad dosta priče o omega 3 kiselinama i njihovim dobrobitima. Barem jednom nedeljno jedite ribu. 

7. Čaša vode kad se probudite. Nakon buđenja telo je dehidrirano i potrebna mu je voda. Uz ovo, popijte i čašu vode kad god se setite u toku dana. 

8. Izbegavajte kiselu vodu. Kisela voda je najnezahvalnije piće koje dajemo telu. Što je manje unosite, telo će vam biti srećnije. 

9. Čisto telo. Ne treba stajati satima pred ogledalom ali minimalna lična higijena je sasvim u redu. 

10. Prestanite da pušite. Ne postoji nijedan jedini razlog da pušite, stoga nemojte. 

11. Ako pijete, prestanite. Isto kao i pušenje, nema razloga. Alkohol ne rešava probleme. Imate pravo na jednu čašu vina dnevno uz ručak. 

12. Idite stepeništem. Taman vam to dođe kao minimalna vežba. Ako imate izbor između lifta i stepeništa, idite stepeništem. 

Produktivne navike 

13. Zapisujte. Nosite neki notes sa sobom i zapisujte sve što može imati koristi za vas u budućnosti, ideje, planove, zanimljivosti. 

14. Nađite prioritet. Ako treba da uradite hrpu stvari danas, šta ćete prvo? Nađite najbitniju stvar. Zapitajte se: ”Ako mi danas treba uspeh, šta bi to bilo?” 

15. Planirajte, ali umereno. Odlično je unapred znati šta ćete raditi danas ili sledeće nedelje. Tako ćete izbeći konfuziju, ali ne treba planirati sitnice za mesec ili više dana jer nikad nije dovoljno efikasno i ne treba brinuti o tome unapred. 

16. Budite se rano. Na ovaj način dobijate na vremenu. Ako se naučite da se budite u 8, do 12 ćete završiti veći deo obaveza i bićete zahvalni na danu. Inače, jutra su ponekad baš zadivljujuća. 

17. Proveravajte poštu samo dvaput dnevno. Nema nikakve potrebe da vam postane opsesija da proveravate imejl. Uvidećete da se svet i dalje okreće iako niste neprestano ulogovani na svoj nalog. 

18. Odbacite nepotrebno. Iako ste zauzeti tokom celog dana to ne znači da radite nešto pametno. Eliminišite nepotrebne aktivnosti (gubljenje vremena) i koncentrišite se na važne stvari. 

19. Očisttie sobu i radni sto. Održavaće vam fokus ali i produktivnost. 

20. Rutinizirajte se. Postoji nekoliko aktivnosti koje se moraju uraditi svakog dana. Njih prebacite na automatsko odrađivanje. 

21. Postavite stroge vremenske rokove. Bilo šta da radite, odlučite unapred kada prestajete sa tim. Da biste povećali svoju produktivnost, za sve projekte, planove i aktivnosti odredite do kada moraju biti završeni. Postaće vam prioritet i uspeh je zagarantovan. 

22. Odjavite se jednom nedeljno. Tog dana ne palite računar. Tajh dan posvetite samo sebi. Ne bavite se poslom i problemima. Napunite baterije. 

Navike za lični razvoj 

23. Jedna knjiga nedeljno. Čitanje knjiga održava mozak aktivnim na najbolji mogući način. Samo 30 minuta dnevno čitajte i uspećete da završite knjigu za nedelju dana, ali i više od 50 godišnje. 

24. Rešavajte ukrštene reči. Kvizovi, slagalice, zagonetke, rebusi i ukrštene reči su najboji način da vežbate svoj mozak. 

25. Mislite pozitivno. Vi ste ono što mislite, uvek. 

26. Donosite brze odluke. Umesto da satima mozgate o tome gde ćete, šta ćete, odluke donosite za manje od minut. 

27. Sačekajte 48 sati pre nego što nešto kupite. Uštedećete mnogo novca, zaista. Pokušajte. 

28. Meditirajte pola sata dnevno. Radite na ovaj način na svom miru i čistoti. Ovaj broj nije mnogo, ali je odlična polazna tačka. 

Navike za karijeru 

29. Započnite blog. Blog je jedan od najboljih načina da se iskažete i pokažete svetu. Ne morate da imate posebnu temu, jednostavan lični blog je sasvim u redu. 

30. Napravite portfolio. Ako vam je posao kreativan i zabavan, portfolio je odličan način da sve držite na gomili i tako se lako prikažete.
izvor: b92.net

17. 2. 2011. | posted in | [ More ]

Milost Majke Kali


Bio jednom jedan veliki, veliki, veliki pesnik drevne Indije po imenu Kalidasa. Kao što je u engleskoj literaturi Šekspir besmrtna figura, tako je i na nebu indijske literature Kalidasa zasigurno besmrtna figura. On je svoje komade i pesme pisao na sanskritu. Njegova najomiljenija epska poema je “Megha Dutam”, “Oblak - glasonoša”.
Kalidasa je živeo tokom vladavine dobrog, prijatnog, dobroćudnog i moćnog kralja po imenu Vikramaditja. Da bi podstakao inspirativne, prosvetljujuće i božanske aktivnosti na svom dvoru on je naimenovao devet izuzetnih figura koji su bili poznati kao navaratna, devet dragulja. To su bili izuzetni poznavaoci raznih oblasti, kao npr. medicine, astronomije, slikarstva i sl. Kalidasa je bio jedan od tih devet dragulja. Bio je asthana kavi, kraljevski dvorski pesnik.
Ovo je legenda kako je Kalidasa postao veliki pesnik.

Dok je on još bio veoma mlad, živeo je jedan kralj koji je imao prekrasnu kćerku. Ona je bila izuzetno upućena u nauku. Nažalost, ponos je veoma uspešno ušao u njen um i ona objavi da će se udati samo za onoga ko je bude pobedio u filozofskoj ili duhovnoj raspravi. Mnogi, mnogi naučnici i veliki učenjaci sanskrita koji su poznavali indijske svete spise prihvatiše njen izazov. Ali, na njihovu krajnju žalost, jedan za drugim svi behu pobeđeni i gadno poniženi. Razočarani prosci poželeše da pronađu način da uzvrate princezi zbog poniženja, ali ma kako da su se trudili, nisu u tome uspevali.
Jednog dana se četvorica ovih učenjaka zadesiše u malenom selu gde ugledaše nekog mladog čobana. Čoban je bio prljav i neuredan; lice mu je, blago rečeno, izgledalo glupo. Kada su ga ugledali, sedeo je na jednoj grani drveta i uživao u njegovim plodovima. U isto vreme, sekao je tu istu granu na kojoj je sedeo!
Sjajna ideja blesnu u glavama četvorice učenjaka. Oni rekoše: "Poigraćemo se sa princezom i obračunaćemo se sa njom tako što ćemo joj odvesti ovog čobanina i predstavićemo ga kao da je on veliki učenjak. Ko zna, možda će ovaj idiot bez premca čak uspeti i da porazi princezu u raspravi".
I tako, oni ga spustiše sa drveta, pomogoše mu da se okupa, dadoše mu najukusniju hranu i odenuše ga u lepu odeću sa turbanom. Sad je izgledao kao pravi učenjak. Tada ga sprovedoše do grada i posavetovaše ga: "Ne smeš da progovoriš ni reči, jer te vodimo princezi".
Mladić se prestravi: "Princezi? Zašto?"
Oni mu odgovoriše: "Zato što ćeš biti u mogućnosti da je poraziš u raspravi i oženiš je."
U jednu ruku, jadni čobanin je bio prestravljen na smrt; u drugu ruku, bio je iskušavan. Bio je spreman da ide i porazi princezu u raspravi. Učenjaci mu rekoše: "Šta god da te princeza pita, odgovaraj jedino gestovima - dižući ruke i prste."
Kada čobanče i učenjaci uđoše u dvor, oni rekoše princezi da je čoban veliki svetac koji je uzeo zavet ćutanja. Kada mu princeza postavi prvo pitanje, ona mu pokaza jedan prst. Čoban nije znao ništa, ali budući da mu je ona pokazala jedan prst, njemu dođe da joj pokaže dva prsta kao odgovor. Tada učenjaci dadoše prekrasno objašnjenje o značenju njegovog gesta. Isto tako, ona mu postavi mnoga pitanja, i šta god ovom idiotu pade na pamet, on odgovori svojim prstima. Promućurni učenjaci to propratiše super-izvrsnim objašnjenjima.
Princeza je bila izuzetno zadovoljna čobanom i njegovim odgovorima, pa reče: "Sada sam spremna da se udam za ovog velikog učenjaka". Učenjaci takođe primiše velikodušne poklone od princeze jer su joj doveli tako velikog učenjaka.
Tako se princeza i mladić uzeše. O Gospode, jedva da prođoše i dva sata kad ona shvati da je ovaj momak najgora moguća budala u celoj Božijoj tvorevini! Kada je počeo da priča ništa nije imalo smisla. Osećala se bedno jer je bila prevarena od učenjaka, ali šta je mogla da uradi? Ona reče svom novom mužu: "Zadržaću te kao svog muža pod uslovom da poslušaš moju zapoved. Inače ću te izbaciti iz moje palate".
On reče bojažljivo: "Da, poslušaću te."
Ona mu reče da to veče ode u hram Majke Kali i stavi rezu na vrata iznutra. Tada se mora moliti Majci Kali. Kad Majka Kali pokuca na vrata, on Joj mora reći da će Joj dopustiti da uđe samo ako se Ona složi da ga blagoslovi i učini ga velikim učenjakom.
Mladić posluša svoju ženu. On ode u hram Majke Kali i zaključa vrata iznutra. Tada poče da se moli najduševnije. Nakon nekoliko sati, Majka Kali dođe i pokuca na vrata. Dok joj je otvarao vrata, on reče: "Majko, Majko, pustiću Te unutra samo ako me blagosloviš. Inače Ti neću dopustiti da uđeš unutra."
Videvši njegovu iskrenost, Majka Kali ga pogleda i izli svu Svoju Samilost na njega. Ona reče: "Otvori usta i pokaži Mi svoj jezik." Kad on to učini, Ona ispisa na njegovom jeziku ezoteričnu mantru - nešto najsvetije i najtajnije. Istog trenutka on je bio obdaren božanskom darovima: postao je vrlo kulturan; bio je sposoban da tečno govori sanskrit i počeo je da komponuje poeme.
Kada se kasno te noći vratio kući, njegova žena je bila izuzetno zadovoljna njegovim preobražajem. Na njenu najveću radost, on postade veliki učenjak i pesnik preko noći. Ovo dvoje poživeše sretno zajedno. Mladi čovek postade poznat kao Kalidasa. "Dasa" znači rob ili sluga. On je primio svetlost mudrosti od Majke Kali; zbog toga mu je ime postalo Kalidasa - sluga Majke Kali.

7. 2. 2011. | posted in | [ More ]

Da malo bolje razmislimo....i da se preispitamo

Prestani stalno obraćati pažnju na to kako se osećaš. Kako se osećaš je prosto tako. Proći će. Osećanja nisu pod tvojom kontrolom. Samo dela jesu i ona obično dovode do osećanja zadovoljstva ili sramote.

Prestani brinuti. Briga često pogoršava stvari. Što više misliš o lošim stvarima, izglednije je da će se desiti. Pust...i ih.

Olabavi unutrašnje komentare. Ako želiš biti srećan, prestani govoriti sebi da si ovakav ili onakav. Ljudi stalno sebi govore kako se osećaju, šta drugi o njima osećaju i sl. Mi smo nesavršena bića i nemamo sposobnost da spoznamo šta se krije u umovima drugih ljudi.

Pokušaj da ne primećuješ svog unutrašnjeg kritičara. Besmisleno je osuđivati samog sebe. Osuđivanje drugih je takođe blesavo. Uostalom, razmisli kome je uopšte stalo do tvog mišljenja.

Prestani se osećati krivim. Krivica ništa ne menja. Pošto je tako, prosto je pusti niz vodu. Ne obaziri se.

Prestani brinuti o tome šta ostatak sveta govori o tebi. Ljudi ili događaji su upravo to, ljudi ili događaji. I ništa više. Sem toga, većina ljudi je posvećena sebi da bi pričala o tebi. A ako i pričaju, pa šta?

Prestani brinuti o rezultatu. Brojevi su samo brojevi. Nemaju nikakve mistične moći. To što se ponekad poklapaju u određenim numeričkim matricama ne znači ama baš ništa.

Ne brini o tome da tvoj život i karijera ne idu kako si planirao. Što se više pridržavaš bilo kakvog plana, pre ćeš pogrešiti. Pošto se svet stalno menja svaki detaljno razrađen plan obično ostari jako brzo. Zato umesto planova pokušaj da stvari posmatraš realno.

Ne dozvoli drugima da te koriste kako bi izbegli sopstvenu odgovornost. Ti ne možeš biti odgovoran za tuđu sreću ili uspeh niti ti to možeš za njih postići. Neka se snalaze.

Ne brini za svoju ličnost. Nemaš je. Ličnost, kao i ego, je izmišljen koncept..

Vladislav Petković Dis: izabrane pjesme



Pijanstvo 

Ne marim da pijem, al` sam pijan često. 
U graji, bez druga, sam, kraj pune čaše. 
Zaboravim zemlju, zaboravim mesto 
Na kome se jadi i poroci zbraše. 

Ne marim da pijem. Al` kad priđe tako 
Svet mojih radosti, umoren, i moli 
Za mir, za spasenje, za smrt ili pak`o, 
Ja se svemu smejem pa me sve i boli. 

I pritisne očaj, sam, bez moje volje, 
Ceo jedan život, i njime se kreće; 
Uzvik ga prolama: "Neće biti bolje, 
Nikad, nikad bolje, nikad biti neće." 

I ja žalim sebe. Meni nije dano, 
Da ja imam zemlju bez ubogih ljudi, 
Oči plave, tople kao leto rano, 
Život u svetlosti bez mraka i studi. 

I želeci da se zaklonim od srama, 
Pijem, i zaželim da sam pijan dovek; 
Tad ne vidim porok, društvo gde je čama, 
Tad ne vidim ni stid što sam i ja čovek.


Orgije 

Pijemo nas nekoliko propalih ljudi
I polusvet:
Bez svega, i bez radosti; mada nam grudi
Ceznu za cvet.

Zvuci violina, vino, jak dodir zena
Daju nam pir,
Al' svuda se krecu senke mrtvih vremena,
Umrli mir.

Muzika s pesmom pruza nam stare jauke,
Opela trag;
Zgrljaj, za navek skrstene ruke
I zivot nag.

U samoci nam stanuje, k'o u cutanje,
Veliki strah;
Bez leka smo. S nama tu je, nocu i danju,
Ledeni dah.

U igri, u pupoljcima trazimo besno
Izraza, sna;
Placemo mrtviam sto je u paklu tesno,
Kad nema dna.

Jer svaki zivi u grobu svom, samo sto nece
Da vidi grob,
Ni svoje dane, sto gore k'o mrtvom svece,
Ni svoju kob.

Pijemo s usta i casa.Mastom ludila
Stvaramo zrak;
Sve nas je dovela tajna sto nas ubila,
Otkala mrak.

Pijemo nas nekoliko propalih ljudi
I polusvest;
I znamo, radost ne moze da se probudi,
Opao cvet.


Rob

Knjigo moja sviju snova, evo roba!
Oko duse, zoro dana, boje zraka,
Ja sam tebe pronasao do svog groba
Da te gledam, da te volim iz svog mraka.

I dok stara ponoc nosi moje dane,
I dok lanac muka steze i okiva,
Bol, padanja i potresi da sarane -
Moja glava na tvom krilu nek pociva.

I dok dubi verna slutnja strah jezivi
I jedna pesma dok je jos krik sova,
Moje srce, jadno srce, neka zivi,
Nek jos kuca, knjigo moja sviju snova.

Celom mojim i danas je splet od bora.
Al' su oci ozarene uvek tobom;
Ti si izvor i slobode i odmora,
Izmirenje sa pustinjom i sa grobom.

Knjigo moja sviju snova, evo roba!
Oko duse, zoro dana, boje zraka,
Ja sam tebe pronasao do svog groba
Da te gledam, da te volim iz svog mraka.

Ti nikada mozda nisi znala da je
Tvoja mladost meni zivot, moja snaga,
Sto obilno pruza meni zagrljaje,
I zaborav i pijanstva tako draga.

Da li ti je kadgod na um mis'o pala,
Bujnu kosu kada prgavo sama spleces,
Kad u vrtu beres ruzu sto je cvala,
Ruzu beres i na grudi svoje meces,

Kad haljinu svoju drzis s puno poste,
I ti prsti, i te ruke - da l' si znala,
Kol'ku radost meni nose i miloste - 
Da li ti je kadgod na um mis'o pala?

I dok imam ruke, grudi, usne tvoje,
I te oci pune srece i neznanja,
Ja osecam kako dise leto moje
I moj suton u kome se toplo sanja.

Nebo mi je tvoja ljubav, tvoja soba,
Bera mi je tvoje lice bez oblaka - 
Knjigo moja sviju snova, evo roba,
Da te grli, da te voli iz svog mraka.


UTOPLJENE DUŠE 

Još jednom samo, o, da mi je dići
Ispod života svet umrlih nada,
Još jednom samo, o, da mi je ići
Prostorom snova pod vidikom jada.

Potajna slabost i žudnja ka sreći,
Skrivene misli u boji ljubavi,
Njen pogled nekad sve što znade reći,
Još jednom samo da je da se javi.

U harmoniji svetlosti i tame,
Lik duše trajno gde se od nas krije,
Gde svesti nema, već ideje same,
Otkud bol sleće, da osećaj svije

U meni o njoj, o lepoti, cveću
I o mladosti – o još jednom samo,
Da mi je da se moje misli kreću,
Da mi je da sam još jedanput tamo.

Da mi je da sam u predelima onim,
Gde su mladost, san i uspomene,
Kod negda svojih da je da se sklonim
S lepotom njenom što k`o miris vene.

Il` da je groblja, senki, vetra, zvuka
I igre mrtvih, avetinja kolo,
Da je bolova, sećanja, jauka –
Znamenja, da sam nekad i ja vol`o.

Al` nije. Ja znam svi ti dani stari,
I želje, njena tuga i lepota,
I nežne veze osmeha i čari
Nemaju više za mene života.

Nemaju više života ni za nju
Sva njena ljubav i moja stradanja,
Dremež i suton i noću i danju.
Nama se spava. Nama se ne sanja.

Gube se redom, trunu pod životom
Aleje bola i podneblja plava,
I moja lira sa njenom lepotom,
Tugom i srećom…Da je da se spava.

I samo katkad, al` to retko biva,
Nju kada vidim posred ovih žala,
Prilazi k meni neka magla siva,
Nagovest bleda dalekih obala.

Gledeći dugo taj magleni veo,
Kamo se dani moji razasuše,
Širi se pokrov velik, prostran, beo,
Pod kojim leže utopljene duse.

4. 2. 2011. | posted in | [ More ]